Kujundžije Mostara – zanat koji nestaje, ali i dalje priča priču o gradu

Zvuk kuckanja čekića iz zanatskih radionica u staroj gradskoj jezgri oživljavaj duh prošlosti, koji se zahvaljujući kujundžijama i danas osjeća. Mlada i precizna, Nelica Badžak Hakalović jedina je žena među mostarskim kujundžijama. Ekonomistica po zanimanju, napustila je posao u banci kako bi se u potpunosti posvetila ovom zanatu kojeg nije izabrala slučajno. Njene gravure danas krase domove širom svijeta.

"Ovo je moja ljubav, relaksacija. Ja kad želim da se odmorim od svega, ja dođem ovdje napravim neku sliku, komad nakita, tako da ja ovo ne smatram poslom", kaže nam Nelica Badžak Hakalović.

Ljubav prema bakrorezu naslijedila je od oca, čija radnja smještena u neposrednoj blizini njene, baštini porodičnu tradiciju dugu više od stotinu godina. Kroz svaki urezani motiv i oblikovani komad metala pričaju priču o gradu.

"Ovo je jedna moja mirovna poruka iz Mostara, kointra našim kriminalnim i koruptivnim političarima, a tipična je za Mostar, pola građana je krćana, pola muslimana, a ja drugu priču pričam. Ovo je maslinova grančica i dvije golubice – simbol mira, ovo su dvije ptice koje se ljube i zajedno čine Stari most jedna je s minaretom, druga s crkvom, zajedno u ljubavi, a toga nam sad nedostaje", ističe Ado Badžak.

A nedostaje kaže Badžak i svjesnosti o važnosti očuvanja tradicije, zbog čega osjeća zabrinutost da bi ovaj zanat mogao iščeznuti.

"Boga mi mislim da će izumrijeti jer lakše je trgovati, kupiti nešto iz Kine i iz Turske pa preprodati, nego sjesti i raditi", dodaje.

U vrijeme jeftine, masovne proizvodnje, ručni rad teško dolazi do izražaja. Ipak turisti kupuju suvenire lokalnih kujundžija – bilo da je riječ o ukrašenoj džezvi, tacni ili graviranoj narukvici. Proces izrade je izuzetno zahtijevan , traži mnogo vremena truda i preciznosti,priča nam Saša, inžinjer agronomije koji se s posebnom posvećenošću okrenuo ovom zanatu.

"Nacrtaš sliku, sve ponoviš sa alatom onda izbijaš sa leđa, onda s prednje strane obaraš, puniš olovo sa leđa, sređuješ unutarnje linije, lice, haljine. Ima posla, za jednu mi treba sedam dana", pojašnjava Saša Miličević.

Uprkos svim izazovima i zahtjevima, kujundžije iako ih je malo, vrijedno čuvaju svoju tradiciju, nastojeći je prenositi na mlađe generacije, kako ovaj zanat ne bi ostao samo uspomena, već da nastavi živjeti kroz ruke budućih majstora.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad