“Otišla sam na svjetsko prvenstvo, imala sam 5 mečeva, 4 sam pobjedila, jedan sam izgubila, osvojila sam svjetsku medalju. Sjećam se samo kada sam se popela na tron, pogledala sam nekako gore visoko i rekla to je to.“

Merima Softić Sprečić, do trona je došla željom koja je imala crni pojas u samom svom nastajanju. Željom da pokaže da u jednoj maloj zemlji, usred haosa, živi nešto veće, da vrijedi pješačiti, prelaziti kilometre, trenirati za dan u kom će pokazati da i kad je najgore, moramo imati cilj, namjeru da fer borbom, onom sportskom, osvojimo medalju i pokažemo svijetu zastavu svoje zemlje.

“U ratu sam počela trenirati, 15. avgusta 1994. To je bio sport koji nije prekidao za vrijeme tih ratnih dejstava, trenirala sam upravo u sali Mejdana, i upoznavajući svaki trening nešto novo jer karate je bio specifičan zbog opreme koju smo nosili, zbog posebnog kodeksa ponašanja na treningu, karate me privlačio sve više.
Ja sam jednostavno, možda to zvuči nerealno, ali ja sam sebe vidjela sa medaljom oko vrata, i zastavom. U nekim početnim stadijumima bavljenja karate sportom, ja sam znala da želim biti osvajač neke velike medalje. To je bio moj početni cilj i nikad nisam odustajala, nisam izostajala ni sa jednog treninga, pješačila sam po 5, 6 kilometara do Mejdana u ratnoj situaciji, vraćala se nazad, to je značilo 3, 4 sata izbivanja iz kuće. Dok dođete, dok odradite trening, dok se vratite sve pješke. Jednostavno, imala sam neki cilj, neku vodilju svoju, htjela sam da izađem van, htjela sam da jedna mala država BiH pobjedi neke velike sile, jer nam je u svemu nekako bilo teško i htjela sam da pokažem da čovjek jednostavno može sve ako zacrta nešto veliko i nekako sam uspjela”, priča Softić Sprečić.

*************

“Himna. Kada izađete negdje i osvojite medalju, i kada ste broj jedan na tronu, kada zasvira himna vaše zemlje, kada čitava dvorana ustaje, poklanja se nekome koga uopšte ne poznaje, vi kažete da ste vi zaslužni za to što za jednu malu BiH u tom trenutku zna nekoliko desetina hiljada ljudi, a zbog medija će znati mnogo više. Himna i grb… ja sam veliki patriota i to je nešto što te nosi uvijek, prkos i inat, kad god sam gubila nisam okrivljavala druge ljude, isključivo sam radila na sebi, znajući da sam trebala pokazati nešto puno bolje na meču, što nisam. Takav mi je karakter, volim da radim iz inata i prkosa, da pokažem da mogu bolje, da ako sam pogriješila želim da tu grešku ispravim. Imala sam jako dobrog trenera Fikreta Selmana koji je davao svoj maksimum kako bi od nas napravio vrhunske šampione. Mi smo imali jednu primitivnu opremu za trenirati, mi nismo imali fokusere. Imam anegdotu gdje smo otišli na evropsko regionalno prvenstvo u Pariz, došli smo tamo, radi se sa crvenim i plavim rukavicama. MI nismo imali crvene i plave rukavice, mi nismo znali da se tako radi, mi smo imali neke bijele stare rukavice. Uspjeli smo da skupimo novca da kupimo crvenu i plavu opremu i oni su nas pustili da radimo prvi put na nekom evropskom prvenstvu. Tada smo izgubile za bronzanu medalju. Prošli smo 4 kola. Svima smo bili iznenađenje i čudo. Mi kad smo vidjele da možemo sve to da napravimo od nekih malih ulaganja, mi smo rekli, mi možemo da budemo na tronu svijeta. I zaista imali smo spektakularnu ekipu koju je činila Arnela Odžaković, Mirsada Suljkanović, Lejla Dizdarević… Mi smo bile fenomenalne cure, ostaje zaista žal, što karate kada smo se mi takmičile nije bio na Olimpijadi, ja sam uvjerena i hiljadu puta sam izjavila da bi država BiH dobila olimpijsku medalju da smo mi imale tu priliku. Bile smo sestrinska ekipa, uvijek smo znale jedna za drugu tačno kako diše. Kad odete na takmičenje znali ste da ste otišli na takmičenje po medalju. Nismo nikad otišle na takmičenje da vidimo puta ili da vidimo neki grad. Bile smo spremne da velikim silama pokažemo kako mi koje doživljavaju kao male možemo napraviti puno, i napravile smo zaista. To je bio neki prkos, inat, ljubav velika prema sportu koji smo trenirali, odgovornost, da dokažemo sebi da možemo, da dokažemo treneru i roditeljima da sve vrijedi”, kaže ona.

Merima je dokazala da je sve vrijedilo. Bila je dugogodišnja reprezentativka, višegodišnja državna prvakinja, putovala je na evropska i svjetska prvenstva, mediteranske igre… Njen najznačajniji rezultat je svjetska seniorska medalja u Beogradu, 2010. godine. Viceprvak Evrope je bila u Talinu 2005. godine, osvojila je dvije medalje na mediteranskim igrama 2005. i 2009. u Almeriji i Peskari. Dva puta je bila balkanska prvakinja. Nekoliko puta je bila sportistkinja regije, kantona i grada Tuzla. Zbog svega toga olimpijski komitet i sportski savez BiH joj je odao priznanje za sportistu-sportistkinju decenije u Bosni i Hercegovini.

