Politička kriza u BiH najaktuelnija je tema posljednjih mjeseci. O njoj govore i stari i mladi. Prvi se nadaju miru, a drugi što skorijem odlasku iz zemlje, u kojoj se stanje, kažu, već 30 godina ne mijenja.

Rat, otcjepljenje, korupcija, nepotizam dugogodišnje su teme utkane u svaku poru bh. društva. Ipak, posljednjih mjeseci uzavrela je atmofera u državi. I to je možda, i jedina tema o kojoj stariji govore, a koja uglavnom, nije zaobišla ni one koji su tek ušli u svijet odraslih.

Ovo su samo neki od komentara građana:

“Dosta se razmišlja, kako god mi ovdje živimo, naša je budućnost ovdje. Neki prate, neki ne prate, ali većina što ja vidim, prati. Šta se dešava u politici to utiče na nas, kako ćemo mi živjeti u budućnosti, kako živimo sad trenutno”.

“Iako sam 18- godišnjak želim da živim u naciji koja ima sposobnost da mene opskrbi i ljude koji će doći nakon mene, ali s obzirom da se to trenutno ne dešava, mi imamo želju da promijenimo državu i studiramo vani. Recimo u mom primjeru nemam nikakav interes da studiram ovdje. Morate razumjeti da mi kao nova generacija koja od prvog dana živi u ovakvoj situaciji, mi smo navikli. Na zidovima u gradu piše mir, mir, mir, svake dvije godine se ponovo piše mir, svake godine se prijeti ratom, mi ne znamo hoće li se desiti ili neće, nama je svejedno. Mi smo postali apatični u cijeloj situaciji.”

“Iskreno, nas mlade to i ne zanima toliko puno, mi se brinemo za našu budućnost i to je to, ono što oni rade u politici, to je njihova stvar”.

Distancu ne mogu napraviti ni mladi koji pohađaju srednju školu, jer su im na leđa od najranije dobi stariji stavili breme prošlosti.

Sin Kurt, 16 godina:

“Jako puno ljudi mojih godina ima strah od toga hoće li ili neće biti rata, zato što čujemo vijesti svaki dan. Ljudi oko nas, čak i roditelji ne shvataju da i mi imamo neku vrstu PTSP-a, mi smo djeca roditelja koji su učestvovali u ratu, mi smo čuli toliko priča, dobrih loših, nemamo ptsp kao ljudi koji su učestvovali, ali imamo neku dozu koju nemaju djeca u VB, Francuskoj, Njemačkoj, nego općenito djeca na Balkanu.”

Sabina Bakić, sociologinja na FPN-u:

“Šta su uradili od društva od države da nama danas djeca umjesto da se vesele godišnjim odmorima, ljetovanjima, skijanjima, o čemu se opterećuju naša djeca, čime su ljudi i naše društvo opteretili našu djecu i šta im sve mi ostavljamo u budućnost da rješavaju?”

Zbog toga djeca Balkana traže izlaznu kartu. Ako ne mogu promijeniti državu u kojoj žive, promijeniće pasoš.

Amer Osmić, sociolog na FPN-u:

“Ono što donosioci odluka političari svaki dan prezentuju mladima u BiH zapravo je samo još jedan element koji potvrđuje značajan procenat mladih ljudi da kazne svoju državu na jedan od najgorih mogućih načina, a to je da mlada osoba u svojoj najpotentnijoj dobi zapravo okrene leđa i napusti svoju zemlju i to trajno.”

A oni koji ostaju, u najvećoj mjeri nisu zainteresovani za politička pitanja, navodi Slađan Tomić. Dodaje da postoji i fenomen da su predstavnici studenata već u strankama, te da zastupaju političke, a ne javne interese.

Slađan Tomić, novinar:

“Oni čim završe fakultete, budu kandidati najčešće vladajućih stranaka na listama i tu se nekako završava aktivizam mladih. Dakle, oni koji bi trebalo da budu najaktivniji u borbi za bolje društvo, oni zapravo taj svoj položaj predstavnika mladih iskoriste za političko pozicioniranje, i taj aktivizam kasnije monetizuju.”

I tako se bh. mladost podijeli na dva dijela, one koji su podobni i one koji su sposobni … da odu.