“...To je poenta svega. Meni nije broj naučnih citata bitan, koliko je bitan broj djece koju smo mi uspjeli da “iščupamo”. Mi smo iščupali jako mnogo djece u BiH. Imamo djecu koja su u redovnim školama, koja su najbolji učenici u redovnim osnovnim školama... znate li koji je to poduhvat, da se uklopiš u naš obrazovni sistem ovakav kakav je, a početi kao dijete koje je imalo poteškoću, koje je razvojno kasnilo? To je nevjerovatan poduhvat. U stvari šta je potkrepljivač? Šta je motivacija? Upravo to – efekti rada... moji efekti rada su najljepša stvar na svijetu. To je kada ti dijete prvi put progovori... Kad imate dijete od 10 godina, koje po prvi put ima glas... to je rijetka stvar u svijetu. To se dešava u BiH. Mi ne znamo ni da cijenimo šta sve smo sposobni uraditi ovdje i šta možemo da pružimo. Ali kad vi imate dijete od 10 godina koje prvi put progovori u životu, to je velika stvar. Tad i ja plačem, i roditelji plaču, učiteljice plaču, to je nevjerovatno... Mi smo toliko djece naučili da govore, naučili da sparuju, naučili da napišu svoje ime, naučili da drže olovku, da prohodaju, i to je ono što mi ne dozvoljava da odustanem, jer ako mi odemo, i mi se zatvorimo, još uvijek nema ko da preuzme da to radi dalje, ne dovoljan broj ljudi... Moj cilj je bio da produciramo što više materijala koji su besplatni, da podijelimo sa ljudima u BiH, da promijenimo način na koji se treniraju edukatori, pedijatri, pedijatrijske sestre, psiholozi, logopedi, defektolozi. Sve te profesije mogu da nauče nešto novo, a nešto novo je ono što smo mi vidjeli u svijetu, ovdje testirali, dokazali, i podijelili sa drugima.”

SVA AKADEMSKA ZVANJA STEČENA NA PRESTIŽNIM USTANOVAMA U AMERICI

Nirvana Pištoljević, izvršna direktorica EDUSA, Udruženja za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez teškoća u razvoju, transdisciplinarna naučnica koja je sva svoja akademska znanja stekla u Americi, gdje je živjela i radila 16 godina. Završila je psihologiju na Columbia univerzitetu, poslije toga i 3 magistarska rada iz različitih oblasti. Primjenjenu bihevioralnu analizu kasnije je doktorirala. Nakon doktorata, na istom univerzitetu, studentsku i asistentsku poziciju, zamjenjuje profesorskom. Istovremeno je bila direktorica naučno-istraživačkog centra koji je podrazumjevao ranu intervenciju, rad sa djecom od 18 mjeseci do 3 godine, i predškolski program, rad sa djecom od 3 do 5 godina. Predavala je i u Italiji, u Parmi, bila je gostujući profesor na mnogim prestižnim univerzitetima. Vrlo rano je znala da želi da doprinese poboljšanju svijeta u kom živimo, da u fokus svog djelovanja stavi najranjiviju kategoriju – djecu. Vrhunska edukacija bila je jedina opcija koju je stavila ispred sebe i znala je da do tog cilja može doći, i preko svih prepreka preći, jedino radom.

“Ma radom. Ja kad bih vama sada objasnila koliko sam ja radila… to nije normalno. Ja sam od 1996. godine počela da radim puno radno vrijeme, to je 50 sati sedmično. 50 sati sedmično sam radila dok sam studirala. Zamislite vi jedan dan… i tako deset godina punih, moji su dani izgledali ovako: ja ustanem ujutro, idem na posao, radim devet sati, trčim naveče na predavanja, uzimam što više predavanja koja mogu da uklopim u taj raspored… jedan dan slobodan u sedmici sam cijeli dan na fakultetu i vikendom pokušavam da uradim neke od zadataka, pisanja naučnih radova itd. Na pauzi za ručak, na parkingu u autu učim za ispite. Kada sam upisala prvi magistarski (pošto se ja bavim primjenjenom naukom, mene je uvijek zanimalo kako, ne samo zašto teoretski. Ja sam radila, ujutro u 6 sam ustajala, radila sam sa djecom u školama različitim, od 8 do 16 sati, onda sam od 17 sati do 22h bila na predavanjima. Subotu i nedelju sam pisala naučne radove. I deset godina tako. To je nevjerovatna žrtva. Kad pogledate unazad ja nisam imala tu neku mladost koju su drugi mogli da priušte. Ja nisam imala vremena za to, ja sam učila. Nikad nisam postavljala pitanje zašto je meni ovako teško. Ja sam sve sama platila, ja sam svoje obrazovanje platila, sama, i to je moguće, sve je moguće, samo morate da radite. I Amerika je jedna nevjerovatna zemlja koja ti da priliku, bez obzira kakav je vaš engleski, iz koje ste zemlje, ako radite, ako ste vrijedni i uporni, dobar student, vama se sva vrata otvaraju, sama od sebe. Tako i meni.. Ja sam mislila da ću samo da magistriram, to je bio san i poduhvat, jedna izbjeglica iz BiH, mene su Amerikanci gledali… kako si mogla da uđeš na Kolumbiju…jedna izbjeglica iz BiH. Ja sam završila magistarski i onda mi je profesor rekao da ja moram da ostanem na doktoratu zbog mojih ocjena, zbog svega. Ja sam odmah imala i poziciju asistenta u nastavi, na fakultetu… tako da sam ja sve vrijeme imala iskustva, istraživanja, konstantno. Prije toga, na fakultetu, istovremeno dok sam radila u modnoj industriji radila sam i u laboratoriji da skontam koja oblast psihologije mene najviše interesuje, jer psihologija kao psihologija nije ništa, to je samo jedno opšte znanje iz psihologije… Tek se specijalizujete sa izabiranjem profesije i doktorata. Vi tad dobijete neki obris ko ste vi i šta ste vi. Tako da sam ja radila u različitim laboratorijama sa različitim profesorima, različite vrste istraživanja, da bih shvatila šta mene najviše privlači, i onda sam shvatila da to nije toliko psihologija kao psihologija, jer psiholog djetetu može jednom sedmično 45 minuta da pomogne a neko ko je u učionici 5 sati dnevno sa tim djetetom, može da mu promijeni život.

EDUS KAO MJESTO NA KOM SE MIJENJAJU ŽIVOTI DJECE

U EDUSU imaju programe funkcionalnih radionica ne samo za djecu nego i za roditelje. Nude različite inovativne programe, rade naučna istraživanja; jedini su u BiH napravili mjerni instrument bihevioralne skale za praćenje razvoja djece. Sa Nirvanom na čelu tima isti su napravili i u Palestini mnoge projekte implementirali su i u brojnim drugim zemljama, pomogli djeci sa različitih kontinenata. Sarađuju sa Unicefom, sa naučnicima iz cijelog svijeta. Pokušavaju da u BiH, saradnjom sa državnim organima, učine dostupnim svima ovakve servise, omoguće da budu besplatni, istovremeno se trudeći da promijene svijest ljudi o najbazičnijim uzrocima problema koje pokušavaju riješiti.

“Uticaj okoline na razvoj mozga je jedan od najvećih i najistraženijih područja ali isto tako i najveće enigme. Mi moramo da počnemo da pričamo već o trudnoći, o uticaju zagađenja, uticaju pušenja, ne samo primarnog ali i sekundarnog, tercijarnog, kod nas niko o tome ne govori, kod nas se nažalost još uvijek puši na javnim mjestima, što je strašno. Mi znamo da su efekti pušenja strašni za razvoj mozga, imaju korelaciju sa razvojem autizma. Znamo za uticaj zagađenja. Mi smo konstatno među prvima u svijetu. Uticaj, već dokazan zagađenja u vazduhu na razvoj mozga tj. na autizam. Mi znamo takve stvari iz literature već uveliko… da ne pričamo o nezdravim stilovima života itd. Tako da moramo da se vratimo u bazu, mi treba da zaštitimo našu trudnoću prvo da bi mogli da pričamo o zdravom rastu i razvoju pa da održimo taj razvoj, da ga zaštitimo, da djeca imaju pravilnu stimulaciju, da nisu pred ekranima satima, da nisu zapuštena, jer govor stimuliše govor, djeca zahtijevaju komunikaciju. Da unaprijedimo naše predškolske programe, da budu stvarno predškolski programi koji su intenzivni, koji razvijaju znatiželju, razvijaju stvarno vještine koje su potrbne za jednu uspješnu individuu u 21. vijeku.

Ja vjerujem da kad u životu nešto radite trebate da pokušate da date sve od sebe i da radite to na najbolji mogući način. Ili da ne radite nikako. I mene je to uvijek vodilo cijeli moj život, kao dijete. Vjerovala sam uvijek u taj neki kvalitet, i u to da stvarno čovjek treba da se potrudi i uvijek bude na jako visokom nivou, u svemu što radi u svom životu. Tako i moje obtrazovanje, ja sam se borila i moj san je bio da završim jednu od ovih škola… što je jako nedostupno većini ljudi u svijetu ali isto tako je i dostupno ako ste jako dobar student i možete da se nosite s tim.

Želim konstantno da unapređujem sebe. Ja moram da učim. Svakih 5 minuta nešto novo iz oblasti koje mene interesuju se desi. Ne mogu da uhvatim sve što se dešava, koliko se stvari u nauci dešava. Ja moram sebe da unaprijedim kako bih mogla da pomognem i prenesem to znanje, edukatorima, roditeljima, djeci… jedan sistem mora da se stalno samorazvija, a samo znanjem to možete. Obrazovanje je samo početna tačka a dalje nastavljaš istim ritmom, nema druge…”

Ovaj serijal se implementira u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju (WFD), uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.