I dok na desnoj obali jezera Perućac u Srbiji sve vrvi od vikendica, restorana i drugih turističkih kapaciteta za odmor i zabavu, na lijevoj obali koja pripada Bosni i Hercegovini i opštini Srebrenica nalazi se tek poneka bespravno izgrađena vikendica i gotovo nikakvih kapaciteta za smještaj odmor i zabavu domaćih i stranih turista koji često dođu ali još brže odu.

Loši putevi su jedan od glavnih razloga, pored ostalog, što se i seosko stanovništvo iseljava iz ovog kraja, kojeg mnogi nazivaju “bosanskom Kalifornijom” zbog klimatskih uslova i prelijepe prirode kojim obiluje.

Selo Klotjevac, na četrdesetak kilometara od Srebrenice, je na samoj obali jezera odakle počinje kanjon rijeke Drine, koji sa dubinom i do 1000 metara je jedan od najdubljih u Evropi i predstavlja izuzetan doživljaj za turiste u vožnji brodom od Perućca do Višegrada.

Do sela se može doći iz dva pravca, ali iz oba lošim makadamskim putem. Pored jezera je bolji put, ali posljednjih šest kilometara od sela Sjedače do Klotjevca je makadam. U 64 kuće do rata se živjelo dobro od stočarstva i poljoprivrede. Povrh svega, većina muškaraca je bila zaposlena u šumarstvu ili građevini jer to je Osat, zavičaj čuvenih neimara.

Iz Klotjevca je poniklo puno učenih glava, inženjera, sudija, ljekara, profesora čak i univerzitetskih što su danas rasuti diljem svijeta. Prošle godine je na lobiranje građana, porijeklom iz ovog kraja, Humanitarno Udruženje „Medaljon“ iz Beča finansiralo zemljane radove na popravci ovog puta koji je uslijed vremenskih nepogoda trenutno u veoma lošem stanju.

Ovih dana poslije bezbrojnih molbi i zahtijeva vlastima građani okupljeni u udruženju „Stari grad Klotjevac“ pokreću inicijativu za prikupljanje sredstava kako bi se asfaltiralo tih šest kilometara koji su po njima ključni za opstanak života, ali i razvoj ovog kraja. Nadaju se da će im ako prikupe jedan dio sredstava pomoći i Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Federacije BiH koje je posljednjih godina uložilo dosta sredstava za asfaltiranje i rekonstrukciju puteva u Srebrenici.

Akcija je na samom početku, a odziv građana je veoma dobar. Prvi donator je bio Ekrem Džanić, rođen i odrastao u selu Klotjevac. Danas živi u Holandiji. Iako je prošlo dosta vremena, nije zaboravio Drinu i ljepotu ovog krajolika koju nosi u srcu i odavno lobira kako bi se stvorili bolji uslovi za život i povratak stanovništva kroz razvoj turizma.

“Član sam udruženja Svjetski savez u kojem se družim sa zemljacima, ali i sa ljudima porijeklom iz drugih država a tu dolaze i Holanđani. Stalno im pričam o ljepoti mog kraja i mogućnostima koje nudi za dobar odmor, uživanje u prelijepoj prirodi i zdravoj, domaćoj hrani što je spremaju ovdašnji stanovnici. Zainteresovao sam tako ljude koji bi željeli u Klotjevcu stvoriti uslove za odmor i boravak u prirodi. Zemljište na najljepšem dijelu jezerske obale je očišćeno, dovedena je struja i voda, a oni su voljni investirati u gradnju bungalova, priključaka za kampere i sve drugo što je potrebno, ali veliki problem i prepreka koja turiste odvraća od dolaska a to je tih nekoliko kilometara lošeg, uskog šumskog puta”, kaže Ekrem.

Put je veliki problem i u svakodnevici mještana, kaže Hamed Mešanović koji se sa porodicom vratio u Klotjevac gdje živi od poljoprivrede i stočarstva.

“Put je naš problem broj jedan. To nam zagorčava svakodnevni život, jer djeca trebaju u školu, neko kad se razboli treba doktoru, a da ne govorimo o tome da naše proizvode treba voziti na prodaju itd. I turisti bi došli ovdje da je put bolji, a to bi nama svima valjalo, jer bismo mogli prodati povrće, voće, sir, kajmak i druge proizvode. Ja imam stoku, trebalo bi im mesa. Moja supruga gaji u plasteniku povrće, sve bismo tu mogli prodati”, kaže Hamed.

Dok u Klotjevcu danas živi tek nekoliko porodica u susjednim Urisićima ili Risićima, kako to kažu mještani, do prije koju godinu bilo je najviše mlađih povratnika i čak 22 djece predškolskog i školskog uzrasta. Danas ih je svega troje, a i njihovi stariji razmišljaju o odlasku kaže Mirsad Sinanović kojeg svi u ovom kraju znaju po nadimku „Mića iz ‘Risića“.

“Ja mislim da bi taj put značio i ostanak ljudi u ovom kraju, jer ovako se gotovo više ne može izdržati. Svi odoše kako bi djeca mogla ići u više razrede škole, jer u Osatu je škola samo do četvrtog razreda. I nas nekoliko što je ostalo ozbiljno razmišljamo da se preselimo u grad, ali eto još nismo jer još ovo dvoje troje djece ide tu u Osat u školu. Kada bi taj put bio bolji neko bi možda došao da od nas kupi stoku ili ono što proizvodimo na imanju i moglo bi se onda tu ostati i živjeti”, kaže Mića.

Stanovnici ovog kraja, imaju šta ponuditi gostima, jer u Drini živi 17 vrsta ribe, uspijeva gotovo sve, čist vazduh i vode koje ništa ne zagađuje, prirodna i ekološki zdrava hrana, jer ovo je područje u Nacionalnom parku „Drina“ Srebrenica, što je opet dio Rezervata biosfere u koji spada još i Nacionalni park „Tara“ na drugoj obali Drine u Srbiji.

Učitelj iz Osata Sejdalija Suljić se udružio sa prijateljem Senajidom Ademovićem kako bi pokušali dovesti ljude na jezero. Imaju dvije vikendice, splav i čamac koji rentaju.

“Povezali smo ljude koji ovdje žive od kojih naši gosti kupuju domaću hranu, a mi ih vozamo jezerom. Dolazili su nam ljudi iz čitave BIH i inozemstva, ali imamo problem sa strujom. Ovi iz Elektrodistribucije nam razvlače sa priključkom”, kaže Sejdalija, a o akciji za asfaltiranje ove dionice puta kaže da je to pravi potez i dodaje:

“To bi mnogo olakšalo komunikaciju nekih pet zaseoka u MZ Osat sa ostatkom opštine. Svakodnevno učenici i ostali narod putuju tim putem. Turisti koji dolaze na jezero žale se na loš put i radi toga ne žele više da dolaze. Ljudi koji prodaju stoku imaju problem jer kupci ne žele makadamom da dolaze. Put je uzak i zarastao i korov.”

Bego Hodžić, Predsjednik MZ Radoševići kojoj teritorijalno pripada ovo područje kaže:

“Nama put znači život. Tih par kilometara asfalta svakako bi omogućilo razvoj turizma, ali i brži razvoj i napredak cijelog ovog kraja na bosanskoj strani Drine, koji obuhvata područja tri mjesne zajednice opštine Srebrenica. Kada bi se još asfaltom povezale dionice puta od graničnog prelaza u Skelanima, obalom Drine i jezera preko mog sela Ljeskovik sa magistralnim putem, to bi bio najkraći pravac Užice – Sarajevo. To je ukupno možda dvadesetak kilometara puta, ali bi za ovaj istočni dio Bosne, za Srebrenicu posebno, bio od neprocjenljive vrijednosti u ekonomskom napretku i razvoju turizma.”

Srebrenica pored velikog bogatstva u rudama, šumi i ljekovitim vodama ima i velike turističke mogućnosti od kojih bi stanovništvo moglo pristojno živjeti, a grad i opština izaći sa dna liste izrazito nerazvijenih i tako se barem približiti nekadašnjem statusu u vrhu razvijenih opština bivše države.

Kao rijetko koje ovako malo mjesto, Srebrenica ima čak tri muzeja. Muzejska zbirka u gradu postoji još od prije rata. Rimski municipium je muzej na području Skelana kao republička institucija i Muzej genocida u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Tu je i čuvena Banja Guber koja je pred rat pravila po 90,000 noćenja i tri miliona dolara prihoda godišnje, a čija lijek voda, prodavana u apotekama, već godinama nakon rata otiče u kanalizaciju. Velike su i mogućnosti za razvoj seoskog turizma i turističkih kapaciteta na obali rijeke Drine i vještačkog jezera Perućac stvorenog za potrebe istoimene hidroelektrane.

Osim jedinstvenog kanjona Drine i njenih pritoka, te jezera Perućac i planine Sušica, ovdje raste više od 40 endemičnih biljnih vrsta, tu je šest staništa Pančićeve omorike. Ovdje je dom divokoza, mrkog medveda i surog orla. Tu su i ostaci rimske arhitekture i srednjovekovna utvrđenja, brojne nekropole stećaka i druga kulturno-istorijska blaga zanimljiva putniku namjerniku.