Intervju | Martin Schirdewan za N1: Kapital ponovo udružuje snage s desnicom, povezuju ih strah, mržnja i isključivanje

Schirdewan se osvrće i na političke prilike u Bosni i Hercegovini, upozoravajući da nacionalističke stranke koriste etničke podjele za očuvanje vlastite moći. Govori i o uspjehu Die Linke u Berlinu, upozorenjima Yanisa Varoufakisa te historijskoj odgovornosti evropske ljevice da ponudi alternativu političkom poretku kojim sve više dominiraju interesi velikih korporacija.

N1: Njemačka i Evropa posljednjih godina prolaze kroz snažnu političku polarizaciju. Ima li smisla radikalnu ljevicu i radikalnu desnicu predstavljati kao dvije podjednako opasne krajnosti?

Izjednačavanje ljevice i desnice nije samo pogrešno nego je i izuzetno opasno. Ljevica čvrsto stoji iza načela slobodnog i demokratskog ustavnog poretka. Želimo transformirati društvo, prevladati društvenu nejednakost i ojačati demokratiju. Krajnja desnica, nasuprot tome, koristi demokratske institucije kako bi iznutra uništila demokratiju i njene ustavne temelje, slijedeći autoritarne i fašističke ideje. Dok se ljevica bori za demokratska i socijalna prava svih ljudi, krajnja desnica nastoji ograničiti ili ukinuti ta prava određenim društvenim grupama. Svako ko izjednačava ove dvije političke opcije umanjuje opasnost koju krajnja desnica predstavlja za našu demokratiju.

N1: Ali zašto je krajnja desnica bila toliko uspješnija u pridobijanju ljudi koji osjećaju bijes i nezadovoljstvo?

Mnogo je razloga za to. Ljudi imaju stvarne razloge za ljutnju. Na pragu Evropske unije bjesni rat. Na vanjskim granicama EU krše se ljudska prava. Klimatska kriza već utječe na živote ljudi, a vlade djeluju presporo da bi se s njom suočile. Jaz između bogatih i siromašnih neprestano se produbljuje. U takvim okolnostima mnogi ljudi prije ili kasnije gube povjerenje u vlade i demokratske institucije.

Krajnja desnica koristi taj bijes i namjerno dodatno potkopava povjerenje. Ona nema odgovor na pitanje kako stanovanje ponovo učiniti pristupačnim ili kako osigurati da ljudi od svog rada mogu pristojno živjeti. Umjesto toga, ta pitanja potiskuje vještački proizvedenim kulturnim ratom. Raspiruje mržnju prema manjinama, društvene promjene koje bi mogle predstavljati napredak prikazuje kao prijetnju, a navodno otuđenu „woke“ elitu iz velikih i univerzitetskih gradova predstavlja kao neprijatelja. Tako bijes ljudi usmjerava prema onima koji nemaju nikakve veze s rastom stanarina ili niskim plaćama.Jedan od razloga zbog kojih je krajnja desnica uspjela doprijeti do tolikog broja ljudi jeste to što je prije drugih shvatila kako internet može iskoristiti u svoju korist. Vidjeli smo to prilikom Trumpove prve izborne pobjede, a zatim i tokom Brexita.

Danas stranke, od AfD-a do Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National), koriste internet na načine koje mnoge druge stranke još ne razumiju. Na internetu je lako zadržavati pažnju ljudi raspirivanjem bijesa i straha. Algoritmi mogu otići toliko daleko da vam prikazuju isključivo vijesti iz vašeg vlastitog informacijskog kruga. Gotovo nikada ne vidite nekoga ko dovodi u pitanje ono što vam se govori ili nudi drugačije gledište. Istovremeno, krajnja desnica izgradila je ogromne mreže na WhatsAppu i Telegramu. U tim mrežama novinari se diskreditiraju, demokratski političari izvrgavaju ruglu, a bijes ljudi preuzima se i dodatno pojačava. Time se sije nepovjerenje prema etabliranim medijima. Ljudi otkazuju pretplate na novine ili prestaju pratiti javne emitere jer vjeruju da istinu mogu čuti jedino u tim krajnje desničarskim mrežama.

Taj proces neprestano sam sebe održava. Ljudi koji ne vide i ne čuju ništa osim desničarske propagande na kraju je i sami počinju širiti. U međuvremenu, oni koji se još informiraju putem tradicionalnih medija čuju opravdane kritike etabliranih stranaka. Zatim im se na društvenim mrežama pojavi video AfD-a i pogledaju ga. I ciklus počinje iznova. Praćenje desničarskih sadržaja može dovesti do slaganja s njima. Slaganje može prerasti u političko uvjerenje i na kraju odrediti za koga će neko glasati. Tako krajnja desnica neprestano dopire do ljudi koji za sebe nikada ne bi pomislili da su desničari.

N1: Die Linke se dugo suočavala s pitanjem kako ostati radikalna u kritici kapitalizma, nejednakosti i postojećih društvenih struktura, a istovremeno zadržati političku relevantnost među širim biračkim tijelom. Nakon nedavnog rezultata u Berlinu čini se da je stranka uspjela prevladati barem dio tog jaza. Šta ste naučili iz proteklih nekoliko godina? Gdje vidite granicu između političkog radikalizma koji je neophodan za ostvarivanje suštinskih promjena i radikalizma koji riskira udaljiti upravo one ljude do kojih ljevica želi doprijeti?

Ljudi ne glasaju za vas samo zato što ste radikalni. Ono što je važno jeste vjerodostojnost. A upravo je to godinama bio najveći problem Die Linke u Njemačkoj. Stranka se zalagala za jednakost i ljudska prava, dok se jedna manjina unutar nje temeljno protivila tim načelima. Ta manjina se u međuvremenu izdvojila i osnovala BSW. Sada je Die Linke na putu da dobije gradonačelnicu Berlina, dok BSW u Saskoj-Anhaltu djeluje kao politički pomagač krajnje desničarskom AfD-u. Raskol je omogućio Die Linke da povrati vjerodostojnost i ponovo se usredotoči na socijalnu pravdu, ljudska prava i zaštitu okoliša.

To je pokazala vjerodostojna izborna kampanja usmjerena na pristupačno stanovanje, najvažniji problem građana Berlina. U vremenu kada se granice onoga što se smatra prihvatljivim reći i politički mogućim sve više pomjeraju udesno, a konzervativne i socijaldemokratske stranke preuzimaju desničarske zahtjeve, ljevica mora ostati čvrsta i dosljedna. Oni koji trče za desničarskim huškačima na kraju prihvataju njihove zahtjeve, osmišljene da zastraše manjine i koji u konačnici uvijek služe interesima velikih korporacija. Zato nam je hitno potrebna stranka koja zastupa interese običnih ljudi i radnika, vođena pragmatizmom, a ne ideološkim dogmatizmom.

N1: Zanimljivo je ono što je Yanis Varoufakis imao za reći o Berlinu u nedavnom intervjuu za N1. Pozdravio je uspjeh Die Linke, ali je upozorio da pravi test počinje kada vas politički establišment počne pridobijati. Dijelite li njegovu zabrinutost zbog mogućnosti političke kooptacije? Kako ući u strukture vlasti, a ne postatio dijelom upravo onoga što ste namjeravali promijeniti?

Poštujem Yanisa zbog njegove stručnosti u makroekonomiji. Ali on je također suosnivač stranke u Njemačkoj koja se takmiči s Die Linke. Iz te pozicije prilično je lako iznositi upozorenja. Istovremeno, njegovih šest mjeseci na funkciji grčkog ministra finansija pružilo mu je neposredno iskustvo koje njegovoj procjeni daje dodatnu težinu. Ali jedno je jasno. Ljevičarskoj stranci često je lakše kritizirati iz opozicionih klupa nego korak po korak poboljšavati živote ljudi u vlastitoj zemlji, istovremeno se suprotstavljajući moćnim finansijskim interesima. I upravo tu moja stranka sada ima ogromnu priliku u Berlinu.

Želimo osigurati da stanarine budu pristupačne svima. Za to smo izabrani i sada ćemo to ostvariti. U sklopu toga namjeravamo velike stambene kompanije prenijeti u društveno vlasništvo, i to ćemo učiniti.Naravno, kompanije koje zarađuju tako što podižu stanarine do te mjere da ljudi jedva mogu priuštiti život neće to dočekati s oduševljenjem. Već vidimo kako čine sve što mogu da ne bi morale pronaći neki drugi posao u kojem će iskorištavati ljude. Sasvim su spremne pribjeći i podmuklim metodama. To se vidi u medijskom izvještavanju o mojoj stranci, posebno u načinu na koji se izvještava o budućoj gradonačelnici Berlina, Elif Eralp. Istovremeno, napadi na našu stranku dodatno zbližavaju naše članove.

Zato sam uvjeren da možemo izgraditi vlastitu političku moć, a da ne dopustimo da nas bilo ko kooptira. Mi smo ovdje da promijenimo postojeće stanje, a ne da postanemo njegov dio.

N1: Izražen je osjećaj da se politička kriza evropskih društava ne može objasniti samo ekonomskom nejednakošću nego i gubitkom osjećaja da ljudi sami mogu oblikovati svoju zajedničku budućnost. Prepoznajete li i vi taj problem? Može li ljevica ljudima ponuditi više od odgovora na postojeće probleme; novu viziju toga kako bi evropsko društvo moglo izgledati u budućnosti?

Ljudska prava na vanjskim granicama Evropske unije praktično su ukinuta. Na pragu EU vode se ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku. Klimatska kriza tek počinje. Sjedinjenim Američkim Državama vlada autokratski oligarh koji širom svijeta izaziva ratove i trgovinske sukobe. Digitalizacija duboko mijenja naša društva. I mogao bih nastaviti nabrajati. Sve su to temeljne promjene koje donose ogromnu nesigurnost. Da bismo stvari stavili u perspektivu, gotovo 100 miliona ljudi u Evropskoj uniji više ne može priuštiti osnovne troškove svakodnevnog života. Ljevica ima viziju društva.

Ali kada svaka peta osoba ne zna hoće li sutra još imati krov nad glavom, moramo priznati da za mnoge ljude koje predstavljamo takve vizije nisu neposredni prioritet. Upravo smo tome svjedočili u Madridu, gdje je Maricarmen, 87-godišnja podstanarka, deložirana iz svog doma. Kapital ponovo udružuje snage s desnicom, a ono što ih povezuje jesu strah, mržnja i isključivanje.

Naš zadatak je da se tom savezu suprotstavimo uspješnim idejama i konkretnim prijedlozima, poput omogućavanja pristupačnih troškova svakodnevnog života i uvođenja poreza na ekstraprofit energetskih kompanija i proizvođača oružja. Moramo pokazati ljudima da je drugačiji svijet moguć, svijet izgrađen na socijalnoj pravdi, ekološkoj održivosti i miru. Za to je potrebna samo politička volja.

Odnos prema Balkanu

N1: Često govorimo o budućnosti Evrope, dok Balkan u evropskim političkim raspravama uglavnom privlači pažnju tek kada izbije nova kriza. Kako bi evropska ljevica danas trebala pristupiti Balkanu, a posebno Bosni i Hercegovini, gdje duboke etničke i političke podjele ozbiljno utječu na funkcioniranje države? Bi li jačanje demokratskih institucija i socijalnih prava trebalo imati važniju ulogu od etničkih podjela i postojećih struktura moći?

Balkan je dio Evrope i ljudi koji tamo žive moraju imati iste izglede za demokratiju, socijalnu sigurnost i život u miru kao i svi ostali Evropljani. Posebno u Bosni i Hercegovini vidimo kako nacionalističke i desničarske stranke iskorištavaju etničke razlike da bi okrenule zajednice jedne protiv drugih i osigurale vlastitu moć. Svi žele sigurnu egzistenciju i predvidivu budućnost. Kada te osnovne potrebe nisu zadovoljene, desničarski populisti nailaze na plodno tlo.

Zato je za ljevicu vladavina prava od presudne važnosti. Nezavisni sudovi, slobodni mediji, sloboda izražavanja i poštivanje ljudskih prava dostignuća su od kojih prije svega imaju koristi ljudi koji žive u tim zemljama. Jer tamo gdje nema vladavine prava korist imaju samo oni koji posjeduju moć i bogatstvo. Tamo gdje mediji ne mogu slobodno izvještavati korupcija i zloupotrebe vlasti ostaju skrivene. A tamo gdje se ljudi međusobno suprotstavljaju na osnovu etničke pripadnosti, socijalna pitanja potiskuju se u drugi plan.

N1: Jedna od posebnosti Bosne i Hercegovine je i to što etničko predstavljanje nije samo pitanje stranačke politike - ono je ugrađeno u sam ustavni poredak. Zahtijeva li to drugačiji pristup evropske ljevice?

Bosna i Hercegovina je, naravno, u posebnom položaju zbog svoje složene historije, koju uvijek moramo pamtiti i odnositi se prema njoj s poštovanjem. Njen ustavni poredak potječe iz Dejtonskog sporazuma, čija je namjera bila uspostaviti poslijeratno uređenje i osigurati mir. Više od 30 godina kasnije taj ustavni poredak mora odgovoriti i zahtjevima moderne demokratije.

Desničarskim strankama itekako odgovara da se rasprava stalno vrti oko etničkih razlika jer im to pruža priliku za širenje mržnje. Mi na ljevici borimo se za demokratiju, socijalnu pravdu i društvo u kojem ljudi mogu zajedno živjeti u miru. Budućnost zemlje mora se graditi na jednakim demokratskim i socijalnim pravima za sve. Stalno vraćanje etničkih razlika u prvi plan samo otežava ostvarenje tog cilja.

Želimo odlučivati o vlastitoj budućnosti

N1: Kada danas pogledamo Evropu, čini se da se istovremeno urušava nekoliko starih političkih izvjesnosti: tradicionalne stranke centra gube podršku, desnica jača, odnos Evrope i Sjedinjenih Američkih Država se mijenja, a ratovi i geopolitički sukobi ponovo zauzimaju središnje mjesto u evropskoj politici. Po čemu bi se evropska ljevica u takvim okolnostima trebala razlikovati od drugih političkih projekata? Šta danas vidite kao njen historijski zadatak?

Postojeći politički i društveni poredak nije uzdrman slučajno. Konzervativci i socijaldemokrati decenijama su obećavali ljudima da će sve biti u redu dok god velikim kompanijama dobro ide. Danas vidimo kako korporacije ostvaruju sve veće profite, dok milioni ljudi više ne mogu platiti stanarinu, račune za energiju ili osnovne životne troškove. U proteklih 25 godina, naprimjer, njemačka socijalna država sistematski je razgrađivana, a zemlja je učestvovala u ratu u Afganistanu. Zatim je uslijedila finansijska kriza. Nekoliko godina kasnije kancelarka Merkel bila je javno osuđivana zato što se zauzimala za ljudska prava na vanjskim granicama Evropske unije. Tokom pandemije dogodili su se brojni politički i komunikacijski propusti, nakon kojih su odgovorni pokazali vrlo malo kajanja. Sve je to doprinijelo frustraciji i nesigurnosti među stanovništvom.

Desničarske stranke, naravno, iskorištavaju takvu situaciju kako bi okretale ljude jedne protiv drugih. Umjesto razgovora o raspodjeli bogatstva, skreću pažnju širenjem obmanjujućih narativa o migracijama i nacionalnim interesima. Potkopavaju povjerenje u institucije koje su nekada pružale stabilnost i sigurnost, istovremeno neprestano pomjerajući granice prihvatljivog političkog govora sve više udesno. Historijska odgovornost ljevice jeste da razotkrije te povezanosti, odbrani socijalnu državu i interese običnih ljudi ponovo postavi u središte političkog odlučivanja. To također znači da ne smijemo biti prisiljeni birati između suprotstavljenih interesa moći Sjedinjenih Američkih Država, Kine ili Rusije. Evropa mora razviti nezavisan politički pristup zasnovan na miru, ljudskim pravima i socijalnoj pravdi. Ne treba nam novi svjetski poredak u kojem autoritarni vladari i tehnološki milijarderi međusobno dijele svijet.

