Predstavnici Srne, novinske agencije, pitali su predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da iznese svoj stav o jednoj od tvrdnji akademika Rusmira Mahmutćehajića u intervjuu na Face TV 11. februara 2023. godine. Spomenuta tvrdnja, izvedena iz tog intervjua, tačno je formulisana na sljedeći način: "Muslimani bosanskog naroda nemaju budućnost bez bosanske države. Bez uvažavanja bosanskog pitanja i ljudi nema geopolitičke stabilizacije u jugoistočnoj Evropi. Bosna, u punom značenju tog pojma, što znači i današnja bosanskohercegovačka država, jeste svjetski važna".

Odgovarajući na te stavove, Milorad Dodik kaže da njihov zagovornik ne shvata da je “Dejtonski mirovni sporazum uvažio realnost, a ne fikcije koje su muslimani njegovali čak i prije građanskog rata”.

Akademik Rusmir Mahmutćehajić se sada oglasio odgovorom na tvrdnje predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika.

U odgovoru na navode Dodika, akademik Rusmir Mahmutćehajić ističe:

“U Dejtonskom sporazumu uvažena je realnost rata kojeg su dogovorno protiv bosanskohercegovačke države i njenog naroda vodile Srbija i Hrvatska i njihove instalacije unutar bosanskog naroda. Cilj tog rata bio je jasno određen: razdvojiti po etničkim i religijskim linijama Srbe i Hrvate u Bosni, među njima uspostaviti jasne granice, a muslimane bosanskog naroda prikazati kao smetnju u tom pothvatu. Korijeni tog pothvata su u ideologiji etnonacionalizama. Pokušaji njegovog realiziranja traju. Tako će i biti sve dok ne budu prihvaćeni temeljni principi savremenih demokratskih društava s nepovredivošću prava pojedinca. Realnost Bosne i njenog naroda je pluralnost koju Milorad Dodik i njegovi ideologijski preci, uključujući tu i one u tamnicama za najgore zločine u realiziranju antibosanskih programa temeljenih na genocidskoj ideologiji, ne samo da nisu htjeli prihvatiti, već su je nastojali uništiti svim raspoloživim im sredstvima“.

“Prema tome, fikcija je upravo to što Milorad Dodik brani, to na čemu je temeljena ideologija rata protiv Bosne i njenog naroda. Pretpostavka o rastavljivosti bosanskog pluralnog društva, o teritorijalizaciji tako rastavljenih njegovih činitelja, osnova je rata u kojem su planirani, vršeni i prikrivani zločini najgore vrste, uključujući i genocid. Nasuprot te fikcije je realnost bosanskog društva usporediva sa svim ostalim evropskim društvima“, ističe Mahmutćehajić.

“Ako muslimani bosanskog naroda zagovaraju pluralno bosansko društvo i njegovo uređenje u skladu s iskustvima liberalnih demokratija u svijetu, a to bilo suprotstavljeno idejama, idealima i programima kojima pripadaju Milorad Dodik i njemu slični, to znači da su oni, muslimani bosanskog naroda, na strani borbe protiv svih oblika totalitarizma i s njime povezanih poricanja ljudskih prava. Kada u tome Milorad Dodik traži razloge za svoje antibosanske stavove, to znači zapravo da ustrajava na ideologiji antibosanstva koja je osnova izvršenog i presuđenog genocida. Čak i u površnoj fenomenološkoj analizi ideologije antibosanstva jednostavno je pokazati da joj je suština ista kao i u antisemitizmu te posljedično i u fašizmu“, dalje navodi Mahmutćehajić.

“Rat protiv Bosne i njenog naroda Milorad Dodik naziva građanskim ratom. Valja ga podsjetiti da je suština civilizacije u svim njenim oblicima, od primordijalne davnine do danas, prihvatanje sudova i njihovog presuđivanja. To što se događalo u Bosni bio je ‘građanski rat’ samo za one kojima nisu prihvatljivi ni sudovi ni presuđivanja. Rat protiv Bosne i njenog naroda suštinski je internacionalni. U njemu su učestvovale, prema presudama najviših svjetskih sudskih i drugih instanci, susjedne države. Svoje odlučujuće uloge maskirale su podsticanjima i vođenjima dijelova bosanskohercegovačkog stanovništva u postizanju svojih interesa. Da nije bilo tih uključenosti susjednih država, sve napetosti i sukobi unutar bosanskohercegovačkog naroda bili su rješivi jednostavnim obavljanjem policijskih dužnosti. Nastojanja da historija bosanskohercegovačke države bude prikazana u skladu s ideologijom antibosanstva jesu kolonizacija bosanske svijesti. A upravo to je jedan od bitnih sadržaja genocidskog antibosanstva“.

Mahmutćehajić dalje u tekstu navodi šta o svemu kažu Ustav i Dejtonski mirovni sporazum.

“I potom Milorad Dodik veli: ‘Ako nema muslimana bez bosanske države, kako Mahmutćehajić kaže, onda bi dobro bilo da to pitanje regulišu na onih 51 posto BiH, naravno, ukoliko se dogovore sa Hrvatima'”.

“Riječ je o muslimanima bosanskog naroda, činitelju ukupne bosanske pluralnosti kojoj pripadaju, poricao to ili ne Milorad Dodik, i bosanski Srbi i bosanski Hrvati i bosanski Romi i bosanski Jevreji, i svi drugi u tom društvu duge historije i samo jedne poželjne budućnosti – političkog poretka u kojem njihova prava ne mogu ovisiti ni o čemu drugom do o državi s demokratski legitimiranom vlašću. Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, a tako i prema Ustavu Bosne i Hercegovine uključenim u taj sporazum, ta država je suverena, teritorijski cjelovita i politički nezavisna. Nema i ne može biti srpskih, hrvatskih, bošnjačkih ili bilo čijih drugih teritorija na kojima bi prava ljudi, bez obzira na njihova pripadanja ili nepripadanja, bila isključena. I na tih 51% i na tih 49% muslimani bosanskog naroda jednako imaju svoju bosanskohercegovačku državu kao što je imaju i svi drugi ljudi bosanskog naroda, a to znači i bosanski Srbi i bosanski Hrvati i bosanski Romi i bosanski Jevreji i tako dalje. O tome niko od njih ne može pregovarati ni sa kakvom oligarhijom, bila ona etnoreligijska ili etnonacijska. Ne mogu, jer ih ukupnost bosanskohercegovačke historije i kulture u tome priječi. Nije ih moguće iščupati iz te cjeline, ma kakvim silama to nastojali zagovornici etnonacionalizma i svega što je fikcijski i faktički s njime povezano“.

“Prepričavajući sadržaje odgovora Milorada Dodika, Srna obznanjuje da je “Predsjednik Republike naglasio da muslimansko pitanje u BiH i jeste u centru svjetske pažnje, ali ne zbog, kako Mahmutćehajić misli, rješavanja muslimanskog pitanja, već zbog činjenice da EU na svojim granicama ima to pitanje, s tim što je za svijet to sigurnosno, a ne nacionalno pitanje”, navodi Mahmutćehajić.

“Obrtanja i izvrtanja rečenog”

“U tom iskazu provedena su obrtanja i izvrtanja rečenog da bi logika kazanog bila uvedena u ideologijsku zbilju etnonacionalističkih vizija Milorada Dodika. U navedenom intervjuu nije bilo govora o muslimanskom pitanju već o muslimanima bosanskog naroda. Mozaik muslimanskih pripadanja u svijetu tako je složen da bi svođenje bilo kojeg njegovog dijela na cjelinu ili cjeline na bilo koji dio moglo služiti jedino glupacima. A to su svi zagovornici rastavljanja naroda. U intervjuu je bila riječ o muslimanima bosanskog naroda, dijelu društvene i političke cjeline, dijelu bosanskohercegovačke nacija-države, građanima bosanskohercegovačke države, neizdvojivim u smislu njihovih građanskih prava od bilo koga drugog u toj cjelini. Ali ideologijska premisa svih razmatranja Milorada Dodika i njegovih prethodnika u antibosanstvu jest upravo razdvojivost. Kad god je bila i kad god bi bila ta ideja primijenjena u bilo kojem demokratskom društvu Evropske unije ili bilo gdje u svijetu, dogođeni genocid je ili pravdan ili mogućnost njegovog ponavljanja”.

Dalje u tekstu, akademik Mahmutćehajić dodaje da danas nema ni etničke ni jezičke zajednice koja “nema i muslimane”.

