Kolumna Ive Komšića za autograf.hr:

Danas je općeprihvaćena teza u socijalnoj znanosti da je društvo komunikacijska zajednica. Ovakva zajednica je zasnovana na višem obliku djelatnosti u kojoj se socijalna zbilja, ali i socijalni akteri tek izgrađuju. To znači da se identiteti socijalnih aktera i društava postižu tek u interakciji, preko drugoga.

Za ovakvu interakciju potrebno je ne samo jezično razumijevanje nego i otvorenost za drugo i drugačije. Ako se ulazi u socijalnu komunikaciju s pretpostavljenim identitetima, odnsosno fiksiranim i zatvorenim kulturnim i religijskim vrijednostima, komunikacija je u najmanju ruku otežana, najčešće nemoguća.

Identitetna svijest o sebi je rezultat ukrštenih perspektiva, ona se oblikuje u komunikaciji zasnovanoj na međusobnom priznanju. Zato pitanje o tome što utemeljuje identitete pojedinaca i naroda nalazi odgovor u teoriji komunikacije iz koje se tek oblikuju socijalni subjekti, odnosno stječu identiteti.

Identitet nije pretpostavljen nego se izgrađuje u intersubjektivnosti. Ovaj proces izgradnje identiteta dat je u običajnom odnosu borbe za priznanje, za jednakošću. U dijalektičkom kretanju i odnosu potlačene i vladajuće svijesti dospijeva se do novog, višeg stanja svijesti i novog odnosa – do građanske svijesti i građanskog odnosa kojim se prevladava nasilje i iskrivljena komunikacija.

Građansko društvo je zajednica slobodnih ljudi koji u neprinudnoj komunikaciji sebe prepoznaju u drugome. Građanstvo je povijesno dostignuće koje je prošlo kroz represiju i uspostavilo neprinudnu intersubjektivnost. Komunikacija zasnovana na pretpostavljenom etničko-vjerskom ili nekom drugom ideološkom postulatu uvijek vodi u represiju jednih nad drugima.

Ovaj zaključak je jedan od najvažnijih rezultata moderne filozofije, koji nas dotiče i danas. On nam omogućuje drugačiji pristup pojmu identiteta i kulture koji se više ne razumijevaju kao rezultat interakcije usamljenih i samodostatnih subjekata (monada), nego kao rezultat obrazovanja, formiranja kao kultiviranja kroz komunikacijsko sporazumijevanje.

U toj novoj perspektivi nije presudna refleksija o sebi nego ”medij”, ”sredina” kojom se uspostavlja identitet. To je ona ”sredina” u kojoj pojedinci i narodi zadobivaju svoju egzistenciju. Drugim riječima, to je primarna zajednica u kojoj ljudi žive (obitelj, pleme, narod, društvo, država), integrirana jezikom i radom.

Preko simboličke komunikacije, rada (gdje spada i kulturno stvaralaštvo) i izvorne životne zajednice, pojedinačna i kolektivna svijest dospijeva do svoga identiteta. Dakle, ovako shvaćeni identiteti se izgrađuju stvaralačkim radom, jezikom (simbolima) i društvenom interakcijom, odnosno kulturom.

U ovom kontekstu treba postaviti pitanje što je kulturno-povijesni identitet bosansko-hercegovačkih naroda?

Prvo, taj identitet je neodvojiv od kulturno-povijesnog identiteta Bosne i Hercegovine, i to ne samo kao državne zajednice nego i kao toposa, mjesta življenja, zavičaja.

Drugo, taj identitet nije jednoznačan, nije jediničan, nego je za svaki narod rezultat najmanje triju različitih i potpuno diferentnih povijesno-kulturnih krugova: srednjoevropsko-panonskoga, mediteransko-romanskoga i balkansko-orijentalnoga (kako j to vrlo precizno utvrdio i opisao Ivan Lovrenović u svojoj studiji ”Bosanski Hrvati”, Durieux, 2002.).

Za ovaj ”amalgam” nikada nije postojalo razumijevanje ni iz šireg ni iz užeg evropskog okruženja. Iz samoga susjedstva uvijek se radilo, do danas, o velikodržavlju i integrativnom nacionalizmu; oni nikada nisu imali razumijevanja za složenost bosansko-hercegovačkog identiteta i nikada ga nisu prihvaćali.

Njihov odnos prema BiH bio je odnos prema prostoru, prema teritoriju, a ne kao zavičaju i identitetnom toposu naroda koji u njoj žive. U prošlom ratu to je bila otvorena politika – zaposjedanje teritorije i podjela zemlje, samosvojnost naroda ih nije zanimala.

Evropa i svijet pogotovo nisu imali razumijevanja za ovu vrstu identiteta jer je on za njih potpuno nepoznat. Njihova društva se tek nalaze u fazi traganja za modelom socijalne kohabitacije i to pod pritiskom velikih migracija i novih geostrateških podjela.

Problem je u tome što su ova društva izgradila svoje identitete kroz pretpostavljene kulturne i religijske vrijednosti te im se proces kohabitacije s drugima pojavljuje samo kao proces asimilacije. Neuspjela asimilacija završavala je segregacijom.

Kultura je reducirana na jedan obrazac po principu jedan narod – jedna kultura – jedna nacija – jedna država. Jezik je također reduciran i standardiziran tako da su narodi izgubili bogatstvo svojih narječja – ona su lokalizirana i isključena iz javne komunikacije.

Izlaz iz ove poteškoće najčešće se traži u kompromisu koji je moguć samo ukoliko se napuste esencijalistička (fundamentalna) stajališta.

Međutim, gubitak ovog stajališta za njih je gubitak identiteta. Da bi se ovaj problem prevladao, prvi korak je upoznavanje i razumijevanje drugih kultura i religija, te priznavanje njihove različitosti, a ne izbjegavanje, zanemarivanje ili potiranje.

Pitanje je samo jesu li ova društva sposobna za to s obzirom na to da kroz svoju povijest nisu izgradila odgovarajuće socijalne i vrijednosne strukture.

Odlučujući utjecaj u formiranju simboličkih i kulturno-religijskih dobara i vrijednosti u BiH imala je jedna posebna društvena forma komunikacije i vrijednosti koje su iz nje proistekle. Možemo utvrditi da je be-ha društvo formirano u jednoj vrsti izvorne socijalne interakcije.

To znači da je ovo društvo predstavljalo jedan od izvornih tipova komunikacijske zajednice. Kulturni identiteti u BiH, kao osnova etničko-nacionalnih identiteta, formirali su se u obrascima komunikacijskog djelovanja, tj. kroz razumijevanje i uvažavanje.

Komunikacijska djelatnost ili proces intersubjektivnosti zasnovan je, zapravo, na razumijevanju (što pretpostavlja zajednički jezik), i na ispunjenim zahtjevima za važenje, što pretpostavlja međusobno priznavanje socijalnih aktera, njihovo međusobno uvažavanje.

Unutar ovih struktura jezika i priznavanja odvijala se komunikacijska djelatnost, odnosno socijalni proces. Identiteti socijalnih aktera, pojedinaca i naroda, potvrđivali su se i održavali u ovakvoj komunikaciji.

Za be-ha društvo to je značilo da se ono formiralo u izvornoj međuetničkoj komunikaciji, s posebnim oblikom identiteta. Ova posebnost se sastoji u tome što se identitet svake etničke zajednice formirao u mediju zajedničkog jezika koji je omogućio razumijevanje, i u mediju zajedničke sredine (toposa) koja je omogućila stapanje različitih kulturno-civilizacijskih obrazaca.

Svaka etnička zajednica u svome identitetu je sadržavala drugu etničku zajednicu. Pojednostavljeno rečeno, narodi u BiH nisu živjeli jedni pored drugih u nekoj mehaničkoj vezi, nego zajedno, jedni s drugima.

Drugi je bio dio identiteta, i to drugi za koga se zna da je drugačiji i različit. Ali upravo ova drugost i različitost je mogla potvrđivati i čuvati vlastiti identitet – njegovanje vlastitog identiteta je uključivalo čuvanje identiteta drugoga.

To nije bio slučaj niti jedne druge etničke zajednice u Evropi. Evropska društva su bila zasnovana na jednoj etničkoj zajednici i druge su primali samo u mehaničkim vezama interesa. Zato te veze nisu nikada bile čvrste, nisu bile životne i njihova historija je uglavnom historija međusobnih borbi za prestiž, za prevlast, pri čemu se koristila i najstrašnija sredstva – progoni i genocid.

Identitet, dakle, nije apstraktno samoodnošenje nekog subjekta koji se spoznaje, pojedinca ili kolektiva, nego tek rezultat priznanja drugog i odgovor na očekivanja tog drugog. To što jesmo kao pojedinci ili kao narodi postajemo postepeno živeći s drugima u interakciji.

Povijesno-kulturne vrijednost be-ha društva, nastale kroz dugi period različitih utjecaja, danas se također, po uzoru na evropske nivelacijske procese kulturnih raznolikosti, žele reducirati i izbrisati.

Vrijednosti s kojima smo se ponosili, s kojima smo se uostalom branili od nacionalističkih nivelacija i s kojima smo se branili od nacionalističke agresije, velikodržavlja i panteizma susjeda, dovode se u pitanje i brišu.

Društvo isprepleteno nacionalnim kulturama i raznolikostima razvezuje se i svodi samo na jednu nit, s jednom bojom, istanjenu i zategnutu za jedan ton, jednu melodiju. Svođenje be-ha društva na jedan narod i jednu naciju, čak s ciljem da bi se osiguralo jedinstvo države, zapravo je brisanje i pražnjenje kulturno-povijesnih sadržaja i društva i države.

Ako se to radi kao obrana od razarajućeg nacionalizma i nacionalizacija naše kulture, onda se mora znati da je to isto vrsta nacionalizma, odnosno unitarizma i totalitarizma. Uništava se onaj konkretni i življeni identitet u koji su utkani i evropski, i mediteranski, i orijentalni elementi i njihovo naslijeđe.

To je jedinstveni identitet svih naroda BiH i svih drugih manjinskih etničkih zajednica koji ovdje žive i, kako je napisao Ivan Lovrenović u spomenutom rukopisu, to je ”najdublja antropološka činjenica Bosne”.

Pitanje je samo hoće li se ovo povijesno iskustvo života u polimorfnoj zajednici istopiti i ugasiti u ideološkoj iluziji totaliteta Nacije, bilo da se radi o trima ili jednoj.

Do sada su Bosna i Hercegovina i njeni narodi odolijevali, kako-tako, ta povijesna žiška se nije gasila. Hoće li preživjeti ovaj najnoviji pokušaj nivelacije pod jednu naciju, jednu nacionalnu ideologiju, koja dolazi s bošnjačke strane?

Do sada su nam takve ideologije dolazile izvana, sada dolazi iznutra i jednako je razarajuća, možda i u većoj mjeri. Na sreću radi se o ”znanstvenoj teoriji” zatvorenoj u uski krug bošnjačkih intelektualaca čija iskra još nije udarila u ”plodno narodno tlo”, ali nije isključeno da će ga zapaliti jer se zaogrće plaštem patriotizma i građanstva. A tko bi još u BiH mogao biti protiv toga?

Neosporna je činjenica da je u Bosni nekada postojao jedan narod sa svojom autentičnošću i svojim jediničnim identitetom. Taj narod je postojao u predmigracijska i predosvajačka vremena velikih i moćnih carevina, ali preživio je i opstao jer je primao u sebe različite kulturno-civilizacijske vrijednosti koje su mu nametane.

Po tim razlikama on se diferencirao u sebi i tako diferencirao i objektivno-povijesno. Duh tog naroda nije jednost, njegove povijesne forme su se objektivirale kao razlike, ali svaki njegov dio je sačuvao u sebi dijelove drugih, one dijelove koji su se odvojili od njega.

Taj povijesni proces trajao je nekoliko stoljeća i traje i danas. Oblikovao je Bosnu i Hercegovinu kao mjesto, topos, iskustvo zavičaja, a ne samo kao državu i državnu strukturu. Danas taj narod ne postoji, on je samo fikcija, simbol prošlosti koji pobuđuje nostalgiju.

Što znači prizivanje tog ”naroda” i što znači njegova politička restauracija u današnjoj stvarnosti?

Posljedice nacionalno unificirane ideologije se ne umanjuju time što će se njena multipliciranost (srpska, hrvatska, bošnjačka) svesti na jednu, ma kako je zvali. Multiplicirana ili jedinična unifikacija podjednako uništavaju povijesno-civilizacijska postignuća i BiH i njenih naroda – i kulturu, i jezik, i mentalitet, i vjerovanja, i kolektivno pamćenje.

Današnji zagovornici jednog naroda i jedne nacije u BiH (narod postaje nacija kada formira svijest o zajedničkoj pripadnosti), makar to bilo i s ciljem spašavanja jedinstva države, ne uviđaju da zapadaju u istu zamku u kojoj su nacionalni ideolozi pojedinačnih nacionalizama.

Protiv pluralnog nacionalizma bore se fantomskim narodom kojemu su pobrisali življeno jedinstvo svih povijesno formiranih različitosti. Time su dokinuli temelj bosansko-hercegovačkog identiteta kojim smo se ponosili i koji nam je priznavao cijeli svijet kao najveću vrijednost.

Zapravo, svođenje narodnih sadržaja na nultu ravan samo je stvaranje ideoloških temelja unificiranom nacionalizmu koji po logici stvari završava u jednonacionalnoj unitarnoj državi. Kada ovaj teorijski unitarizam postane ideologija onda se on pretvara u praktični unitarizam jedne nacije, jednog naroda i njegove države.

Zagovornici te unifikacije to ne uviđaju jer se sve zbiva iza njihovih leđa – to što je moguće u mišljenju u stvarnosti dobiva sasvim drugu formu. Ukoliko su pak toga svjesni, oni sami preuzimaju ulogu ideologa novog nacionalnog i državnog unitarizma.

Nije teško utvrditi da se radi o bošnjačkom unitarizmu jer je ime ”bosanskog naroda” već monopolizirano kao nacionalno ime (”bošnjački” je samo arhaizam za ”bosanski”).

To više nije onaj ”bosanski narod” kojemu su pripadali i kojim su se imenovali bosanski franjevci kroz dugu povijest svoga djelovanja, od srednjovjekovlja (fra Matija Divković, fra Ivan Frano Jukić i drugi) do modernih vremena (fra Grga Martić i fra Jozo Markušić).

U ovoj novoj reafirmaciji ”bosanskog/bošnjačkog naroda” pobrisani su svi kulturno-povijesni sadržaji naroda koji je nekada postojao i koji je opstajao zahvaljujući svojoj prilagodljivosti, primajući u sebe povijesno-civilizacijske razlike.

Kako je napisao u svojoj briljantnoj studiji Ivan Lovrenović, ”poništava se, zaboravlja, čak pomalo i kriminalizira jednostavna kulturno-povijesna činjenica – da je postojao i da postoji i danas snažan bosanskohercegovački socijalno-kulturni kontekst, koji je uvjetovao i omogućavao da sve etnokulturne različitosti funkcioniraju unutar jedinstvenoga referentnoga komunikacijskoga sistema i da predstavljaju njegove organske komponente”.

Svođenje ovih komponenti na jedno je poraz, a ne izlaz. To je odustajanje od BiH i zaobilazno priznavanje prava izdvojenim nacionalizmima na njihovu partikularnost. Daje im se na dlanu prilika da ustavnu kategoriju ”konstitutivnost naroda” iskoriste za podjelu države umjesto da se sačuva za obranu ravnopravnosti naroda i obnovu njihovih najvitalnijih socijalno-kulturnih tradicija.

Socijalno-kulturne vrijednosti be-ha društva nastale u samorazumijevanju i interakciji različitih etničkih zajednica, koje su čuvale jedinstvo tog društva sve do posljednjega agresivnoga rata na BiH, mogu poslužiti kao paradigma izgradnje multietničnosti evropskih društava.

U približavanju BiH evropskim integracijama to treba biti naš ulog, ali i obaveza da sami revitaliziramo jezgru multietničnosti koja je ugrožena. Multietnički karakter be-ha društva imao je čak ideološki karakter u svijesti pojedinaca i etničkih zajednica.

Zapravo, radi se o tome da su posredujući elementi zajedništva – jezik, zajednička životna sredina, te običaji, kulturno stvaralaštvo i društvene vrijednosti proizašli iz toga, prekrili etničko-vjerske razlike i formirali jedinstven kulturno-povijesni entitet.

Svijest o razlikama nije bila razarajuća za društvo nego je bila integrirana u ideologiju zajedničkog kulturnog kruga kao posebnoga bosanskoga civilizacijskog dostignuća.

Nažalost, danas se zapada u apsurdnu situaciju: s jedne strane otvoreno se govori kako su vrijednosti pojedinih etničkih zajednica u BiH ugrožene evropskim kulturnim i demokratskim standardima, s druge strane se zagovara obrazac nivelirajućeg evropskog nacionalizma jednog naroda i njegove države.

Time mi sami demonstriramo da je temelj be-ha društva kao civilizacijska kulturna tvorevina razoren i da smo izgubili autentične kulturne sadržaje za evropsku integraciju.

Jakim izjavama o opasnostima pred kulturnim i političkim standardima Zapada etničke zajednice se zatvaraju u svoje posebnosti, izoliraju od drugih u vlastitoj multietničkoj sredini. Izolacija vodi u nesigurnost i strah, u atrofiju, a drugi se proglašavaju neprijateljima.

Evropske integracije su prilika da se sami vratimo svojim vrijednostima i da ih ponudimo Zapadu kao naš najvrjedniji ulog. Danas je to od presudnog značaja jer se svijet, Evropa posebno, suočava s novom geopolitičkom podjelom i kulturnim rascjepom.

S jedne strane nude se vrijednosti ”novih svjetova”, ispražnjeni od kulturnih sadržaja i svedeni na političke obrasce moći i dominacije. S druge strane stoje vrijednosti i demokratski standardi Evrope i zapadnog svijeta sa svim njihovim slabostima, nedorečenostima i proturječnostima.

Bosansko-hercegovačko društvo i država moraju znati na koju stranu krenuti, gdje je perspektiva i u koje plodno tlo možemo udjenuti naše vrijednosti, a da ih ne izgubimo.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad