Jedan potražni pas mijenja 30 ljudi na terenu: "Oni potragu smatraju igrom"

"Ženke su mnogo poslušnije"

Pas Mala je pronašla dvogodišnju djevojčicu u Srbiji, drugi potražni pas Đurđa je studiju N1 sa Davorinom Sekulićem, a iz Plovdiva zajedno sa Majom Taskin u emisiji je bio i njen potražni pas Althea - također ženka. Interesovalo nas je da li to znači da su ženke sposobnije u potragama ili je ovo bila samo slučajnost?

"To je teško prokomentarisati i na takav način definisati, ali sigurno je da je s njima lakše raditi, poslušnije su i nemaju nagon kao mužjaci i lakše ih je obuzdati. Puno su privrženije i ti tragački psi su uglavnom ženke", pojasnio je Sekulić.

"Neću reći da su ženke bolji tragači, ali je bolje raditi sa ženkama. Mi u našem timu imamo i jednog mužjaka koji je podjednako dobar pas tragač kao i sve ostale ženke. Kada je riječ o mužjacima mislim da treba mnogo više iskustva da bi se s njima radilo. Kada sam birala psa dobila sam savjet od trenera iz Turske da moj prvi pas treba biti ženka jer je mnogo lakše raditi s njom, a da tek kada steknem određeno iskustvo pokušam raditi sa mužjacima jer je za njih potreban jači karakter. Međutim, bitno je naglasiti da mi potražne pse ne kažnjavamo već radimo s pozitivnom metodom - nagradama. Zato je ta snažna ruka kao kod odgoja djece, mora biti u pozitivnom smislu", navela je Taskin.

Pronalazak djevojčice Dunje u Srbiji

Psa Đurđu trenira upravo Dejan Ševković čiji je pas Mala pronašla dvogodišnju djevojčicu Dunju Marković u Srbiji. Interesovalo nas je koja vrsta obuke je u pitanju?

"Đurđa je podvrgnuta obuci za potragama u ruševinama i prirodi. Zapravo Dejan je trener i Maji i meni i za pse čiji su vlasnici još četiri osobe u Bosni i Hercegovini u projektu Pomozi.ba", dodao je Sekulić.

Dejan Ševković se jutros uključio i u razgovor za N1. Pas Mala koja je pronašla djevojčicu nije bila s njim jer je, kako nam je rekao, sada došlo vrijeme da malo odmori.

"Za vikend nas čeka trening u Nišu gdje ćemo zajedno trenirati i zato treba sada da malo odmori da bi bila spremna za to", rekao je Ševković.

Govoreći o pronalasku malene Dunje Ševković je rekao da je to nemjerljiv osjećaj.

"To je jedna velika nagrada za sve spasioce koji su se cijeli život spremali i trenirali su da pomognu kada je nekom potrebno pogotovo kada imamo malo vremena na raspolaganju da nekog spasimo jer su lošiji vremenski uslovi, hladno je. I osjećaj nakon što nekog spasiš je nemjerljiv", rekao nam je.

Opisao nam je i kako je izgledala potraga za Dunjom.

"Došli smo na teren i do tog segmenta na koji smo sumnjali da se Dunja tu nalazi. Prethodnu noć smo pretražili primarne zone, a onda smo morali dalje ići. Vođa potrage je dobro procijenio gdje trebamo dalje ići i pretraživati i kada smo ušli u taj rejon odmah sam primijetio promjenu stava tijela kod psa. Odmah sam nakon toga rekao mom kolegi da stane zato što je bilo mnogo hladno, mirisi su nisko na zemlji, teško se kreću pa sam tako vidio da se pas Mala i malo mučila. Odmah sam i ja počeo fizički gledati po žbunju i niskom rastinju, međutim, Mala je uhvatila taj mirisni tunel i krenula pravo i onda sam doslovno u pravcu psa preko njegove glave i leđa vidio djevojčicu koja leži na stomaku, ali tada je bila nepomična", ispričao je Ševković.

I upravo u tom trenutku, nastavlja Ševković, mislili su da Dunja nije živa.

"Osjećaj kada smo shvatili da je živa se ne može porediti ni s jednim drugim. Kolega i posebno ja kojisam otac djeteta smo razmišljali o tome i ne bih volio da dođem u situaciju da držim dijete u naručju koje nije živo bez obzira na to čije ono bilo. O tome sam razmišljao tih pet sekundi dok sam prilazio i onda sam ugledao da se malo kosa pomjerila jer je ona jedva malo pomjerila rukicu i glavu. Rekao sam kolegi da je još živa i da je trebamo odmah okrenuti. To smo uradili i uzeli je u naručje. Kolega je stavio jaknu, umotali smo je, čim smo je okrenuli počela je plakati, veoma malo, ne mnogo jer nije imala snage i onda smo krenuli trčati ka kolima", ispričao je Ševković.

Dunja je pronađena u stanju teške hipotermije, bila je na pregledu u bolnici, a kako nam je rekao Ševković, ona je sada na svu sreću dobro.

"I nadamo se da će biti dobro", rekao je Ševković.

Ne može svaki pas biti potražni

U nastavku daljeg razgovora u studiju N1 pitali smo Sekulića šta je njega motivisalo da bude dio priče, odnosno, da ima psa kojeg će obučavati za potrage.

