U meteorologiji ima mnogo fascinantnih pojava. Jedna od njih je, svakako, i kumulonimbus – oblak koji je odgovoran za jake vjetrove, snažne pljuskove, grad, gromove i munje, napisao je danas na svom Facebook profilu meteorolog Bakir Krajinović.

Glavnu ulogu u formiranju bilo kakvog oblaka, pa i kumulonimbusa, imaju temperatura i vodena para. Pojedini dijelovi zemljine površine, zbog svog sastava, materijala, oblika i boje, absorbuju više Sunčeve svjetlosti i toplote od drugih. Polja pšenice se sporije zagrijavaju od tamne oranice, ali mnogo brže od jezera i drugih vodnih površina.

U zoru, najveći dio zemljine površine ima približno istu temperaturu. Kako Sunce počne da grije, neke oblasti se brže zagrijavaju i imaju višu temperaturu od drugih. Pošto su toplije, više zagrijavaju okolni zrak. Topliji zrak se, kao lakši, brzo podiže naviše i širi se. Time atmosfera postaje nestabilna. Ovakvo vertikalno kretanje toplijeg zraka u meteorologiji se zove konvekcija.

Kako se zrak podiže, on se hladi jer predaje dio svoje toplote okolnom, hladnijem zraku. Što se više podiže, više se i hladi.
Kada topliji zrak počne da se podiže naviše, on sadrži određenu količinu vlage. Kada je lijep, vedar dan, voda je u obliku nevidljive vodene pare. Koliko će vodene pare zrak sadržati zavisi od njegove temperature. Ista zapremina toplijeg zraka ima više vodene pare od hladnijeg zraka.

Pri podizanju zraka se, pored širenja zbog toga što pritisak opada sa visinom, sve više hladi i u nekom trenutku dostigne temperaturu na kojoj sadrži najveću moguću količinu vodene pare – postaje zasićen. Ako zrak nastavi da se podiže i hladi, višak vodene pare će se kondenzovati, formirajući mikroskopske kapljice vode. Oblaci su uglavnom sastavljeni od takvih kapljica (izuzetak su oblaci na velikim visinama koji se sastoje od malih ledenih kristala).

Kada se vodena para kondenzuje, oslobađa se latentna toplota koja dodatno zagrijava zrak i ubrzava konvekciju, pa se zrak još više podiže i oblak raste u svim smjerovima. Kondenzacija je sve intenzivnija što oblak više raste i što mu je vrh na većoj visini.
Kumulonimbus (lat. cumulus: gomila, hrpa + nimbus: oblak; međunarodna kratica Cb) je veliki, debeli i gusti oblak koji se uzdiže okomito uvis, katkada i iznad 10 kilometara. Donji mu je dio tamne, olovnosive boje, a gornji sadrži vlaknaste strukture, ispod kojih se često pojavljuju tamni rastrgani oblaci. Prema obliku može biti ćelav (calvus) i kosmat (capillatus).

Debljina varira ovisno o godišnjem dobu

Debljina mu varira po godišnjem dobu: zimi je debljine 3-5 km, ljeti 8-10 km, a ponekad i 15 km. Gornji dio oblaka često se razvlači vodoravno pa oblak poprima oblik nakovnja (incus). Ako je podnica razvijenoga kumulonimbusa na temperaturi iznad 0 °C, sastoji se od kapljica vode. Iznad podnice nalazi se sloj pothlađenih kapljica (kapljica vode na temperaturama nižim od 0 °C), u većim visinama nalazi se mješavina ledenih kristalića i pothlađenih kapljica vode, a u najgornjem dijelu kumulonimbusa nalaze se samo kristali leda. Pod podnicom kumulonimbusa, ima često niskih, čupavih oblaka koji su spojeni sa njom ili ne i katkad daju oborine u obliku virga. Kad im se zaledi gornji dio, nazivamo ih olujnim oblacima.

Ubraja se u konvekcijske oblake, jer nastaje razvojem kumulusa u nestabilnoj atmosferi. Zbog burnih procesa u kumulonimbusu sa velikim okomitim brzinama (više od 20 m/s) te jakim silaznim strujama na dijelu područja ispod oblaka, katkada je uzrokom vremenskih nepogoda (grad, jakih udara vjetra, munje, kratkotrajnih no vrlo snažnih pljuskova, a zimi gustih i krupnih snježnih pahulja), naveo je Krajinović na Facebooku.