U svijetu se 21. septembra obilježava Međunarodni dan mira koji je Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila danom koji je posvećen jačanju ideala mira, kako unutar tako i među nacijama i narodima. Ove godine mir slavimo u trenutku kada na rubovima Europe i širom svijeta bijesne ratovi. Svakodnevno svijet svjedoči potresnim prizorima iz Palestine i Ukrajine. Margareta Blažević iz Inicijativa mladih za ljudska prava u Hrvatskoj, Sofija Todorović iz Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji i Nedžad Novalić iz CNA Sarajevo-Beograd mirovne organizacije svojim aktivnostima svakodnevno podsjećaju neodgovorne političare da je za svako društvo bolji najgori mir nego bilo kakav rat. U emisiji Novi dan pojasnili su i zašto.
Na pitanje zašto nam je i negativan mir važniji od bilo kojeg rata, Nedžad Novalić iz CNA Sarajevo-Beograd mirovne organizacije kaže da je to prirodna ljudska potreba te da ljudi bilo kakav mir vide kao nešto bolje od rata.
“Posebno ljudi koji su svjedočili ratu, koji znaju šta je rat, šta je stvarni rat kada ga vi iskusite na svojoj koži, ne onaj rat koji mi gledamo sa televizijskih ekrana, koji mladi ljudi vide u nekim videoigricama ili na nekim filmovima, i koji nam i dalje izgleda strašno, ali posebno ljudi koji su osjetili šta je rat, koji su proživjeli rat, koji su možda izgubili najmilije u tom ratu, jednostavno vide mir, bilo kakav mir, kao nešto bolje nego rat. Ono što jeste kontekst u kojem dočekujemo Međunarodni dan mira je lošiji, negativniji nego, recimo, godinu ranije, dvije godine ranije, i to jeste ono što nas sve treba na neki način zabrinuti, trgnuti, osvijestiti da put kojim se krećemo, ne samo u BiH, ne samo regionalno, nego ja bih rekao i globalno, je neka vrsta puta ka nasilju, ka jednom općem ratu, bio on globalni ili bilo kakav, ali jednostavno ljudi to osjete. Obične ljude kada pitate danas na ulici kakva je situacija, oni će vam reći da je ogromna neizvjesnost, da je ogroman strah, da ljudi vide šta se dešava u svijetu, da vide šta se dešava u regionu i da se boje, a upravo je strah, možda ključni pokretač niza stvari koje onda vode u potpunu eskalaciju”, kaže Nedžad.
Margareta Blažević mnogo radi sa žrtvama rata za koje kaže da ih se premalo pita, a previše bombarduje ratnim narativima i tenzijama.
“Mislim da je zapravo najveći problem što ih se konstantno bombardira ovakvim narativima, tenzijama, konstantnim potpirivanjem novih društveno-političkih tenzija i zapravo poticanjem neke vrste narativa da je jedini način kako se iz ove situacije, koja je apsolutno tenzična, može izaći, je nasilnim odgovorom. I to je ono što je zapravo problem, što MIF se ne pita dovoljno, ali i što ih se konstantno preplavljaju informacijama o tenzijama, o dodatnim problemima, a jedina i zapravo solucija na taj problem je odgovor nasiljem. I to je ono što upravo vidimo povećanim naružavanjem, kupovanjem novih vojnih aviona i opet povlačenjem teme obaveznog vojnog roka”, kaže Margareta dodajući da trenutno apsolutno svjedočimo dodatnoj militarizaciji i Srbije i Hrvatske:
“I zapravo ono što opet poručujemo i građanima u regiji, a pogotovo žrtvama, je da postoji sigurnosna dilema, ali sa time se zapravo i pojačava. I jedini način, kako ćemo iz toga izaći, jedini način na koji ćemo se zapravo riješiti, tog rizika, tog problema u koji smo se našli, je nasilnim odgovorom. Uopće nema razgovora o nekakvim institucionalnim reformama, pogotovo kad su u pitanju mladi, koji će zapravo i služiti taj obavezni vojni rok, ukoliko do njega dođe, neke vrste ekonomske, društvene sigurnosti. O tome se ne razgovara, razgovara se i uči mlade, da je zapravo jedini način izlaska iz svakog problema ili sigurnosne dileme nasiljem, dodatnom militarizacijom, maćoizmom, i to je nešto na što zapravo pozivamo i zagovaramo protiv toga i pozivamo na odgovornost vladajućih, pokušavajući na neki način ukazati koliko je to problem i za mlade, ali i za društvo generalno.”
Sofija Todorović smatra da je aktivistima i mirovnjacima i ranije bilo teško da na agendu stave prava pitanja, da se bore za ljudska prava, za prava manjina, marginaliziranih skupina i za jedan pozitivan mir u ishodu, a ne neko post-konfliktno društvo o kojem će se govoriti narednih sto godina bez nekih promjena.
“Ja mislim da je teško i tačka. Teško je bilo i 2000. godinu u Srbiji, teško je bilo i nakon toga i sigurno je bilo mnogo izazovnije nego 2024. u sve kako god mi ono nekako stalno pričamo o tome šta se sve dešava, čemu su sve podvrgnuti aktivisti, na koje načine država pokušava da izvrši svoj pritisak, ali ja stvarno imam veliki problem sa tim da se relativizuje taj poslijeratni period i taj nekakav period kada nismo imali ni ovoliko medija, ni ovoliko načina zapravo da saznamo šta se dešava i kroz kakve poteškoće prolaze aktivisti ili ljudi koji pričaju o součavanju s prošlošću i koji pokušavaju da pitanja iz oblasti tranzicione pravde nekako zagovaraju prema institucijama ili institucije, usvoje i izmjene svoj i zakonodavni okvir i nekako svoje ponašanje na način da on doprinosi nečemu što mi zovemo trajni mir, što nije puko odsutstvo rada. Tako da bih ja samo rekla da je teško, da sa ovim globalnim okolnostima koje su kolege pomenula sigurno nije lakše, međutim ja stvarno mislim da mi ovdje sami sa sobom nekako imamo jako puno posla, mislim da potpuno se miješaju neke stvari, mislim da nam se nekako sa političke strane nudi ekonomska stabilnost i ekonomski razvoj i naše ekonomsko blagostanje kao zamjena za sve drugo, kao da već nismo imali neku zemlju koja je ekonomski bila mnogo jača od ovih sada pa se raspala u krvovom ratu. Tako da u tom nekom smislu mislim da imamo još razvoja da obavimo što je jedno sa drugima, a onda i negdje sa našim političarima koji nekako uporno odbijaju da ponesu tu količinu odgovornosti koje njihove funkcije nose za ono što je budućnost svih ljudi u ovom regionu”, ističe Sofija.
Uskoro opširnije u video prilogu.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!