Želimo društvo u kojem ljudi sami mogu odlučivati o vlastitoj budućnosti. A da bismo to postigli, moramo suzbiti utjecaj velikih korporacija i njihovih političkih interesa.

N1: A kako tumačite ono što se događa na ulicama Francuske? Postoji li u tome neka šira pouka za evropsku ljevicu?

Ono čemu svjedočimo u Francuskoj jeste bijes ljudi prema političkom establišmentu i njihov osjećaj nemoći. Nastavnici, roditelji i učenici izlaze na ulice kako bi mirno protestovali i izrazili svoje nezadovoljstvo. To je temeljno demokratsko pravo. Nažalost, postoje i idioti i kriminalci koji te proteste iskorištavaju za vlastite ciljeve, pljačkaju prodavnice i sukobljavaju se s policijom na ulicama.

Pojedini mediji, zajedno s konzervativnim i desničarskim strankama, koriste te incidente kako bi nametnuli vlastiti narativ i sve demonstrante prikazali na isti način. To ne pomaže nijednom učeniku. Ne dovodi nijednog dodatnog nastavnika u školu niti još jednu stolicu ili klupu u učionicu. A prije svega, nimalo ne ublažava bijes ljudi niti njihov osjećaj nemoći.

N1: U Evropi se sve više govori o sigurnosti, ponovnom naoružavanju i vojnoj moći. Nakon ruske invazije na Ukrajinu evropske države povećale su izdvajanja za odbranu, dok se istovremeno sve više raspravlja o većoj evropskoj strateškoj autonomiji. Kako bi evropska ljevica trebala odgovoriti na ovo novo sigurnosno okruženje? Može li se zalagati za mir i protiv militarizacije, a istovremeno priznati da države imaju legitimne sigurnosne interese i odgovornost da zaštite svoje stanovništvo?

Naravno da Evropa mora biti sposobna odbraniti se od napada. A kada ruska raketa ili dron leti prema bolnici u Ukrajini, Ukrajina mora imati sredstva da ga obori i spasi ljudske živote. Za mene tu nema nikakve protivrječnosti s ljevičarskom politikom mira, jer je zaštita ljudskog života načelo od kojeg ljevica ne može odstupiti. Ali iz toga zaključiti da moramo nastaviti izdvajati sve više novca za vojsku i naoružanje potpuna je besmislica. Izdvajanja za odbranu u Evropskoj uniji više su se nego udvostručila u proteklih deset godina. Ipak, stalno nam govore da njemačke oružane snage još nisu dovoljno operativno sposobne.

Valjda imamo pravo pitati gdje je sav taj novac zapravo otišao? Umjesto toga, vlade dopuštaju da im se nameću sve viši ciljevi vojne potrošnje. Kada bi se uporedivi iznosi ulagali u socijalne usluge ili jačanje demokratije, prije nego što bi bio potrošen ijedan cent osnovalo bi se tijelo za nadzor potrošnje. Govorimo o milijardama koje se slijevaju u blagajne proizvođača oružja, dok nam istovremeno govore da se moraju smanjivati izdvajanja za socijalnu državu, obrazovanje i javnu infrastrukturu. Strah nije samo moćno političko sredstvo. On je i izuzetno unosan posao. Die Linke se zalaže za Evropu sposobnu da se odbrani, ali odbacujemo politiku koja količinu novca potrošenog na naoružanje smatra mjerilom sigurnosti.

Sigurnost proizlazi iz diplomatije, društvene stabilnosti, međunarodne saradnje i poštivanja međunarodnog prava. Mir se ne postiže oružjem, nego politikama koje prije svega sprečavaju njegovu upotrebu.