Lejla Sarić: Previše šutimo o stvarima koje nam se dešavaju

Na samom početku razgovora kazala je koliko je značilo biti volonterka u očuvanju kulture sjećanja.

"Kada sam se prijavila za projekat, razmišljala sam jednostrano. Razmišljala sam samo koliko ja mogu pomoći, nisam razmišljala da ću ja nešto dobiti osim neke lične satisfakcije. Međutim, nekako sam se vratila 30 godina unazad. Kada je počela agresija imala sam 16 godina, izašla sam iza svega toga sa 19 godina. Tada su neke druge stvari u glavi. Sve sam te neke ružne stvari potisnula, zaključala u neke ladice. Kada ostanete nasamo sa laptopom, slušalicom i glasom ljudi koji su to sve preživjeli neminovno je da se u vama probude ta neka sjećanja. Žao mi je što je došlo do toga, žao mi je što neko mora raditi na tim stvarima. Međutim kada pričam samo o sebi, ono što sam dobila je dragocjeno, nisu samo lijepa sjećanja ono o čemu trebamo razmišljati, nego sva. Sve je to dio naše historije. Sve je to nešto o čemu trebamo razgovarati", istaknula je.

Između ostalog, Sarić je govorila i o samom projektu.

"Projekat Oralne historije je projekat Memorijalnog centra Srebrenica koji svakako kao i drugi projekti radi na očuvanju istine, sjećanja. Jedan vrlo ozbiljan projekat koji se radi po određenim pravilima. Danas apsolutno svako ima mišljenje, a činjenice su ono što je jako važno. Moj posao je da audio ispovijesti prenosim na papir, po nekim pravilima. Na samom početku mi je bilo jako teško. Dok se tamo mijenja seta i čujete neformalni razgovor. Oduševilo me da niti u jednom segmentu čak ni u dijelu neformalnog razgovora ne čujete sekundu mržnje, ružnu riječ prema ljudima koji su doveli do toga da ljudi pričaju kako su izgubili svoje najmilije. Sve mi je to potvrdilo da pripadam jednom narodu koji je nekada naivan, ali i predobar. Dio sam naroda koji je puno veći nego što i sami o sebi mislimo", kazala je.

Potom je dodala:

"U ekipi je 90 volontera iz cijelog svijeta. Memorijalni centar je jedan mali kolektiv, ali oni se ne smiruju. Organizuju ljetne škole, simpozije, seminare... Volonteri mogu na različite načine da doprinesu. Srebreničani trebaju da znaju da nismo tu samo 11. jula za njih, nego svakog dana u godini".

Živimo u društvu gdje dobar dio jedne polovine zemlje ne priznaje genocid. Na pitanje voditeljice kako obrazovati mlade ljude, prekinuti taj lanac negiranja genocida, Sarić je kazala:

"Ja se nadam da će jednog dana u cijeloj zemlji se obilježavati. Ne želim razmišljati samo crno. Takvih je osoba u zemlji i previše. Svakako, ne smijemo zanemariti sve okolnosti koje nam se dešavaju. Mislim da nove generacije koje dolaze mogu napraviti nešto po tom pitanju. Nove generacije su sve manje dio tog kolektiviteta. Uvijek smo bili nekih sistema... Mislim da je naše da pričamo o tome šta se desilo u Srebrenici. Proteklih dana čujemo mnogo priča koje su nevjerovatno. Previše šutimo o stvarima koje nam se dešavaju u našem dvorištu. Trebamo se aktivirati. Kada pričamo o novim generacijama, ne znaju oni baš puno o ratu, ratu kojem su svjedočili njihovi roditleji. Ne pričamo im puno o tome. Ne mislim da treba priče da idu u pravcu osvete, nego samo svjesnosti o tome. Pozorišne predstave, volontiranje, izložbe, su samo neki od načina. Krenimo od nas samih", istaknula je.

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=sadusaricrep110723120230711194305803-n1info-ba-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=n1info&u=n1info&p=n1Sh4redSecre7iNf0" video-id="6096097"]