“Evropska unija u svojim granicama ima, upravo na principima koje Milorad Dodik poriče, građane s teško izbrojivim različitostima, i etničkim i religijskim, i jezičkim i političkim. Među njima je također teško izbrojivo mnoštvo muslimana, i kurdskih i turskih, i afganistanskih i pakistanskih, i albanskih i berberskih, i arapskih i tuareških, i romskih i pomačkih, i čečenskih i ujgurskih i tako dalje i tako dalje. Danas nema ni jezičke ni etničke zajednice koja nema i muslimane. U državama Evropske unije i oni, kao i mnogi drugi, u uvjetima demokratskog legitimiranja vlasti, štićenja temeljnih sloboda i prava te raspodjeli prava i dužnosti, nalaze svoju budućnost i razloge da se suprotstavljaju svim oblicima totalitarizma i diskriminacije, poricanja sržne ljudskosti i prava svima njima na život i bivanje sretnim. Konstruiranje slike muslimana kao ‘sigurnosnog pitanja’ uporedivo je s već viđenim genocidskim zagovorima kakve je svijet iskusio u onome što niko razborit ne bi poželio u budućnosti”, piše u odgovoru na navode Milorada Dodika, Rusmir Mahmutćehajić.

“Kada je riječ o muslimanima bosanskog naroda, iako su tako dugo navođeni i gurani prema etnoreligijskom izolacionizmu, iako su njihova znanja o vlastitoj historiji i kulturi kolonizirana u pothvatima etnonacionalističkih hegemonizama, očuvali su ideal pluralnog društva i s njim povezanog umijeća života s drugim i drukčijim. Upravo to je bila, a i sada je, smetnja onima koji nastoje razbiti i uništiti bosansko društvo. Njima odgovaraju anomalična ponašanja pojedinaca i grupa u tome narodu. Podstiču ih i podržavaju. Ukazujući prstom na njih žele poistovjetiti sve druge muslimane bosanskog naroda s njima. Valja ponavljati da su muslimani bosanskog naroda evropski narod s neprekinutom tradicijom zagovaranja religijski pluralnog društva. Sve čime to može biti opovrgavano jesu aberacije koje se ni ranije nisu mogle održati, a ne mogu ni sada ni u budućnosti, pa ma koliko ih podržavali zagovornici ideologije antibosanstva“.

Potom, akademik Mahmutćehajić pojašnjava kako je bosansko društvo pluralno, jednako kao i svako drugo.

“Sve te demokratije ozbiljene su u pluralnim društvima s neosporivošću prava pojedinca bez obzira na njegova etnička, religijska, rodna, rasna ili bilo koja druga pripadanja ili nepripadanja. A upravo to Milorad Dodik litanijski osporava. Bosansko društvo jest pluralno, jednako kao i svako drugo. Njegova pluralnost je održiva na osnovi nepovredivosti života svakog čovjeka i njegovog prava na sreću, bez obzira na religiju i rasu, jezik i mjesto življenja. To je ideal svakog evropskog društva. Tome idealu suprotstavljeni su i Milorad Dodik i oni koji ga slijede. Da bi opravdali tu suprotstavljenost potrebni su im neprijatelji. Konstruiraju ih u muslimanima bosanskog naroda i svima koji ne pristaju na rastavljanje prema imaginaciji o rastavljivosti. Nastoje time odvratiti pažnju od trajanja genocidskog antibosanstva kojeg zagovaraju i štite. Ustrajavaju na tome, i pored tog što je svakom moralno odgovornom čovjeku jasno da je ideologija genocidskog antibosanstva preduslov bez kojeg zločin genocida nije moguć. A taj zločin je dogođen. Nije ga moguće poreći, ma koliko to činili ideologijski vojovnici poput Milorada Dodika. Sve dok ne budu u vidicima kulture i politike uvedene prepoznatljivost i neprihvatljivost genocidskog antibosanstva, dogođeni genocid bit će porican. To znači da postoji i prijetnja ponavljanja genocida i svega drugog što mu mora prethoditi. I dalje, pripisujući navedenom intervjuu ono čega u njemu nema, izmaštavajući svog demona po kojem će mlatarati jezikom, Milorad Dodik, kako to kazuje Srpska novinska agencija, postulira: “BiH nije i ne može biti muslimanska država, ako u Sarajevu misle da je zovu svojom onda će se morati navići na činjenicu da Srbi i Hrvati neće državu koju oni hoće”, dodaje Mahmutćehajić.