"Oduvijek sam imao ljubav prema psima i kada sam prvi put saznao da se te životinje mogu usmjeriti u tom pravcu i mnogo pomoći kada su potrage u pitanju i da mogu zamijeniti 30 ljudi u potrazi zainteresovao sam se. Počeo sam s tom vrstom edukacije i tek poslije nekih godinu rada sam tek uzeo psa. Iako tada nisam znao da ne može svaki pas kojeg uzmete biti i tragač ne zbog rase već zbog toga što nemaju svi oni afinitete i ne mogu biti dobri potražni psi. To se ne može znati kada uzmete mladog psa i odgojiti ga da bude potražni jer on to jednostavno mora imati u sebi da bi mogao ići u tom smjeru", naveo je Sekulić dodavši da je "to nešto" sasvim slučajno pronašao kod svog psa Đurđe.

"Đurđu nisam striktno i namjenski uzeo za potražnog psa. Sasvim je ispalo slučajno jer je prijateljica htjela kupiti Đurđu i na kraju je odustala jer se nije mogla dogovoriti sa momkom i ja sam je uzeo i počeo raditi s njom pa se nakon tri-četiri mjeseca vidjelo da ona ima ono što je potrebno za potražnog psa i onda sam nastavio edukaciju s njom koja i dalje traje. Đurđa je još u obuci, nije potražni pas, ali nadam se da će to postati do kraja ove godine i da ćemo položiti taj ispit. Cilj nam je da dobijemo taj međunarodni certifikat koji je priznat svugdje u svijetu".

Kako je pojasnio, taj međunarodni certifikat nema nijedan potražni pas u BiH.

"Na nivou BiH ne postoji neko zvanično certificiranje u kojem učestvuju svi ti potražni psi. Postoje individualna certificiranja koja nisu međunarodno priznata. Zbog toga ne znamo koliko postoji potražnih pasa, ali ako gledam po toj međunarodnoj licenci, onda ne postoji nijedan", rekao je Sekulić.

Brojni su primjeri koji pokazuju da su psi zaista važni u potragama kada se dese nestanci, određene nesreće, katastrofe i sl.

"Ne mora se desiti ni katastrofa, imamo ovaj slučaj u Srbiji i ne znamo šta bi se desilo da li bi ona uopće bila pronađena da nije bilo pasa. Tako da ih trebamo obučavati za to i da postanemo država koja ima dobre potražne pse", dodao je Sekulić.

Kako izgleda obuka psa?

Interesovalo nas je kako izgleda veza između psa i vodiča te kako se odvijaju obuke?

"Mislim da je najvažnija veza između psa i vodiča. U zadnje vrijeme kada je riječ o certificiranju i standardima promijenilo se to da se na standardima mnogo više ocjenjuje rad vodiča od rada pasa. Morate poznavati način na koji se kreće vaš pas, njegov govor tijela, morate prepoznati kada se približi mirisu kada ga uhvati i kreće se prema njemu. Morate ga poznavati i imati kontrolu nad njim kako biste mogli kontrolisati situaciju potrage. Pas ne može sam pretražiti kompletan teren zato što se on kreće u nekim svojim okvirima. Naprimjer, moja Althea kada radi potragu u prirodi kreće se u malim krugovima. To je njen način kretanja i ja sam ta koja mora primijetiti na koji način to ona radi, da li je neka sekvenca ostala nepretražena i da je usmjerim da se vrati na nju. Zbog toga je znanje vodiča mnogo važnije od znanja psa. Psu je urođeno da koristi svoj njuh, ali mi ih moramo naučiti na koji način će to koristiti", istakla je Taskin.

Taskin je pojasnila i vezu između markiranta i psa.

"Na koji način mi naučimo psa da traži ljude? Oni sebi traže partnera za igru i oni to sve u početku na taj način i shvataju. Danas je Althei rođendan i ja kažem da je njoj danas najdraži poklon igra sa markirantom. Ona kada kroz treninge nađe žrtvu ima pravo da se igra s njom. I kada pas ide u stvarnu misiju, pas ustvari traži sebi partnera za igru. I pas u tom trenutku misli da će se ta žrtva koju pronađe igrati s njom. Naravno mi to nadomjestimo tako što se u tom trenutku naši partneri u timu igraju sa psom. Pozitivna metoda je vrlo bitna kako bi psi bili motivisani i uvijek radili", naglasila je Taskin koja je dodala i to da za certifikaciju jednog psa nije bitna samo potraga već i poslušnost i socijalizacija:

"Jer kada se pas približava žrtvi vrlo je bitno da jer ne dodiruje, važan je način na koji je alarmira, a moj pas to radi lajanjem i vrlo je bitno da je ona udaljenija od žrtve i da stabilno laje kako je ne bi prepala. Međutim, mi moramo raditi i na edukaciji naših građana kako to sve izgleda kako ih ne bi bilo strah kada ih psi pronađu. U svijetu postoje i druge vrste alarmiranja koje i mi učimo i primjenjivat ćemo ih u zavisnosti sa vrstom potrage i u skladu s evropskim standardima".

Moguće je i da se pas do jednog perioda obučava i onda preda svom vodiču, međutim, taj vodič treba nastaviti dalje raditi s njim.

"Jer je jako važno da se međusobno dobro poznajete. Govor tijela kod psa je jako bitan i da poznajete da li je vaš pas na dobrom tragu ili ako nije da ga usmjerite na njega", poručio je, između ostalog, Sekulić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje