„Dobio sam poruku o tome oko pola tri noću i od tada nisam spavao. Tužan sam. Uvijek je tužno kad dobri ljudi odlaze prvi. On je bio osoba velike duše i širokih interesovanja. Pored njega sam osjećao neko obilje, bogatstvo prisutnosti. Gdje god da je bio, postajao bi centralna figura. Mogao je govoriti tiho, gotovo stidljivo, pa si se morao napregnuti da ga čuješ. A onda bi iznenada započeo pjesmu punim glasom, tako da su se lampe tresle“, prisjeća se Ivan, pa dodaje:

„Nikada nismo radili zajedno – bilo bi nam teško jer smo bili veoma različiti ljudi. Ipak, kretali smo se u sličnim krugovima, i to je bilo uzbudljivo, zanimljivo, čak i opasno! Život je znao proživjeti do kraja, a to je umjetnost. Znao je uživati u jelu, piću i smijehu, ali uvijek s mjerom koja nije prelazila u haos, već u pjesmu. Bio je to poseban dar, uzeti iz života najviše, a ostati dostojanstven. Bio je veoma radoznao. Sjećam se kada smo otvarali restoran Delicatessen u Moskvi, dok je on pokretao Ragout. Došao je s Iljom Šaljevim, kuharom i suosnivačem Ragouta. Sjedili su, jeli, tiho razgovarali, a onda me pozvao: ‘Ne mogu više! Pokaži mi kuhinju!’ Uvijek je želio saznati više i stalno je učio.“

Ispričao je i kakav su odnos imali u posljednje vrijeme, otkako se Aleksej preselio iz Rusije.

„Nakon početka invazije na Ukrajinu, prvi put smo razgovarali telefonom 8. marta 2022. Ja sam bio u Berlinu s porodicom, a on je podržavao Ukrajinu i bio izričito protiv rata. Takva osoba nije mogla biti militarist; bio je potpuno drugačiji, apsolutno protiv agresije. Povremeno smo razgovarali i zaključili da nema smisla vraćati se u Rusiju jer tamo neće biti bolje. Preostalo nam je samo da mrzimo one koji uništavaju živote drugih ljudi“, rekao je on.

„Gledao sam na njega kao na rijetku pojavu, osobu koja je za svojih 52 godine uspjela postići toliko toga, koliko bi malo ko mogao. Njegovo obilje i prisutnost osjećalo se u našoj sferi, a sada je na tom putu koji nam je trasirao ostala praznina.“