Ugledni član sarajevske jevrejske zajednice Moris Albahari, preminuo je u 93. godini krajem prošlog mjeseca. Preživio je holokaust, borio se u partizanskim redovima i jedan je od posljednjih govornika ladino jezika u sve manjoj jevrejskoj zajednici u BiH. Od Albaharija se uz birane riječi opraštaju mnogi, a ugledni Jerusalem Post objavio je i tekst posvećen njegovom životnom putu.

Vjeruje se da je bio jedan od četiri izvorna govornika ladino jezika koji su ostali u zemlji u kojoj je ovaj judeošpanski jezik nekad cvjetao, a kojim su govorile prosvjetitelji poput Flory Jagode, grande dame ladino pjesme, i Laure Bohoretta, osnivačice jedinstvenog Sefardskog feminističkog pokreta u Bosni i Hercegovini.

Mala bosanska jevrejska zajednica, sa oko 900 članova u cijeloj zemlji, od kojih 500 živi u Sarajevu, oplakuje gubitak dragog prijatelja i žive veze sa zajedničkim sjećanjem.

“Od tebe, čika Moco, sam naučio puno o jevrejstvu, o životu, o prirodi, a posebno o ljudima. Kako o onim dobrim tako i o zlim”, napisao je Igor Kožemjakin, hazan sarajevske Jevrejske općine u spomen-objavi na Facebooku.

Od Albaharija se uz najljepše riječi opraštaju i drugi.

“Ovo je strašan gubitak, pogotovo za Sarajevo. Naša zajednica je vrlo mala, posebno nakon holokausta”, rekao je za Jevrejsku telegrafsku agenciju Eliezer Papo, jevrej rođen u Sarajevu, te proučavatelj ladino jezika i književnosti na Univerzitetu Ben-Gurion u Negevu.

Jerusalem Post donosi i slikovit osvrt na Albaharijevo odrastanje u Sarajevu, turbulentnu prošlost grada, kao i cijele zemlje, te položaju jevreja u zajednici.

Navodi se kako je ovaj istaknuti član sarajevske jevrejske zajednice odrastao tridesetih godina prošlog stoljeća, a tada je jevrejska zajednica njegovog rodnog Sarajeva brojala preko dvanaest hiljada. Jevreji su činili više od petine grada i bilo je to jedno od najvažnijih središta jevrejskog života na zapadnom Balkanu.

U njegovoj mladosti grad je bio u sastavu tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Nastala na granici između Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, bila je multietnička država sastavljena od Hrvata, Srba, Bošnjaka, Slovenaca, Makedonaca, Mađara, Albanaca i drugih. Među njima su bile mnoge jevrejske zajednice, kako aškenaske tako i sefardske.

Jedinstvena mješavina muslimanskih, jevrejskih, katoličkih i pravoslavnih kršćanskih zajednica, sa svojim džamijama, sinagogama i crkvama koje definiraju horizont Sarajeva, osigurala je gradu nadimak ‘Mali Jeruzalem’.

Albaharijeva priča – ‘Spašen jezikom’

Govoreći u dokumentarcu iz 2015. ‘Spašen jezikom’ (‘Saved by Language’), kojeg su snimili američki istraživači, Albahari je objasnio da korijeni njegove porodice sežu do Cordobe prije španjolske inkvizicije, dalje se prenose preko Venecije, sve do trenutka kada su se nastanili u onome što će postati Bosna kao dio Osmanskog carstva.

“Nismo htjeli ‘samo’ napisati članak o Morisu ili Sarajevu; željeli smo da [publika] vidi ono što smo mi vidjeli i čuje ono što smo mi čuli”, rekao je Bryan Kirschen, profesor ladina na Univerzitetu Binghamton, koji je radio na dokumentarcu s autoricom Susannom Zaraysky. Naglasio je kako je to je rezultiralo inicijativom za stvaranje dokumentarca.

U filmu, Albahari vodi istraživače i njihove gledatelje na turneju kroz ono što je bilo jevrejsko Sarajevo, dajući djelić uvida u govornu zajednicu ladino u kojoj je odrastao i objašnjavajući kako bi ga jezik spasio mnogo puta od ruke nacista ili njihovih saveznika, ustaša.

Albahari još nije bio tinejdžer kada su 1941. nacistička Njemačka i Mussolinijeva Italija napale Jugoslaviju. Nacisti su okupirali istočni dio zemlje, uključujući ono što je sada Srbija, dok su podigli hrvatsku fašističku stranku, poznatu kao Ustaše, da upravljaju novoformiranom Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH), koja je uključivala i dio današnje Bosne i Hercegovine.

Jerusalem Post spominje i osnivanje koncentracijskog logora Jasenovac, koji će, kako se navodi, postati poznat kao balkanski Auschwitz, a koji je do kraja rata postao treći najveći koncentracijski logor u Europi, u kojem je život izgubilo i najmanje 20 hiljada sarajevskih jevreja.

Albahari je imao 11 godina kada su ustaše došle da njega i njegovu mnogobrojnu porodicu deportiraju u Jasenovac. Bivši učitelj koji je radio kao ustaški stražar u gradu Drvaru, gdje se zaustavio voz koji ih je prevozio, upozorio je Albaharijevog oca Davida na njihovo odredište, a on je uspio pomoći sinu da pobjegne. Učitelj je pomogao mladom Morisu da dođe do talijanskog vojnika po imenu Lino Marchione koji je potajno pomagao Jevrejima.

Ovo je bio prvi slučaj kada se Albaharijevo znanje ladina pokazalo korisnim, budući da mu je omogućilo komunikaciju sa talijanskim spasiteljem.

Nakon što je Morisova porodica otišla, njega je prihvatila srpska porodica i promijenila mu ime u Milan Adamović kako bi sakrila njegov jevrejski identitet. Ipak, 1942. postalo je jasno da ni kao Adamović ni kao Albahari neće biti siguran u gradu. Pa je pobjegao u planine.

“Živio sam kao vuk u planinama, znate. Posjećivao sam sela [tražeći nešto] da mi daju za jelo, bilo je to užasno vrijeme”, prisjetio se Albahari u dokumentarcu.

Sigurno bi se osjećao samo u selima pod kontrolom partizanskih snaga. Jugoslavija je bila jedina zemlja u Europi koja je oslobođena od nacističke vladavine vlastitim otporom u narodu.

Dok je provodio vrijeme u planinama, Albahari se pridružio partizanskoj jedinici koja je bila povezana s pokretom Josipa Broza Tita. Do kraja rata, Titovi partizani su brojali preko 80 hiljada i uključivali su više od šest hiljada Jevreja, mnogi na istaknutim položajima, poput Moše Pijade, koji će nakon rata biti potpredsjednik jugoslavenskog parlamenta.

Kako je Ladino spasio Albahariju život

Moris je bio u patroli kao partizan kada je naišao na grupu američkih i britanskih padobranaca. Digli su oružje na njega misleći da je neprijatelj. Moris je pokušao komunicirati, ali nije govorio engleski. Kada je pitao vojnike govore li njemački ili talijanski, odmahivali su glavama. Kad je pitao za španski, jedan je živnuo, bio je to hispanac David Garijo.

Alabahari je na ladinu uspio objasniti da on nije neprijatelj, ali da ih može odvesti do obližnjeg partizanskog logora gdje bi bili sigurni.

“Ladino mi je spasio život u ratu”, prisjetio se Albahari u dokumentarcu.

Moris je još uvijek imao samo 14 godina do kraja rata, pa se vratio u školu i na kraju diplomirao kao najbolji u razredu. Postao je pilot, a kasnije i direktor Sarajevskog aerodroma.

U ovom novom svijetu ladino se, ako se uopće, govorilo samo u kući.

“Uvijek, kad čujem španski, čujem svog oca i majku, i sve sinagoge, molitve na ladinu i rabine koji su govorili ladino. Ali to je prošlost”, kaže Albahari u dokumentarcu.

Eliezer Papo, generacija mlađa od Albaharija, prisjetio se da je u njegovoj mladosti ladino dugo bio sveden na jezik tajni.

“Uglavnom se ladino koristio kada stariji nisu željeli da mladi razumiju”, rekao je Papo.

Tek kasnije, 1980-ih, članovi zajednice su shvatili što se gubi i počeli su se okupljati kako bi održali svoj jezik, ispričali kakvo je bilo jevrejsko Sarajevo i podijelili svoje ratne priče o preživljavanju.

Ratno Sarajevo 1990-ih

Poput mnogih Sarajlija, Drugi svjetski rat neće biti posljednji veliki sukob koji će Albahari vidjeti. Nepunih 40 godina kasnije, raspadom Jugoslavije rat će ponovo doći u Sarajevo, podsjeća Jerusalem Post.

Od 1992. do 1995. grad je bio pod opsadom snaga bh. Srba, a Moris se pridružio ostalim sarajevskim Jevrejima u radu na pružanju pomoći svojim Sarajlijama u teškom razdoblju.

Sarajevska sinagoga pretvorena je u sklonište i pučku kuhinju. Zajednica je vodila mrežu podzemnih ljekarni i servis poruka koji su Sarajlijama omogućavali da se jave porodicama i prijateljima izvan grada tokom nečega što je postalo najduža opsada glavnog grada u historiji modernog ratovanja.

“Moris je bio inspirativna osoba za mnoge članove Jevrejske zajednice i La Benevolencije”, rekao je Vlado Anderle, sadašnji predsjednik te lokalne jevrejske humanitarne organizacije.

“Bio je čovjek s tako primamljivim duhom i energijom”, dodaje.

Kada se slegla prašina na raspadu Jugoslavije, a nova država digla iz pepela, Moris se ponovo našao u novoj ulozi.

Tokom komunističke ere u Jugoslaviji vjerska aktivnost bila je obeshrabrena. Sarajevski Jevreji isticali su etnički karakter jevrejske kulture, a ne vjerski. U novoj Bosni i Hercegovini toga više nije bilo. Tako je zajednica također radila na ponovnom povezivanju sa svojim vjerskim identitetom.

“Svi su se ugledali na ljude koji su bili odgojeni u jevrejskom duhu prije Drugog svjetskog rata”, prisjetio se Papo. “To ne znači da su bili rabini. Samo da su oni to znali bolje od bilo koga drugog”, pojašnjava.

Moris, čije je formalno jevrejsko obrazovanje završilo u njegovim predtinejdžerskim godinama, imenovan je predsjednikom vjerskog odbora zajednice.

Jednom prilikom, dok je bio intervjuiran na jednoj bh. televiziji, Moris je upitan zašto Jevreji pokrivaju glavu kipom ili drugim šeširom za vrijeme molitve. Morisov odgovor, odnosno kreativna interpretacija, kako ju je nazvao Papo, smišljena je na licu mjesta.

Morisovo tumačenje započelo je s drevnim hramom u Jeruzalemu gdje su Jevreji prije ulaska morali potpuno uroniti u ritualnu kupku.

“Pošto je hram u Jeruzalemu uništen, svelo se samo na pranje nepokrivenih dijelova tijela, prije ulaska u sinagogu, slično kao kod muslimana: stopala, glave, ruku…”, prisjetio se Papo. Ali u Europi, kako je glasio Morisov odgovor, počeli su pokrivati ​​sve više i više svog tijela.

“U Europi su počeli nositi cipele, pa stopala više nisu bila otkrivena, a onda su počeli nositi šešir, da ne moraju prati glavu… znate Europa je, čovjek se može prehladiti ako izađe s mokrom kosom…”, dodao je.

“Nekoliko mjeseci kasnije došao sam u Sarajevo i ustanovio da su svi čuli ovo objašnjenje i da o tome pričaju, ne samo ljudi u zajednici, nego i na ulici”, rekao je Papo. “I znaš, pustio sam da prođe, nisam ih mogao ispraviti, bilo je tako lijepo”, dodaje Papo.

“Identitet je pričanje priča. A Moris je bio jedan od velikih pripovjedača zajednice. A kroz svoje priče izražavao je identitet koji je načinjen od istih kontradikcija od kojih je sazdan sefardski judaizam, od kojih je sazdano Sarajevo, od kojih je sazdana Bosna i Hercegovina i od kojih je bila i sačinjena Jugoslavija i od kojih je sazdan Balkan“, zaključuje Papo.