Na spomen-ploči na sarajevskoj pijaci Markale ispisana su imena 68 osoba ubijenih u prvom od dva masakra koji su se dogodili tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, 1994. i 1995. godine.

Prvi masakr dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je s agresorskih položaja, koji su se nalazili na području Mrkovića, naselja na brdu iznad grada, ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara. Granata je eksplodirala na prepunoj pijaci, ubivši 68 građana, dok je 142 teže i lakše ranjeno.

Tog februara na Markalama su zabilježeni krvavi prizori koje Sarajlije, koje su se zatekle na tom mjestu i u blizini njega, nikada neće zaboraviti,

Svi koji su se našli u blizini nastojali su pomoći ranjenim sugrađanima, a oni koji su imali automobile prevozili su ranjene do bolnice. Slike raskomadanih tijela i ljudi koji dozivaju upomoć obišle su svijet iz opkoljenog Sarajeva.

– Što više prevezeš, više ljudi ćeš spasiti –

Među automobilima u koje su smještani ranjeni bio je i bijeli “audi 80”, kojeg je tada vozio taksista sa 30-godišnjim iskustvom Esad Hadžimuratović.

Danas 72-godišnjak u penziji, koji je za Sarajevo Taxi radio od 1973, penzionisan 2014, kazao je kako su taksisti, kad nisu bili na liniji, radili kako bi preživjeli.

“Kada nismo na liniji, onda smo radili, morali smo kako bismo preživjeli. Niko vas nije pitao padaju li granate ili ne, na vama je da vozite”, ispričao je Hadžimuratović u razgovoru za Anadolu Agency u kojem se prisjetio kobnog 5. februara 1994.

Tog dana nalazio se u blizini pijace Markale.

“Bio sam tu i čuo sam kada je preletjela granata. Kako je preletjela, tako su se i zgrade tresle. Sklonili smo se u zgradu na par sekundi, a kada je prošlo, došli smo do Markala. Tu je bio haos. Sve je bilo povaljano, razvaljeno. Otišli smo po auta da možemo pomoći ranjenim. Odmah sam u auto stavio dvojicu, trojicu i vozio na Koševo (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, op. a.). Jedan je imao lakše povrede, a kod drugog je bilo presječeno grlo… Zatim sam se vratio po još”, prisjetio se Hadžimuratović.

On i kolege, kako je kazao, u tim trenucima nisu stizali gledali kakve su povrede kod ranjenih, samo je bilo bitno da im se pomogne, da što prije budu prevezeni u bolnicu.

“Trpali smo kako smo stizali i vozili u bolnicu. Što više prevezeš, više ljudi ćeš spasiti. Na šinama je bio kamion, u njega su slagali ljude, da li mrtve ili ranjene, ne znam. Čovjek u tom trenutku nije mogao razmišljati ko je i šta je, koliko je ranjen, bitno je samo voziti ih do bolnice”, ispričao je Hadžimuratović.

Prizore tog dana na Markalama ne može zaboraviti ni nakon skoro tri decenije.

“Možda se na momenat i zaboravi, ali kada se priča o tome, onda se sjetiš svega. Dobro se sjećam jednog mladića duge kose koji je tu prodavao kafu. Tu je jadan i poginuo”, rekao je Hadžimuratović.

– Prevozio one koji su davali znakove života –

Ranjene u svom automobilu tada je prevozio i Husein Kurahović (76), takođe taksista u Sarajevo Taxiju. Penzionisan je 2010. godine.

“Tog dana sam bio na liniji. Ujutro sam sišao do kafane koju sam tada držao. Nakon toga sam došao na pijacu da bi kupio neke potrepštine. Svratio sam i do Tržnice da kupim neke stvari. Kada sam izlazio ,naišao je kolega Seid, rukovali smo se i držali za ruku. Međutim, tada smo samo čuli zvuk. Na pijaci je bila buka i galama. Odjednom je bila mrtva tišina. Seid je ležao. Krenuo sam po auto. Nisam mogao proći kroz pijacu. Stolovi su bili razbacani, tijela na sve strane… Otišao sam do štanda i autom došao do Markala“, ispričao je Kurahović, koji je tokom rata 1992-1995. i opsade nekoliko puta bio svjedok masovnih ubistava građana Sarajeva.

Otišao je do obližnjeg taksi štanda na kojem se nalazio njegov auto i uključio se u prevoženje ranjenih do bolnice:

“Prevozio sam one koji su davali znakove života. Bilo je ružno vidjeti da poginuli leži preko živog.”

Tokom razgovora pokazuje ruke i kaže kako je njima kupio ranjene i mrtve po sarajevskim ulicama.

“Sada sam ne vjerujem da sam to mogao raditi, da sam imao snage”, dodaje Kurahović.

– 28. godišnjica od masakra na pijaci Markale –

U Sarajevu će sutra biti obilježena 28. godišnjica od masakra na pijaci Markale.

Prije 28 godina na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.

Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.

Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a preko 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad