Begu Halilovića rat je uhvatio u trećem razredu srednje škole u Bratuncu. Kao maloljetni borac izbjegao je u Srebrenicu. U julu 1995. godine uspio je izbjeći sudbinu brojnih bošnjačkih muškaraca nastradalih u genocidu koji je izvršila Vojska Republike Srpske. Zbog majke Bego je odlučio ove godine pješačiti gotovo 1.800 kilometara, od Haga do Potočara.

U svojoj ispovijesti za N1 Bego je ispričao svoje bolno iskustvo.

“U aprilu 1992. povlačim se iz škole, vraćam se u selo koje je odmah bilo napadnuto jer je blizu Srbije, tada sam stupio u jedinicu kao maloljetni borac. ‘93. dolazim u Srebrenicu, a Srebrenica fildžan, padaju zvornička, milićka, vlasenička općina, svi dolazimo u Srebrenicu. Tada je ušao Holandski bataljon, proglašavaju Srebrenicu zaštićenom i demilitarizovanom zonom, ostajemo goloruci. Formiraju se jedinice, iako nemamo oružja, čisto da postoje, gdje u moju četu stupaju muškarci iz raznih općina koji su se zadesili u Srebrenici”, kazao je Bego, te nastavio:

“Kada smo došli na Šušnjare odlučeno je da upravo moja jedinica ide na čelo, s obzirom da je bilo momaka koji poznaju tu teritoriju. Uz put smo granatirani, pucali su na nas, ali na Baljkovici je bilo najgore. Bio sam mlad i držao sam se kolega koji su poznavali teren. Imao sam tu hrabrost jer me vodilo to da bar iko prođe iz porodice”.

Bego je u razgovoru za N1 ispričao kako je ostao bez oca kojeg su Srbi “ispred očiju Holanđana” u Potočarima odvojili od njegove majke i sestre.

“Nisam imao braće, ali otac kojeg nisam vidio prilikom pada Srebrenice, on je odlučio da ode s majkom gdje je Holandski bataljon. Računao je da će sto posto biti zaštićen, a mi nismo znali šta će biti s njima, jedino sam čuo da je bio odvojen ispred očiju Holanđana u Potočarima od majke i sestre. Sestra je pitala kuda ćete s njim, rekli su vi idete prema Kladnju, a mi ćemo nešto njih ispitati, oni će doći za vama i to su bile posljenje riječi. U Kamenici su pronašli njegove posmrtne ostatke, vjerovatno i da je to bila sekundarna grobnica. Ukopan je 2007. sa nekompletnim tijelom, nema desne ruke i nema prste lijeve noge”, otkrio je.

Majka kao i svaka majka, ispričao je Bego, kad ga je ugledala da je preživio, s jedne strane bila je sretna jer je bio jedinac, a s druge strane bila je tužna jer…

“Kada se uzmi svi članovi porodice, stradalo nas je preko 60. Žalost, jer meni je žao svake druge majke kao i moje majke”.

Bego kaže da je danas dobro, 28. godina nakon strašnog genocida u Srebrenici, jer treba gledati naprijed, a ne nazad, ali ne treba zaboraviti.

“Najviše sam potresen danas radi onih majki koje još nisu pronašle kosti. Opet ja sam ukopao oca, i 11. jula otići ću mu na mezar, a gdje će otići ona majka koja ne zna gdje je njeno dijete, neke su umrle a nisu dočekale? Žrtve se i danas vrijeđaju, ali s obzirom na to kakvi su borci bili u ratu, danas me ne čudi šta rade”.

Upravo je zbog majki Bego odlučio ove godine pješačiti gotovo 1.800 kilometara, izdržati jedno od najtežih iskustava, od Haga do Potočara.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad