Pred jednim granapom u sarajevskom naselju Grbavica okuplja se stalna ekipa. Piju od ranih jutarnjih sati, sjede na gajbi, piva je "klipača". Ponekad se zamezi narezak sumnjivog kvaliteta, kad je na akciji. Obično pomognu komšijama, mnogi ih već gledaju poprijeko, jer zna se desiti da u slučaju kada alkohol totalno obuzme njihov um glasno dozivaju imena, psuju, ponekad predsjednike, ponekad generale, ponekad komandante, trude se biti što glasniji, da izađe iz njih to što ih je svezalo za neudobnu gajbu.

Nekad počastim pivom, pokušam razgovarati kako bi ih “zbog komšiluka” pokušao umiriti. Budu susretljivi dok mozak može, dok im srce može, dok im i ono malo snage da razmišljaju, ne uzme alkohol.

– Što piješ toliko? Pitam.
– Da zaboravim. Kaže mi visoki, nekada, lako je primijetiti, jak i stasit čovjek, a sada, mršav i ispijen, velikog crvenog nosa i očiju punih mjesečine.

– Šta da zaboraviš?
– Da zaboravim sebe. Reče kratko.

U deliriju, ispričaće cijelom naselju da je u ratnim danima bio u rovovima, da mu je bilo hladno, da je bio gladan, da je bio ranjen, a onda će, kada mu alkohol za koji misli da mu pomaže da zaboravi sebe dugo, dozivati sina. Sina koji je ostao u nekom rovu u kojem su bili zajedno.

Nekad dođe policija, objasni im da nemaju pravo remetiti javni red i mir. Nemaju pravo svoje ratne priče vrištati cijelom naselju. Nemaju pravo kvariti idilu u naselju gdje danas mahom žive bogate Sarajlije, političari, biznismeni, članovi nekih odbora, komisija i njihove porodice. Novi dan, daće nove ture pića, nešto malo meze, nove bolne priče dok ne dođe policija, da smiri. Reći će oni policiji da su branili ovu zemlju, a da eto ni to izvrištati ne smiju.

Desetine hiljada je takvih, boraca koji su gubili dijelove tijela i pameti koji sjede ispred bosanskih i hercegovačkih granapa, na gajbama, čekajući da alkohol uzme toliko da budu hrabri pričati svoje jade koje trpaju u svojim struhlim utrobama. Nisu uspjeli, nisu znali, da na osnovu svoje borbe za ovu zemlju, npr. sebi ukradu neki stan. Nisu znali, da npr. budu u nekoj političkoj stranci. Nisu znali da zaposle sebe, svoju porodicu, prijatelje u državne firme. Niko im nije ponudio da budu u nekom nadzornom odboru. Niko im nije rekao, da, ako si ranjen, u ovoj zemlji možeš šta želiš.

Ukradeš milion – ja sam se borio.
Namjestiš tender – bio sam ranjen.
Prijetiš novinaru da ćeš mu iščupati grkljan – ja sam heroj.
Uhljebiš familiju – ja sam to branio.

I mada za ta brojna herojstva nema valjanih dokaza, neki su metke dobili i u stražnjicu, to je u ovoj zemlji ostao argument, nekima, koji voze skupa kola, imaju velike kuće i stanove u elitnim naseljima, da budu lopovi, siledžije, prevaranti…

Oni prijavljuju krike pijanih boraca koji pričaju svoje ratne strahote cijelom naselju. Remete im red i mir.