U BiH, ove godine, urađeno je samo osam transplantacija i to od živih srodnih donora. S druge strane, izvršena je samo jedna kadaverična transplantacija, odnosno, transplantacija od preminule osobe, i to prije više od godinu dana.

Osim što je lista čekanja za transplantaciju preduga, dug je i sam put pacijenata da se nađu na njoj. Eldina Softić iz Tuzle, imala je sreću da ne čeka dugo na jetru koja joj je transplantirana 2015. godine. U odnosu na danas, situacija je tada, kaže, bila mnogo bolja.

“Moja bolest je rapidno napredovala i ja sam već 2014. godine više bila u bolnici nego kod kuće. Tada sam u decembru stavljena na transplant listu, i u februaru 2015. godine ja sam dobila taj najvažniji poziv iz bolnice, koji nažalost, mnogi nisu dočekali”, kaže Eldina Softić, potpredsjednica Udruženja dijaliziranih i transplantiranih pacijenata.

Osim pandemije, koja je usporila proces transplantacije, najveći problem je nepostojanje krovnog zakona koji reguliše ovu oblast.

“Nijedna relevantna zdravstvena institucija, sem ministarstva zdravstva FBiH, koje je naš partner, se ne uključuje. Donorstvo bi trebalo da promovišu svi, od primarne zdravstvene zaštite, kliničkih centara, zdravstvenih profesionalaca, jer je očigledno mnogo nepoznanica i među zdravstvenim radnicima. Potencijalni donori su u Kliničkim centrima. Naši intenzivisti treba da se profesionalizuju i da se odvoji budžet za plaćanje intenzivista koji utvrđuju moždanu smrt i koji će se samo time baviti. U suprotnom ćemo ostati na nuli”, kaže Halima Resić, predsjednica Donorske mreže u BiH.

Po broju transplantacija najpoznatija je Španija i to pet hiljada transplanatacija bubrega godišnje. Te smjernice tamošnji stručnjaci podijelili su i relevantnim bh. institucijama koje su na njih ostale nijeme i gluve.

“Ako je Saudijska Arabija primijenila španski model transplantacije, i ako vam kažem da je u UAE prošle godine urađeno 40 transplantacija sa moždano mrtvih osoba,a program su uspostavili prije tri godine!. Gdje smo onda mi?! Ne može se transplantacija oslanjati na donorsku mrežu”, kaže Resić.

A, upravo je podizanje svijesti kod građana ono na šta se najviše oslanja Donorska mreža. Da je darivanje organa nakon smrti najveći čin ljudske solidarnosti, nesebičnosti i humanosti, ispisano je i na donorskim karticama koje svi građani BiH mogu izvaditi, čak i putem interneta, ako žele svoje organe da daruju nakon smrti.

“Nivo svijesti je izuzetno mali, bez obzira što je Donorska mreža u BiH za 20 godina izdala skoro 70 hiljada donorskih kartica. Ali, generalno, naše stanovništvo pati od predrasuda i veoma je teško razbiti tu famu, Prije svega, ljudi iz nekog razloga misle da religije brane doniranje organa što je potpuno netačno”, kaže Adela Čomić, portparolka Donorske mreže BiH.

Opširnije u prilogu Tatjane Drljić.