“Cilj Milorada Dodika u svemu rečenom srž je ideologijskog antibosanstva”

Pri samom kraju odgovora na navode Milorada Dodika, akademik Mahmutćehajić ističe da je ideologijsko polazište i cilj Dodika u svemu rečenom ustvari srž ideologijskog antibosanstva.

“A zapravo bosanskohercegovačka država i sve njeno jeste onoliko muslimanska koliko i pravoslavna i katolička i romska i jevrejska i tako dalje u svim mogućim pripadanjima i nepripadanjima njenih građana; jednako bošnjačka onoliko koliko i srpska i hrvatska – u značenju tih pridjeva s obzirom na bosanskohercegovačku državu, a ne srbijansku ili hrvatsku državu; i svakog drugog ko je njen građanin, ko u skladu s Ustavom bosanskohercegovačke države ima građanska prava i dužnosti. Prema tome, za muslimane bosanskog naroda ta država je uslov njihovog opstanka, uslov njihovog preživljenja i bivanja sretnim, uslov koji ih obvezuje da to nikome u toj istoj njihovoj državi ne ospore da je i njegova i njihova, pa ma kako se religijski i etnonacijski oni opredjeljivali i iskazivali. Ako ne bi bilo tako, bosanskohercegovačka država ne bi bila to što jeste, država svog pluralnog društva za koju nema boljih uzora od tih u liberalnim demokracijama Evropske unije. Naposljetku, ideologijsko polazište i cilj Milorada Dodika u svemu rečenom srž je ideologijskog antibosanstva. On kaže ‘da bh politika jeste kvazi politika, jer je i BiH kvazi država'”.

Za kraj, akademik Mahmutćehajić je citirao filozofa Bernarda Cricka.

“Valja podsjećati na bit politike, kako to ističe politički filozof Bernard Crick: ‘Politika je djelovanje pa zato nije svediva na neki sistem tačno odredivih vjerovanja ili na skup učvršćenih ciljeva. Političko mišljenje mora biti suprotstavljeno ideologijskom mišljenju. Politika nam ne može priskrbiti ideologiju. Ideologija znači kraj politici, iako se ideologije mogu međusobno boriti u političkom sistemu – ako su slabe a sistem jak.” Etnonacijske politike su kvazipolitike. U njima je simulirano političko djelovanje. Ali su učinci jadni – siromaštvo i zaduženost, ustrašenost i pometenost, nesigurnost i mržnja te korupcija i nezakonitost. Kvazipolitičari, a zapravo ideolozi, predstavljaju sebe zaštitnicima naroda, jednih od drugih. Tako odvraćaju pažnju ljudi od tog u čemu ih drže, što im prikazuju kao borbu za njih. Da je Milorad Dodik kvazipolitičar, da je daleko od zbiljne politike, jasno je iz stanja srpskog naroda u njegovoj bosanskohercegovačkoj državi. Od nje ih otuđuje, podvodi ih drugoj državi, konstruirajući je kao njihovu maticu. Tako ih čini u vlastitoj državi dijasporom i došljacima, iako to nisu, iako je bosanskohercegovačka država njihova jednako koliko i bošnjačka i hrvatska, i romska i jevrejska i tako dalje, svih njenih građana. Da bi opravdao otuđivanje naroda na koji se poziva od njeg samog, od njegovog zbiljnog političkog interesa, bosanskohercegovačku državu će proglašavati kvazidržavom. A šta to znači? Jasno, budući da ideologijska strast poriče logiku, to znači da je narod kojem pripada kvazinarod, a nije; da je njegov zbiljni interes kvaziinteres, a nije. Tako je sa svakim etnonacionalizmom, ideologijom koja poriče i poražava politiku. Upravo zato je ime tog konfuznog mišljenja o sebi i drugima bih i ne-bih. A što se tiče bosanskohercegovačke države, s njenom pluralnošću u bosanskoj historiji i kulturi, njena neodvojivost od ideja, ideala i programa, liberalnih demokracija, otvorenih društava nije pobjediva upravo zato što joj je srž ljudskost u svim njenim mogućnostima'”.