Lidija Žigić. Iako je voljela hemiju i bijeli mantil, nakon rata se nije vratila na Farmaceutski fakultet. U nekim životnim bočicama i epruvatama razne okolnosti i elementi su u ratu izmješani tako da su se pred njom, ne iz laboratorijskog, nego iz ratnog dima, otvorili neki novi putevi.

“Ja sam završila medicinsku školu, smjer medicinski tehničar, i ustvari moje usmjerenje je trebalo da bude, sanjala sam o tome da budem farmaceut. nakon te prve godine fakulteta je počeo rat i onda sam otišla u skroz nekom drugom smjeru, sa tih svojih 20, 21 nepunu godinu sam počela da radim za međunarodne organizacije, znala sam relativno dobro engleski jezik i nakon toga, na tom nekom zadnjem svom radnom mjestu za USAID business finance… tad smo se trebali opredjeliti da li ćemo se vratiti i studirati što smo počeli I ja sam tad shvatila da možda želim da radim nešto drugo što apsolutno nije bilo spojivo. U to vrijeme da mi je neko rekao da ću iz bijelog mantila, iz farmacije koju sam naprosto obožavala, hemija je bila nešto što sam ja obožavala, preći u nešto što apsolutno nisam voljela a to su brojevi i finansije, rekla bih – pa ti sanjaš. I dan danas se probudim nekad iz tih svojih snova kako sam u apoteci i kako sam negdje magistar farmacije i radim to, negdje je ipak postojala ta želja… ali naravno i taj moj životni put i ta moja prekvalifikacija me dovela do toga da sam zavoljela ovo što radim i naravno, ponovila bih taj svoj životni put.”

“Ja sam se prebacila na ekonomiju, to je bio jedan vrlo izazovan put… jer kad radite onda vam je žao da prestanete da radite i onda kažete ne ja ću da radim i da studiram u isto vrijeme, pa ću i da se udam, da rodim djecu… ali evo sve smo to uspjeli posložiti, tako da sam ja upisala ekonomiju u Tuzli, završila višu, pa visoku, nakon toga magistrirala u Beogradu, i u nekim svojim kasnijim godinama završila sam i MBA na IDC školi u Bledu. Taj posao vas gura da radite, učite, dodatno se educirate i školujete što je i potrebno. I ta ideja kako stalna edukacija treba samo u određenim, specifičnim znanjima kao što su doktri, razne specijalizacije, digitalizacija, pada u vodu. Potrebno je educirati se konstantno, taj moj put koji nije bi nimalo lak, bio je izazovan…”

Tokom profesionalnog razvoja, prošla je kroz sve faze, od najniže pozicije – kreditnog referenta, šefice kancelarije za poslovanje sa pravnim licima u Tuzli, do onoga što je kruna bankarske karijere. Od 2010. godine je članica a od 2017. predsjednica uprave banke.

“Dug je bio put, pun odricanja, samopouzdanja, pun neke energije koja vas vuče da idete dalje, ali pun i hrabrosti. Neke odluke i neke situacije koje danas kad analizirate sa 50 godina života… apsolutno smatram da su sve ispravne. Ono što je jako bitno, da vas neko na tom putu prepozna. Pored te vaše volje i vaše energije da neko prepozna i kaže ima ona te kapacitete pa ćemo je sad sa jednog mjesta pomjeriti na drugo, treće i četvrto.

Nekako je percepcija tih pozicija da vas je neko postavio na to mjesto. To nije tačno, i ja i dosta mojih kolega i koleginica smo došli zahvaljujući radu i zahvaljujući tome što je neko ko je bio mentor naš u tom trenutku, prepoznao te naše kapacitete da mi to možemo, da možemo više.

Životna lekcija je pod broj jedan – daj sebe do granica do kojih možeš jer u suštini to uvijek neko gleda i propznaje. Imam puno kolega i koleginica koji su došli na pozicije isključivo zahvaljujući svom radu. Ne treba uvijek misliti da neko nekoga gura, bar ne u ovim internacionalnim kompanijama jer tu ljudi uvijek prepoznaju rad.

Vidimo šta se dešava, nisu to više ona vremena kad dođete i čitate novine a neko dođe i izreferiše vam. Svaki dan je drugačiji, ne znamo, ne samo u banci nego ni u drugim indutrijama, na tržištu, šta će se dogoditi, hoće li iskrsnuti neki problem, hoće li to biti Covid ili će poslije Covida iskrsnuti neki rat, kakva je politička situacija… toliko stalno živite u nekom dinamičnom okruženju, živimo dan za danom i čekamo šta će donijeti svaki novi radni dan. “

“Kod nas je u banci zaposleno 70% žena, to je prirodno bilo tako ali nije bilo prirodno do prije par godine da u upravljačkoj strukturi bude 50% žena. Šalteri, pozicije šefova odjela da ali kako se išlo više to je u prošlosti bilo predodređeno da budu muški poslovi. Ženska prava iz dana u dan su sve veća. Na pozicijama na kojima radimo mi nismo plaćene manje jer smo se izborile za to. Poziv svim mladim ženama da treba da pokažu inicijativu jer trebamo zajedno svi da je još više pokazujemo, i da pokažemo šta još možemo, vjerovatno ima prostora u svim segmentima života gdje mi možemo puno puno više.

Bilo bi zaista nepošteno reći mi smo tu ravnopravnost stekle preko noći. Do prije par godina niste imali nijednu predsjednicu uprave – ženu. Danas nas je već pozamašan broj. Sve su to divne koleginice i žene koje su svojim radom sve stekle. Naravno da smo mi trebale dokazati da smo ravnopravne na način da možemo isporučiti isto ili čak i bolje nego naše muške kolege. Nažalost još uvijek procent žena na upravljačkim pozicijama u raznim sferama nije dovoljan. Još uvijek nismo imali ženu predsjednika još uvijek nismo imali premijerku npr. Mislim da je glavna poruka da pokažemo konačnu tu hrabrost, da smo spremne to isporučiti na svim drugim nivoima. Pozvala bih sve žene da hoće više, zajedničkom borbom možemo puno puno više.”

Na svojoj liderskoj poziciji trudi se biti primjer. Motivišu je dobri rezultati, kolege sa kojima radi. Svjesna je da su u jednoj kompaniji bez dobrog tima uzaludni i nadljudski napori bilo kog pojedinca. Smatra da je ključno voljeti svoj posao, osjećati se dobro na radnom mjestu, napraviti dobar balans između privatnog i poslovnog života, učiti iz padova i nikad ne zaboraviti da je od broja plasiranih kredita ili bilo kakvih vrhunskih profesionalnih rezultata, ipak važnije ono ljudsko i dobro plasirano u svijet u kome živimo.

“Da radimo, da ostvarujemo rezultate, kad treba da se družimo da se družimo. Kad igramo odbojku, igramo odbojku, imamo tim u banci. Osoba sam koja voli prirodu, skijanje, sport, putovanja, to su neki moji ispušni ventili. Atmosfera koju pokušavamo napraviti je da volimo instituciju da budemo kao jedna velika familija.

Jedan radni dan je vrlo dinamičan, ja sam prije svega majka, majka dvoje djece koji su u vrlo osjetljivim godinama. Majka sam kćerke 17 i po godina i sina 15 i po. Oboje su gimnazijalci, prije svega je fokus usmjeren na njih, na supruga, vrlo sam društvena… pokušavam sve izbalansirati. Vrlo sam energična osoba. Ništa mi nije teško, još uvijek ja imam energoje da kod kuće kuhamo, da razgovaramo, da koristimo vikende za šetnju i sport. “

Lidija nam priča da motivacija potiče prvenstveno od kućnog odgoja. Prisjeća se djetinjstva i kaže da su tad u njenom životu postavljeni dobri temelji.

“Moji roditelji su prosječni roditelji koji su nas uvijek učili: rad, red i disciplina, učenje, ulaganje u sebe. Učiti, raditi, doprinositi, ne zavisiti ni o kome. Tako nekako smo imali taj kućni odgoj koji te onda profilira šta želiš dalje a onda možda kroz taj rad osjetiš i vidiš da možeš više. Mene motivišu dobri rezultati, motivišu me kolege koje rade sa mnom, rezultati koje pravimo ne bi bili takvi da nemamo taj tim ljudi, da nemamo te kolege koje su spremne se žrtvovati… biti dostupni 24 sata dnevno. Često se šalimo kao da imamo zalijepljene mobitele za ruku, odgovaramo instant, odgovaramo odmah…

Često se zezam i kažem treba nas sve vratiti na fabričke postavke. Da se vratimo tom inicijalnom načelu da treba pomagati, pokazati da čovjek čovjeku nije vuk, da se pokušamo vratiti na osnove… da prepoznamo talente i stvorimo situaciju da talenti ne odlaze iz zemlje… ja kad čujem da se neko vratio srce mi je kao kuća. “

Ističe da su padovi sastavni dio života, da je svaki pad lekcija i dragocjeno iskustvo nakon koga smo jači, bolji i mudriji.

“Ko god kaže da nije imao neuspjeha – laže. Nije to sve tako idealno. Padova bude ali ja sam naučena da kad padnem dignem se i idem dalje. Sve je u životu teško, izbalansirati privatni i poslovni život. Najteži period bio mi je kad sam u karijeri napredovala, pokušavala roditi djecu, ustajala u 4, 5h, učila i polagala ispite. Sav taj trud nije bio uzaludan. Svaki pad je jedna nova lekcija.”

Liderstvo je za nju vođstvo u kome se onaj ko vodi mora davati i više od ostalih u timu, ali i podučavanje, stalno prepoznavanje talenata, podsticanje i motivisanje.

“Dobar lider znači biti dobar mentor. Bez tima ljudi ne možete ništa. Ja mogu crtati svemirske brodove, avione, kamione ali uzalud je ako nemate ljude koji će sa vama raditi. Dobar lider je onaj koji svojim primerom pokazuje kako treba postupati kako treba raditi…

Uspjeh je ustvari kad vaš trud i vaš rad i vaše to odricanje i snaga da uradite nešto da u konačnici rezultat, barem djelimičan kakav ste očekivali. Uspjeh je kad imate tim ljudi koji je to sve skupa sa vama napravio. Uspjeh je kada dođete na poziciju koja je možda nekad bila predodređena za možda samo muške kolege, pokažete da možete upravljati i možete raditi i vjeruju vam ljudi ispod vas. Uspjeh je naravno uvijek izbalansirati taj svoj privatni život sa poslovnim. Da se ne zarobite u tu čahuru samo je posao bitan, ja ne mislim da je samo posao bitan. Volim i mnoge druge stvari… kada to uspijete izbalansirati i dobijete i na jednoj i na drugoj strani dobar rezultat, e to je pravi pravcati uspjeh.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad