I 28 godina poslije genocida u Srebenici, još se traga za više od 1.000 osoba. Među njima su i sinovi Hajre i Begune Salihović iz bratunačkog naselja Biljača. Plaše se da neće doživjeti da ukopaju posmrtne ostatke svoje djece.

Muž Hajre Salihović, poginuo je 1992. godine u Bratuncu. Dvojica sinova, Nevres i Sead, nestali su u šumama nakon pada Srebrenice, treći sin Samed je bio ranjen i preživio, a četvrti Samir, ubijen je na mostu na Drini.

“Sve ti to dođe u glavu i misliš o tome. Šta je bilo, kako je bilo. Kako su nas istjerali, kako smo to jutro izbjegli. Po šumi bili, krili se čitav dan. Navečer sišli ovdje, sve je polupano i pobacano”, prisjeća se Hajra.

Džemail, sin hajrine jetrve Begune, također, ubijen je u genocidu, a muž 1992.godine.

“Imam ja i tri kćerke. On mi je bio jedinac. Uprla sam bila oči u njega, da ga gledam, da živim uz njega. Ali tako je bilo”, kaže Beguna.

Njih dvije ostale su same, teško da se mogu brinuti više o sebi u pustom selu. Željno čekaju da im vrata otvore volonterke MFS “Emmaus”.

“Tu su kolegice koje ih svakodnevno prate u odlazak u kupovinu potrebnih namirnica, raspoređivanje medicinske terapije i drugo. Za sve majke organizuje se druženje u centru, obilaze se tokom Bajrama, 8.marta. Prave se razni pokloni”, objašnjava Almedina Begović iz MFS “Emmaus”.

Razvesele se Hajra i Beguna svakoj posjeti i svakoj kafi. A kada ostanu same, opet razmišljaju gdje su njihova djeca.

“To mi je najgore i najteže. Da mi je dijete naći. Da se ukopa tamo gdje su i ostali. Imam tamo bratiće, sestriće, zetove, đeveriće, đeverove. Ali najteže mi je za moje dijete”, kaže Beguna.

Godine prolaze, nade je sve manje da će pronaći četiri ubijena muška potomka iz porodice Salihović.

“Oni što su nama ovako napravili, njih što su ovako posakrivali, pobacali. Jedino Bog zna gdje. Možda ih nikada ne nađemo. I umrijet ćemo. Koliko je majki umrlo, a da nije dočekalo svoje dijete i njegove kosti. I šta da radimo sad? Kako da radimo”, pita se Beguna.

Hajra Salihović kaže da se ne nada ničemu te dodaje: “Samo da makar nekog od njih nađem. Da znam da sam našla. Koliko toliko kostiju. Ali, evo, tolike godine su prošle, nijednog nisam našla. Nema.”

I kada gosti odu, opet ostaju prepuštene jedna drugoj i svojoj samoći u praznim kućama. A prazne su i klupe ispred kuća jer na njima nema više ko da sjedi.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad