Međunarodni je dan osoba sa invaliditetom, a ključni cilj mu je ukazati na osobe sa invaliditetom, prepreke i probleme sa kojima se suočavaju. Da u BiH mora i može bolje kažu nam oni s kojima smo proveli dan, ali uprskos svim izazovima pokazuju kako im invaliditet nije kočnica da žive onako kako žele. Da je invaliditet prepreka, ali ne i potpuna kočnica napretka pokazuje Nadina Imamović. Trenutno je na master studiju, a kroz život želi da se bavi socijalnim radom i pomaže drugima.

Predsjednica je i Udruženja slijepih, ali i Odbora mladih sa invaliditetom. Kroz taj angažman želi okupiti mlade sa invaliditetom, te uz razne aktivnosti jačati inkluziju, spremati ih na buduće poslovne obaveze, ali i osnivanje porodice. Veliku odgovornost već je preuzela posebno uzevši u obzir da mnogi mladi i dalje svoj invaliditet vide kao smetnju.

”Osobe sa invaliditetom mlađe imaju predrasude prema vlastitom invaliditetu koje opet dolaze od strane društva koje ne mogu prebroditi. Naučeni su d aoni ne mogu napraviti neke promjene. Ono što je drugi problem jeste trend poskupljenja svega u društvu i svijetu što mladima iz ruralnijih sredina otežava dolazak na aktivnosti koje organizira udruženje”, kazala je Nadina Imamović, predsjednica udruženja slijepih KS.

Sistem kažu sada već pomaže mnogo više nego ranije, no najveći problem stvara stigma i neprihvatanje zajednice, koja je često uzrok zbog kojeg osobe sa invaliditetom ne žele ni pokušavati postizati vlastite potencijale.

”To je jedna borba koja neće prestati dok svaka osoba sa invaliditetom ne bude živjela svoj puni potencijal. Sve dok nešto ne probate da uradite vi mislite… ah nije to za mene, ja neću tu biti prihvaćen, kako ću ja, sve do trenutka dok nemate dovoljno podrške”, rekla je Dragana Grbić Hasibović iz Udruženja Sumero.

Tako danas svaki šesnaesti uposlenik treba biti osoba sa invaliditetom. No i dalje se mnogi suočavaju sa manjkom posla, neprihvatanjem
poslovnog okruženja ili nedavanjem radnih zadataka.

”Ovdje bih akcenat stavio na zapošljavanje u javnom sektoru, tu vidimo da nemamo tu zadovoljavajuću kvotu u ovim privatnim zaista radi se”, kaže Almir Šahmanija, predsjednik Udruženja distrofičara KS.

U ruralnim područjima znatno je teže, no i za prilagodbu javnog saobraćaja u gradovima treba još posla i vremena. Niskopodni tramvaji i trolejbusi, 4 prilagođena taksija mnogo su olakšali. No, mnogima pristup stanicama, ali i vlastitim domovima nije omogućen. O tome nam svjedoči Snježana, civilna žrtva rata, koja je idući po vodu ranjena i već 32 godine je u kolicima.

”Nemamo mi pristupa sa stepenicama, sa kosim rampama. Jesu tramvaji, trolejbusi prulagođeni, samo što nije pristup prilagođen. tramvajske stanice nisu prilagođene, autobus neki ima rampu, neki nema...”, navodi Snježana Pađen iz Udruženja kvadriplegičara i oboljelih od dječije paralize KS.

Jasna poruka nadležnim

Sa posebnim stigmama suočavaju se osobe sa intelektualnim i mentalnim teškoćama.

”Zasigurno jedan od najvećih izazova jeste to što se njihov invaliditet ne vidi. Veliki dio ovih osoba živi u zavodima zatvorenog tipa gdje imaju neke od mogućnosti, međutim njihova ljudska prava se u potpunosti ne poštuju. Dakle oni ne mogu otići prošetati gradom kada žele, otići na kafu, prošetati, družiti se’‘, kazala je Dragana Grbić Hasibović iz udruženja Sumero.

Svoju priču je podijelio Amar, koji se ponovo trebao vratiti u zavod zatvorenog tipa, ali je onda otkrio život u zajednici. Iako skeptičan na početku, uz stručnjake je prošao proces jačanja ličnosti, a onda završio fakultet i danas osposobljava druge za samostalni život.

”Prošao sam kroz proces ojačavanja sebe uz podršku asistenata da bi mogao nastaviti svoj život u lokalnoj zajednici, a ne u zavodu. I onda sam se odlučio da cijelo svoje iskustvo i svoje znanje podarim kolegama koji tek dolaze u organizaciju kao korisnici programa’‘, kaže Amar Pašić.

Ključni cilj svima im je poboljšanje položaja osoba sa invaliditetom. Sa jasnom porukom nadležnima da su njihova vrata za razgovor i podršku otvorena svakog dana, a ne samo 3. decembra.