“Svjetsko je bilo moja vodilja. Da bi nastupila na svjetskom morala sam se pripremati na jako puno važnih turnira, bilo je i evropsko prvenstvo. Ja sam bila viceprvak Evrope, bila sam favorit, trebala sam biti u finalu svjetskog prvenstva. 7 dana prije odlaska na evropsko, ja sam imala jedan meč koji je bio jako težak, u Bratislavi, gdje sam doživjela povredu, lom ključne kosti. Težak lom, rotor mišić je pukao, ruku nisam mogla da pomjeram, nisam mogla dobro da dišem. Došla sam u Tuzlu, to su sanirali, doktor sportske medicine mi je rekao mnogo toga si napravila, ti sad treba da prestaneš, baveći se borilačkim sportom mislim da ta ruka neće biti dobra, moraš misliti na to da ćeš da osnivaš porodicu, da ćeš postati mama. Ali ja sam rekla – ja ću se povući samo kada osvojim svjetsku medalju. Ja sam znala da ću se vratiti, jednostavno sam znala, htjela sam da pokažem svima da griješe, da sportske ličnosti koje su jake i odlučne mogu da naprave jednostavno sve. 6, 7 mjeseci nakon toga, ja sam radila sve drugo, sa drugim ekstremitetima, šta sam mogla i ja sam se vratila na karate turnir. Otišla sam na balkansko prvenstvo, koje je bilo jedina provjera pred svjetsko i tu sam bila u finalu, bila sam druga. Otišla sam na svjetsko prvenstvo, imala sam 5 mečeva, 4 sam pobjedila, jedan sam izgubila, osvojila sam svjetsku medalju. Sjećam se samo kada sam se popela na tron, pogledala sam nekako gore visoko i rekla to je to“, rekla je Softić Sprečić.

Već punu deceniju Softić Sprečić je trenerica u klubu borilačkih sportova Storm Tuzla. Kao i svi istinski učitelji, želi da prenese svoje znanje na one koje podučava – karate vještine ali i one stečene tokom studiranja na Fakultetu pedagogije i psihologije. Uči ih da se poklone sali, da zajedno očiste podlogu za treniranje, da budu zahvalne za prostor koji imaju i za mogućnost da treniraju. Uči ih svemu što će im istovremeno biti korisno i u životu i u sportu.

“Ja sam danas trener i zaista pokušavam na djecu prenijeti ono što bih voljela da moje dijete sutra doživi od nekog trenera. Ta pedagogija i psihologija je mnogo važna. Upornost. Disciplina u svemu što rade, da ne kasne, da zacrtaju svoje ciljeve i da idu ka njima. Poraz sportski nije ništa u odnosu na to šta će nam život donijeti. Život donosi mnoge teške situacije, i ako se u sportu oni nauče nositi s tim kroz poraz – da ponovo ustanu, da budu još bolji, da rade na greškama, da ojačaju, da povredu saniraju, da to sutra isto urade u životu. Da jednu stepenicu na koju se okliznu, da ustanu, da se otresu i da idu dalje, još jači i uporniji. Karate nosi sa sobom neke posebne norme, naravno, svaki sport zaista ima svoje prednosti. Ali karate je ta neka disciplina, mir, strpljenje, ali na tatamiju je to potpuno drugačije, onda je to i nemir i da pokažete sve u dvije tri minute što ste naučili, onda je to velika doza adrenalina… a život je upravo takav, u nekim stvarima moramo biti strpljivi, u nekim stvarima trebamo itekako da se borimo za sebe. Moramo upoznati sebe da bi zaista znali koliko možemo izvući iz sebe, svog maksimuma, i djelovati u drugim sferama u životu, to mi je pomoglo i u drugim sferama. Karate je nešto što teče kroz tebe zaista, i što prožima se u svemu drugom što radim u životu”, kaže Softić Sprečić.

***********************************************

“Moja porodica je sportska porodica, moj tata je savezni sudija bivše Jugoslavije u nogometu i ja sam odrastala uz zvuke pištaljke, uz kopačke, promjene kampona na kopačkama, gledala sam utakmice, pratila sam ono što je on sudio koliko sam mogla… Moja rodica je bila reprezentativka u košarci, plejmejker, Alma Softić, moj amidža je bio selektor reprezentacije juniorske u nogometu, nekako se sport provlačio kroz moju kuću i ja sam znala da ću se baviti sportom. Čak sam se bavila i fudbalom osnovan je prvi ženski fudbalski klub Proleter, tu sam bila u nogometu… međutim počeo je rat, prekinula sam treninge…”, nastavlja ona.

Kada presvuče kimono, Softić Sprečić borbe nastavlja na drugim poljima – za bolji život unutar lokalne zajednice. Već četvrti mandat je vijećnica u Gradskom vijeću Tuzla. Značajan joj je svaki pomak na bolje napravljen zahvaljujući njenim inicijativama – od prostora za dojenje u parku do poboljšavanja infrastrukture i uslova za sport i rekreaciju na otvorenom.

“Preko građana ja sam neka indirektna veza sa gradskim vijećem, sa stručnim službama, kako bi se određene stvari poboljšale, za što ugodniji život u našem gradu. Moramo bit hrabre, moramo biti otvorene, moramo se znati suprotstaviti, jedna drugoj moramo dati veliku podršku. Nas žena ima više nego muškaraca u BiH, mi jedna drugoj moramo biti velika podrška bez obzira iz koje sfere dolazili i bez obzira iz koje političke opcije dolazili. Ono što bih im poručila da vjeruju u sebi zacrtane ciljeve koji ne moraju biti ostvareni za dvije tri godine. Moramo biti hrabre, bez hrabrosti ne možemo da prenesemo emociju… Otvorenost, hrabrost, ne biti skromne, ako nas drugi ne znaju pohvaliti mi moramo same sebe”, zaključuje Softić Sprečić.

Ovaj serijal se implementira u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju (WFD), uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.