Kakve sve uslove trebate ispuniti da usvojite dijete u BiH: "Čekali smo osam i po godina, ali nema boljeg osjećaja"

Pitanje posvojenja djece u Bosni i Hercegovini često otvara tešku dilemu: jesu li procedure previše spore ili su upravo takve da bi se maksimalno zaštitilo dijete? Iskustva onih koji su prošli ovaj proces pokazuju da put do roditeljstva traje godinama, ali da je krajnji ishod neprocjenjiv.

Čekanje dugo osam i po godina

Melisa Zulović, koja je po struci nastavnica engleskog jezika, a zbog ličnog iskustva se počela profesionalno baviti i socijalnim radom, podijelila je svoju emotivnu priču o usvojenju brata i sestre.

"Mi smo ga jako dugo čekali. Osam i po godina smo bili na različitim spiskovima. I ja uvijek kad razgovaram ili, da kažem, lobiram sa parovima ili ženama koje vole pričati o tome, vide sebe kao majke, uvijek kažem da to nije ništa, to je bio možda specifikum našeg slučaja, ja bih tako rekla, ne mora da znači da će trajati tako dugo. Ukoliko ispunjavate sve zakonske uslove, sigurno da postoji uslov koji se može ispuniti", kazala nam je Zulović.

Zulović objašnjava da zakon propisuje stroge uslove – stabilan posao, određenu dobnu granicu, zaposlenje oba supružnika i riješeno stambeno pitanje. Ipak, najveći problem s kojim se potencijalni usvojitelji suočavaju, prema njenim riječima, jeste osjećaj lutanja i nedostatak jedinstvenog sistema.

"Lutanje, ja bih rekla. Mislim da usvojioci, odnosno potencijalni usvojioci, lutaju jer nemaju prave informacije. Kao što je gospođa Draženka rekla, oni se obraćaju nadležnom centru za socijalni rad u kojem izvrše tu inicijalnu obradu i sve ostalo. Međutim, dalje su prepušteni sami sebi u smislu da trebaju aplicirati i u druge centre, bar je nama tako rečeno. Vi počnete sa tim procesom, aplicirate u druge općine u nadi da ćete dobiti neku pozitivnu povratnu informaciju. Međutim, to izostaje. Stoga mislim da je za usvojioce najveći problem činjenica da oni nemaju neku profesionalnu podršku, da nemaju uputu", istakla je Zulović.

Problem usložnjava i administrativna nepovezanost unutar Federacije BiH.

"Imamo po centrima za socijalni rad, međutim nemamo... Problem je u suštini što nemamo jedinstven sistem. Vi biste praktično trebali taj svoj prvi zahtjev kada pošaljete da on bude dostupan ne samo u Krajini, nego svuda u Federaciji BiH, kako ne bi morali aplicirati u svim drugim općinama", dodala je.

Zašto djeca u ustanovama ne ispunjavaju uslove za usvojenje?

Direktorica Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo Draženka Osmanspahić, pojasnila je kako funkcionišu liste čekanja i zbog čega procesi traju godinama, naglasivši da problem nije u spiskovima, već u pravnom statusu djece.

"Potencijalni usvojitelj podnosi zahtjev nadležnom centru za socijalni rad gdje imaju prijavljeno prebivalište da se provede ta takozvana stručna obrada, odnosno stručna procjena ispunjavanja podobnosti za obavljanje usvojenja. Pored stručne procjene, naravno, tu mora postojati dokumentacija koja dokazuje da potencijalni usvojitelji ispunjavaju zakonske uvjete. Znači da nisu krivično procesuirani, prekršajno, da imaju materijalne uslove, stambene uslove, da imaju empatiju, da imaju porodičnost, evo, sve što je gospođa Melisa govorila. Što se tiče te liste, lista postoji i tu nije problem te liste, nego je problem u tome koliko djeca ispunjavaju uslove za usvojenje. Nama često postake pitanje: imamo djece u ustanovama. Naravno, postoje djeca u ustanovama, postoje u drugim institutima, ali ta djeca moraju ispunjavati uvjete da bi bila usvojena", pojasnila je Osmanspahić.

Dva osnovna uslova da bi dijete pravno ispunjavalo kriterije za potpuno usvojenje jesu da biološki roditelji daju saglasnost ili da im se sudskom odlukom oduzme roditeljsko staranje.

"U prošloj godini je bilo pet ili šest potpunih usvojenja na području Kantona Sarajevo. U odnosu na parametar djece koja se nalaze u ustanovama, to je manji broj. Međutim, u ustanovama socijalne zaštite ili u drugom institutu, recimo hraniteljstvo, koje je dosta razvijeno u Kantonu Sarajevo, borave djeca čiji roditelji su spriječeni da obavljaju roditeljske dužnosti. Bolesni su, nalaze se na izdržavanju zatvorske kazne, zbog nekih životnih okolnosti su spriječeni i nisu saglasni da njihova djeca budu usvojena jer ostvaruju svoje kontakte i obaveze", istakla je Osmanspahić.

Osmanspahić je ukazala i na bolnu činjenicu da djeca s poteškoćama u razvoju često ostaju trajno u sistemu:

"Ono što hoću da kažem, što je jako važno da naša javnost zna – mi imamo djecu koja ispunjavaju uvjete za usvojenje, ali su, nažalost, narušenog zdravstvenog stanja, sa poteškoćama u razvoju, gdje usvojitelji i takvu djecu, ukoliko imaju priliku da im bude ponuđeno da usvoje, ne usvajaju. I to je dio gdje, evo, možda odgovor na vaše pitanje – djeca sa nekim zdravstvenim poteškoćama, sa poteškoćama u razvoju, iako ispunjavaju uvjete za usvojenje, ostaju u sistemu zato jer usvojitelji ne prihvataju, odnosno ne bi se mogli nositi sa tim težim hendikepima ili teškoćama u razvoju."

Kao ključnog uzročnika sporosti samog sistema, Osmanspahić izdvaja pravosuđe.

"Što se tiče sistema, možda je tu više neki sudski sistem spor, pa možda u nekim narednim emisijama da pokušate kontaktirati sud, nadležne sudije da malo govore o toj temi. Postupak oduzimanja roditeljskog staranja. Od njih lično to zavisi, od sudskog postupka, i taj postupak duže traje, kao što i drugi postupci traju. Što se tiče postupaka, imali smo iskustva da to može trajati par mjeseci, pa da to može prijeći i u malo više od par mjeseci. Ali ono što je problem možda u svemu tome jeste što u postupcima oduzimanja roditeljskog staranja postoje slučajevi gdje sud ne može da dođe do roditelja, odnosno roditelj se ne odaziva na zakazane pozive, a mora biti uključen u postupak kao stranka u postupku", kazala je Osmanspahić.

Razlika između potpunog i nepotpunog usvojenja

U javnosti se često miješaju pojmovi potpunog i nepotpunog usvojenja, a Porodični zakon Federacije BiH jasno povlači granicu na osnovu starosne dobi djeteta.

"Potpuno usvojenje je usvojenje djece do deset godina, nepotpuno usvojenje je nakon deset godina. Potpunim usvojenjem se stvara krvni odnos usvojitelja i djece ravan roditeljskom odnosu. Samim zasnivanjem čina potpunog usvojenja, kada se provedu sve procedure, usvojitelji imaju pravo da odrede lično ime djetetu i da se to lično ime upisuje u rodni list djeteta. I roditelj, odnosno usvojitelj, upisuje se u rodni list djeteta kao da je biološki roditelj. Samim činom usvojenja između usvojenika i usvojitelja zasniva se odnos ravan krvnom srodstvu i dijete, odnosno usvojenik, ima ista prava i obaveze u smislu, ono što ste me pitali, i nasljeđivanja kao i djeca u biološkoj porodici. Potpuno usvojenje je neraskidivo", ispričala je Osmanspahić.

S druge strane, pravila za stariju djecu su drugačija.

"Nepotpuno usvojenje – to su djeca koja se usvajaju nakon desete godine života i taj postupak je moguće raskinuti. Zato se i zove nepotpuno usvojenje. Može se raskinuti na zahtjev usvojitelja i može se raskinuti i na zahtjev, nakon osamnaeste godine, usvojenika. U tome je jedina razlika. Bioloških roditelja ne može? Tako je. Ne, ne, ne. Znači samo su dvije strane – usvojitelj i usvojenik. Ta razlika postoji zbog određenog dobnog uzrasta do deset godina. Baš ovo što je gospođa govorila – da imamo djece koja su recimo negdje do deset godina, da ne bi ostajala u sistemu neusvojena, a ispunjavaju uslov jer je praksa pokazala da se uglavnom usvajaju djeca manjeg dobnog uzrasta", naglasila je Osmanspahić.

Melisa Zulović ističe da zakonsko ograničenje od deset godina za potpuno usvojenje u praksi može nanijeti štetu djeci, posebno zbog sporosti administracije.

"Smatram lično da ono u većini slučajeva koje ja poznajem narušava najbolji interes djeteta. Jer mi se strogo držimo pravila, strogo se držimo zakona. I ja znam za slučajeve gdje je zbog kašnjenja suda, sporosti čitavog sistema, dijete koje ima fenomenalne usvojitelje, nažalost usvojeno nepotpuno jer je probijen rok od dva-tri mjeseca. I onda je to na njegovu štetu jer gubi nasljedno pravo, gubi tu potpunost, ostavlja neke otvorene mogućnosti. I mislim da to nije u redu i moramo svi zajedno, prvenstveno, govoriti o ovome", mišljenja je Zulović.

Usvajanje starije djece sa sobom nosi specifične izazove, ali i prednosti, napominje Zulović, čija su usvojena djeca u trenutku dolaska u porodicu imala četiri i pet godina.

"To su već formirana djeca. I vrlo često usvojioci bježe od starije djece u smislu da žele usvojiti bebu, što je razumljivo, da bi mogli uticati na njen odgoj, oblikovanje i sve. Međutim, i tu postoje dvije strane medalje. Kada je dijete starije uzrasne dobi, vi možete lakše procijeniti, i školski psiholozi i svi drugi mogu procijeniti njegove kompetencije, intelektualne i zdravstvene također. A kada je u pitanju beba, vi to ne možete. Pa se vrlo često desi da dijete ima i neku poteškoću, neku nedetektovanu bolest", istakla je.

Izlazak iz zone komfora i razbijanje stigme: "Šarene porodice"

Jedan od najvažnijih koraka u odgoju usvojene djeteta jeste suočavanje s istinom o njegovom porijeklu. Zakon propisuje da dijete sazna istinu do svoje sedme godine. Zulović je opisala kako je taj razgovor izgledao u njenom domu, pogotovo kada je trebalo objasniti situaciju trećem, biološkom djetetu.

"Naša djeca su znala zato što su bila u starijoj uzrasnoj dobi. A generalno zakon propisuje da je to do sedme godine. Nama je možda bilo izazovnije da biološko dijete koje je kasnije došlo upoznamo sa činjenicom da starijeg brata i sestru nisam rodila. To je bio onako jedan jako neobičan razgovor. Rekla sam, s obzirom na to da su sve uspomene vezane za brata i sestru, nakon toga kad smo razgovarali, ja kažem: 'Pa znaš, ja nisam rodila brata i sestru. To je učinila za mene jedna druga teta da bismo mi bili ovako veliki, da bi nas bila puna kuća, da bismo bili sretni.' A ona kaže: 'Ma to mene ne zanima.' Naša kćerka je rekla: 'Ne, ne, ne, ti si rodila.' I tako, bilo je vrlo smiješno na kraju dana, ali djeca su jako prilagodljiva. I ja sam oduševljena tim saznanjem da oni mnogo lakše prebrode te momente i da se vrlo lako prilagode i da to kod njih ništa u srcu ne mijenja", prisjetila se Zulović.

S druge strane, okolina i društvo u BiH često pokazuju nerazumijevanje i zatvorenost prema ovakvim porodicama.

"Jeste, naše društvo poprilično je zatvoreno, da vam kažem, za usvojenje i za drugačije oblike porodica. Dakle, mi nemamo taj, kao što u Hrvatskoj imaju šarene porodice, pa to promovišu kroz škole, da je porodica samo mjesto gdje se voli, gdje se pazi i da nema uopšte potrebe da postavljamo pitanja o porodici. U našem slučaju bilo je vrlo neobičnih komentara, da vam kažem. Ljudi obično imaju pristup podrške i da im se to sve dopada, ali s druge strane kažu: 'Pa joj, to je teško, to je...' Kao, kako bi to oni... Ljudi se često boje i genetike, znate. Oni kažu: 'Pa ne znam, pa kako će to dijete, hoće li sutra biti zahvalno.' Ne treba djeca da budu zahvalna roditeljima. Ni biološka. Niko nikoga nije tražio da se rodi, je li tako? I nema nikakve garancije. Sa djecom nema nikakve garancije. Dobijate ono što ste uložili, uvijek, kao i uvijek u životu", stava je Zulović.

Osmanspahić naglašava da Centar pruža stručnu pomoć i nakon završetka procesa te da društvo, a naročito školski sistem, mora prihvatiti različitosti.

"U procesu usvojenja, nakon što se usvoji dijete, naravno dijete treba da živi sa istinom i to je zakon propisao do sedme godine. Pitaju nas usvojitelji kada radimo stručne procjene kako, na koji način to reći. Uvijek možete govoriti: 'Volim te kao da sam te rodila. Ja sam te iz srca rodila.' Na taj način slati djetetu poruku, a djeca su tako kapacitetna da vrlo brzo oni to spoznaju i shvate. Kad djeca krenu u školu, da škola prepozna da je to sasvim normalno, da djeca u razredu znaju da je to sasvim normalno, da maksimalno to dijete ima podršku i od vršnjaka i od škole i od sistema kompletno. Da je to nešto najljepše što mogu uraditi ljudi u svom životu – usvojiti jedno dijete u potrebi. A ne da se to smatra nekom stigmom, nekom predrasudom, jer mi možemo biti roditelji na više načina. I ovo je način koji je propisao zakon i najljepši način zaštite najboljeg interesa djeteta", naglasila je Osmanspahić.

Osmanspahić je dodala i da su u proceduri prijedlozi za izmjenu zakona kako bi proces bio još adekvatniji.

"Mi smo davali prijedloge za izmjenu Porodičnog zakona da bi usvojitelji trebali proći proces edukacije koji postoji za hraniteljske porodice i u tom procesu dobiti jednu vrstu certifikata da su prošli edukaciju, baš ovo što gospođa kaže, da se mogu nositi sa izazovima roditeljstva", navela je.

Stvaranje novog svijeta

Završne poruke gošći upućene su sistemu, ali i svima onima koji se još u mislima kolebaju i razmišljaju o ovom plemenitom koraku.

"Čim razmišljate o usvojenju, znači da jeste za usvojenje. To je moja prva poruka uvijek usvojiteljima. Čim o tome razmišljate, a svi znamo o čemu razmišljamo, znači da jeste za to. Jeste sistem komplikovan, spor, međutim vrijedan je. Nema boljeg osjećaja, nema. Jednostavno, ta promjena je takva u životu da je to teško opisati. Teško je opisati osjećaj koji ste vi prouzrokovali kod djeteta, pa onda kod sebe, pa onda zajedno. To je jedan začarani krug – stvarate jedan novi svijet, mijenjate nekome identitet, dajete mu ime, prezime, sobu, dajete mu ruku do škole. U školi mu otvarate vrata. Za školski sistem je jako važno da pruža podršku djeci koja su bez bioloških roditelja i bez tog staranja i te brige. To su teško ranjena djeca, uvijek. Ta emotivna praznina postoji u njima i jako se teško zatvori. Stoga, čim razmišljate o usvojenju, znači da jeste za to. I trebate samo biti ekspeditivni, trebate dati sve od sebe, ništa nije nerješivo. Evo sad, na svu sreću, i u sistemu se sporo, ali mijenja korak po korak. I trebate jednostavno izaći iz te zone komfora, ja bih rekla, da je to zapravo usvojenje. Da vi odlučite da promijenite i sebi i drugima život. Mora biti pozitivan ishod", zaključila je Zulović.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad