Siniša je veteran Vojske Republike Srpske, Krešo je veteran Hrvatskog vijeća odbrane, Amer je veteran Armije Bosne i Hercegovine. Rat je za njih završen odavno, ali borba nije. Kalašnjikove su zamijenili mikrofonima, metke su zamijenili riječima. Ovog puta se bore za mir pod okriljem nevladine organizacije Centar za nenasilnu akciju (CNA), koja ih je okupila. Ovo su njihove priče.

U bašti hotela „Talija“ u Herceg Novom, u Crnoj Gori, okuplja se staro društvo, pozdravi, zagrljaji, poljupci, smijeh, šale… Reklo bi se kao da je to obilježavanje godišnjice neke davne mature, skup ljudi koji dijele i evociraju zajedničke uspomene. Oni i jesu prošli školu, ratnu školu, onu najsuroviju, bosansku od 1992. do 1995. godine. U toj svojoj surovoj školi ostavili su mladost, neki i dijelove tijela – jedan hoda pomoću štake, drugi ima stakleno oko umjesto onog što mu je ostalo u rovu. Kada sjede i pričaju, tokom razgovora protrljaju nogu ili ruku, bolno mjesto neke stare ratne rane od prije tridesetak godina.

Herceg Novi je jedan od bisera Boke, ali i grad u Crnoj Gori koji ima posebne veze sa Bosnom i Hercegovinom, jer su dva velikana koje je BiH izrodila dobar dio života proveli u ovom živopisnom gradiću. Ali, ovo nije priča o piscu i nobelovcu Ivu Andriću niti o putopiscu, piscu i slikaru Zuki Džumhuru. Herceg Novi je vezan za Bosnu i Hercegovinu i jednom velikom sramotom, koja se dogodila krajem maja 1992. godine. Tada je neko, vrlo bitan i moćan, odlučio da su Bošnjaci, koji su pobjegli od rata u Crnu Goru, tu nepoželjni. Neko je izdao naređenje, neko je potpisao, a neki su ga sproveli. Širom Crne Gore organizovana je hajka na ljude, izbjeglice, podmuklo, noću. Odvođeni su iz svojih kuća u policijsku stanicu u Herceg Novom, odakle im se izgubio svaki trag. Tako su ljudi koji su bezuspješno pokušali da pobjegnu od rata, postali među prvima njihove žrtve. Procjene su različite, od 66 do više od 150 žrtava, pouzdano se zna da je preživjelo samo njih 12, dok za većinu ostalih ništa se ne zna. Ne zna se ni za oca Alena Bajrića, po koga su dva, kako su se tada još zvali, milicionara došla 26. maja, po mraku, uveče.

„Kada su došli po njega, sestra i ja smo ga zagrlili, nismo ga dali. Iščupali su ga iz našeg zagrljaja. Ja sam imao četiri i po godine, sestra sedam. I on i majka su mislili da je neka greška, da će se brzo vratiti. Pa zašto bi ga vodili? On je pobjegao od ratnog vihora, nije hteo da ratuje. Majka je išla i čekala ispred stanice, kako se to sada kaže, stanice policije. Onda su joj rekli trećeg dana da više ne dolazi, da ne bi i ona otišla tamo gdje je otac. Njega više nikada nismo vidjeli. Ja još vodim spor protiv države Crne Gore. Ona je i tada imala i premijera i predsjednika i ministra policije. Moj otac je nasilno i protivzakonito deportovan, ne volim da kažem uhapšen, jer za hapšenje treba nalog. Želim istinu i želim imena, neko je to naredio, neko je to odobrio. Želim da sahranim oca, ne trebaju mi pare, trebaju mi istina i imena“, kaže Alen Bajrić. Crna Gora je priznala zločin, ali nije smogla snage ni da imenuje, a kamoli procesuira zločince. Sa većinom porodica sklopljeno je vansudsko poravnanje da bi odustali od tužbe protiv Crne Gore. Vrijeme čini svoje i ljudi su se umorili i odustali, ali Alen Bajrić nije, pa je upravo on, simbolično položio cvijeće 25. maja ispred policijske stanice u Herceg Novom koja je davne 1992. godine bila sabirni centar za put bez povratka.

Cvijeće su položili i Siniša, Krešo i Amer, trojica veterana različitih vojski koje su se borile jedne protiv drugih u BiH. Bivše neprijatelje, a sada saborce za mir okupila je nevladina organizacija Centar za nenasilnu akciju. Kao i mnoge druge veterane, među kojima su i bivši vojnici Jugoslovenske narodne armije, Vojske Savezne Republike Jugoslavije, Hrvatske vojske… Oni su došli kao gosti, da odaju počast stradalima. Oni to rade godinama, obilaze stratišta, pomažu pri podizanju spomenika i postavljanja spomen ploča. Ne gledaju vjeru, naciju, ko se gdje borio, za njih postoje dvije kategorije ljudi, žrtve i zločinci, sva tri naroda. Posla za njih ima mnogo, nažalost. Do sada su obišli više od 140 lokacija gdje su pričali sa svojim kolegama, veteranima, porodicama palih vojnika i ubijenih civila. Njihov cilj je da se ne zaboravi i nikada ne ponovi.

A kada oni počnu svoju priču iz rata, svaka od njih može da posluži za knjigu ili film. „Ja se zovem Siniša Mijanić, veteran sam Vojske Republike Srpske. U vojsku, tadašnju JNA, otišao sam sa 18 godina, u martu 1991. godine. Imao sam planove, završio sam srednju školu, hteo sam da odslužim armiju i da se onda vjenčam sa tadašnjom djevojkom. Ja sam iz jednog sela iz okoline Šamca. Djevojka mi je bila iz susednog sela, Hrvatica, ali mi tada to nismo gledali tako, ko je kakve nacionalnosti. Ali, planovi nam se nisu ostvarili, ja sam poslat u Školu rezervnih oficira u Banjaluku. Završio sam za komandira tenka. Onda sam prebačen u Hrvatsku, držali smo položaje kod brane Perućac. Počeo je rat. Mene su stavljali kao privremenog komandira dok ne dođe pravi starešina, bio sam komandir tenka, komandir transportera, komandir voda pješadije, a imao sam samo 18 godina. Sa tih 18 godina sam odgovarao za živote ljude, pod mojom komandom, tada sam brzo odrastao. Mislim da sam tada postao 10 godina stariji. Teško sam ranjen 26. oktobra 1991. kada je granata eksplodirala iza mog tenka. Pogođen sam u desnu stranu glave i desnu stranu grudi. Zaštitio me je poklopac tenka, inače bi me geler presjekao na pola. Prebačen sam helikopterom na VMA (Vojnomedicinsku akademiju). Posle su mi ljekari rekli da sam čudom ostao živ. Nisam imao dio lobanje, kosti su bile utisnute u mozak, a sve su to ljekari morali da izvade. Prognoze su bile loše, ali se ja nisam dao. Ustajao sam i šetao, iako doktori nisu dali. Dva puta sam pao, srećom na onu stranu glave gdje sam imao lobanju. Brzo sam se oporavio. Posle sam imao još jednu operaciju, kada su mi vadili kost iz kuka i „punili“ lobanju“, objašnjava Siniša Mijanić.

Dok neprijatelja nije znao, sve je bilo u redu, a onda je upoznao „neprijatelja“. „Počela su hapšenja i stavljanje u logor. Sve strane su to radile. Meni je jednog ujaka, Hrvata, uhapsila Vojska Republike Srpske, a drugog, Srbina, HVO. Otišao sam da posjetim tog ujaka, što su ga Srbi uhapsili. Ušao sam u prostoriju gdje su bili zatočeni ljudi. Pogledao sam ih, bili su uplašeni, šutjeli su. Vidjeli su samo moju uniformu, a ne mene. Onda sam shvatio da ja većinu tih ljudi znam, da je polovina njih bila na mom ispraćaju u vojsku. Glasno sam rekao svoje ime i prezime, neka znaju ko sam. Ja zlo nikome nisam nanio i neću nanijeti. Ako već nisam mogao da pomognem, sigurno nisam htio da odmognem. Moj obraz je ostao čist. Srećom, obojica su preživjela, i onaj koga su zarobili Srbi i onaj koga su zarobili Hrvati”, priča Siniša.

Tokom rata bio je i na ratištu prema Bihaću, držao položaje prema Armiji BiH. Rovovi zaraćenih strana bili su blizu jedni drugima. Mogli su da se čuju.

“Jednog dana, ne znam zašto, nas trojica u zemunici, počeli smo da pjevamo. A onda, sa druge strane, su nam uzvratili pjesmom. Pjevali smo tako na smjenu, malo mi, malo oni. Mnogo godina kasnije, na jednom skupu veterana, sreo sam se sa Jasminom, bivšim vojnikom Armije BiH. Riječ po riječ, ispostavilo se da je on bio “pjevač” sa druge strane. Nismo se prepoznali po licu, već po pjesmi”, sjeća se svog ratnog doživljaja Siniša.

Krešo Primorac je bio u zrelim godinama kada ga je uhvatio rat, imao je 34 i radio je u mostarskoj Tvornici hermetičkih kompresora. Rat se prišunjao, tenzije su rasle u gradu koji je i danas podijeljen.

“Bila je JNA, ali je presudni momenat bio dolazak rezervista iz tadašnjeg titogradskog korpusa. Tu kreću incidenti. Znate, i u uniformi je neko čovjek, a neko nečovjek. Ne vrijedi, 30 njih da prođe normalno kada naiđe 31. i učini neko zlo. Mislim da je sve otišlo kada je za Uskrs ispred crkve otet jedan mještanin. Podignute su barikade a čim je potekla prva krv sve je bilo gotovo. Vojska je bombardovala barikade, pucalo se. Meni je najgore to odvođenje civila, noću…. Bez obzira ko je to radio, a svi su to radili…. Mi smo kod deponije našli tijela 113 civila koje su pripadnici JNA izvukli iz kuća i ubili. Ratni zločin je i kada nahvataš nekog sa puškom u šumi, pa ga odvedeš i strijeljaš, ne kažem da nije, ali ipak je to čovjek sa puškom. Ali to otimanje ljudi, civila iz kuća, starijih i djece i ubijanje, e to je najgore”, objašnjava Krešo Primorac.

Za njega je jedan od najtežih momenata u ratu bio kada su se, nakon što su Srbi protjerani iz tog dijela Hercegovine, njegovi bivši saborci iz Armije BiH, kako on kaže okrenuli protiv HVO. U jednom sukobu jedva je izvukao živu glavu, a poslije je morao da javi porodici da je živ, jer su ga već proglasili mrtvim.

“Borbe su se vodile u zgradi, prizemlje i prvi sprat zauzeli su Bošnjaci, a drugi i treći sprat držali su Hrvati. Ja sam ostao sam, odsječen. A onda je tenk, i to tenk moje vojske, HVO-a počeo da gađa zgradu. Pošto nije mogao da nacilja prizemlje i prvi sprat, gađao je drugi, gdje sam se ja krio. Krio kao miš u zamci. A iz tenka su gađali pancirnim zrnima, to četiri zida probije. To je kao ruski rulet, a kada prođe granata, ja ostanem bez vazduha. Sve idem na neki osjećaj i na sreću. Krio sam se gore, vojnik Armije BiH je bio na 80 santimetara od mene, vidio sam mu nogu na ulazu u sobu. Ipak nije ušao. Tada je pao mrak i ja sam pokušao da se izvučem. Pošao sam hodnikom i vidio vojnika kako leži. Spavao je, srećom nije me čuo. Razmišljao sam šta da radim, ako ga preskočim i nastavim, a on se probudi, biću opkoljen. Rešio sam da se ne predajem, da me ne bi mučili. Onda sam se vratio i spustio niz neki oluk. Niko me nije primetio. Sklonio sam se u štalu i ostao sam tu nekoliko sati, a onda sam puzao ka našim položajima. Morao sam da pazim, da me ne ubiju sa hrvatske strane jer oni ne znaju ko dolazi”, objašnjava Krešo Primorac.

Uspio je da preživi i hrvatsku i bošnjačku paljbu i da se nekako živ i zdrav probije do položaja HVO.

“Mene su već proglasili mrtvim i javili to mojoj ženi. Jedan od vojnika koji se ranije izvukao rekao je da me je vidio kako ležim i da misli da sam mrtav. Samo je jedan moj prijatelj rekao da ne vjeruje da sam mrtav dok ne vidi svojim očima. Porodica mi je bila u Splitu i njima su javili da sam stradao. Već se spremala misa za mene. Onda su sa položaja povezali telefonsku vezu sa Mostarom, odatle sa Splitom, da se ja javim na telefon. Žena prvo nije vjerovala, mislila je da je to ružna šala. Možda nije bila sigurna sve dok se nisam pojavio lično u Splitu, da otkažem misu za mene. Znate šta je rat? Rat je vrijeme kada su budale najglasnije, pametni zaćute a fukara se obogati. E, to je rat”, objašnjava Krešo.

Ni za Amera Delića, kome su sukobi prekinuli studije, rat nije nešto uzvišeno, herojski, filmski.

“Rat je miris spaljenog mesa, kada noga vojnika naiđe na nagaznu minu. Rat je blato u kome se smrzavaš a ne smiješ da zapališ vatru da te ne pronađe neprijateljska artiljerija. Ja se ne družim sa generalima, samo sa prašinarima, običnim vojnicima. Svako ko je kriv treba da odgovara, bez obzira. Imao sam 19 godina kada je sve počelo, tri i po godine sam bio u ratu, ali je on trajao još duže. Godinama nisam mogao da spavam, nisam znao zašto. Morao sam da pijem da bih zaspao. Mnogi veterani su bili prepušteni sami sebi, zaboravljeni. Poslije sam potražio pravu pomoć, izvukao sam se”, objašnjava Amer.

Svako od ljudi koji su aktivni u CNA ima neki momenat iz rata koji je uticao na njega da postane aktivista i borac za mir. Amer ih je imao dva, jedan je sticanje neočekivanog prijatelja.

“Bili smo na prvoj liniji, nismo imali cigareta. Znao sam da onaj vojnik, preko puta, Srbin, ima cigarete. Duvan je štetan, mogao je biti i smrtonosan tada, ali nisam izdržao. Doviknuo sam mu, pitao sam ga da li ima cigareta. Rekao sam da ću platiti ako treba. Odgovorio mi je da ima, da dođem bez oružja. Šta ću, ja sam otišao. Poslužio me je cigaretom, pamtim, to je bio ‘ronhil’. Upoznali smo se, počeli smo da pričamo. Zvao se Mladen. Kada sam se vratio u zemunicu kod mojih, nisu mogli da vjeruju. A onda su ti sastanci počeli da se ponavljaju, bilo je sve više vojnika. To je bila neka jesen 1993. Ali, naravno, počeo je i šverc, a i obje komande su saznale da se vojnici sastaju i obje komande su bile ljute i poslale su vojnu policiju da to spriječe. Nisu htjeli da se družimo. Čak su i pucali na nas da se ne bi sastajali. Znate, obični vojnici, počeli smo da čuvamo jedni druge. Da pucamo iznad glava. Oni nama kažu, nemojte sljedeća dva dana da dižete glave, dolaze snajperisti iz Doboja. Onda poslije mi njima kažemo, nemojte onim putem, sve su minirali. Čuvali smo se. Poslije sam pokušao da nađem Mladena, ali nikad nisam uspio”, objašnjava Amer.

Uz ovo neobično prijateljstvo, na Amera su uticale i dvije smrti.

“Jednom smo došli na neku čuku i pronašli mrtvog srpskog vojnika. Sjećam se da je bio krupan čovjek. I znate, u ratu, neko šutne tijelo, neko pljune. Oko njega su bili neki razbacani papiri. Ja sam vidio fotografiju. Na fotografiji su bili taj čovjek, njegova žena i djeca. To me je baš potreslo. A onda mi je, poslije nekog vremena, poginuo drug iz ulice, Adnan. Ja sam išao na odsustvo, a kada bih išao kući uvijek bih sretao Adnanovu majku koja je pušila na ulici. Uvijek bih joj rekao da sam ga vidio, da je dobro. Tog dana sam se samo molio da je ne sretnem. I nisam je sreo. Kada sam ušao u kuću, moji su se obradovali, ali sam im ja rekao da budu tihi, da se ne vesele, Adnan je mrtav, prošaputao sam. Onda sam začuo vrisak. Vrisak majke kojoj su rekli da je izgubila sina. Mislio sam da će od tog vriska prozori popucati. Ne znam kako, ne znam zašto, na pamet mi je pala fotografija onog mrtvog srpskog vojnika. I toj ženi i toj djeci je morao neko da kaže da im je muž, otac mrtav. I ta žena je vrištala. Mislim da je možda baš taj trenutak za mene zapravo bio kraj rata”, ispričao je Amer.