Damir Cvrk oca nije upoznao. O njemu nema nikakva sjećanja. Rođen je 5. jula 1995. otac mu je poginuo u šumama oko Srebrenice 15. jula.

“Imamo nekoliko njegovih fotografija, njegova stara lična karta i pronašao sam neke stare fotografije kada je igrao fudbal, zajedno s njegovom ekipom”, priča Damir.

Damir nosi teško breme, da uprkos svemu, čuva sjećanje na svog oca. To je kaže “naša dužnost, ali i naš ponos, da preuzmemo to na sebe kada preživjeli jedan dan ne budu mogli o tome pričati, naša je dužnost da preuzmemo Marš mira, da sačuvamo tu tužnu tradicijui da se nikad ne zaboravi genocid.”

Sam već šest puta učestvuje ma Maršu mira, a već nekoliko godina organizuje i s drugom djecom da dolaze. Ove godine ih je 250 na Maršu. To je, kaže, najveća grupa koja je ikad učestvovala.

“Svaki Marš mira je različit. Emocije su drugačije. Misli su drugačije. Teško je nekome objasniti dok ne prođe ovaj put. Dok hodaš pamtiš i razmišljaš da je svaki korak koji ti svaki dan hodaš natopljen krvlju. Emocije su neopisive. Pogoto kada se uđe u Potočare, majke te dočekaju i vidiš more bijelih nišana. Shvatiš šta se tu desilo. Ogromna tuga, ali sav bol koji si imao u sebi i rane na sebi na tom putu nestanu”, kaže Damir.

Poslao bi poruku, kaže, mladim ljudima, da dođu da učestvuju u Maršu mira, da zajedno sačuvaju ovu tužnu tradiciju. “Ako mi ovo ne sačuvamo, onda su svi poginuli bez ikakvog razloga”, zaključuje.

Očeva ljubav nedostaje

Sabina Hasanović kao dijete poginulog srebreničkog borca je kaže također dužna održavati tradiciju i ne dozvoliti da se ubijeni zaborave. Trudi se da u Potočarima bude svakog 11. jula.

“Slabo pamtim oca, bila sam jako mala, ali sjećam se da sam bila jako vezana za njega, on se zvao Hasanović Nusret. Cijeli moj život imam osjećaj da mi nešto u životu nedostaje. To je očeva ljubav. Prema toj ljubavi želim da održim tu tradiciju da se nikad ne zaboravi to što nam se desilo, što nam je učinjeno i genocid koji je počinjen”, ispričala je Sabina.

Želja joj je i da njena djeca pamte i nastave njenim putem. Kaže da se ne osjeća ugodno kada svakodnevno sluša negiranje genocida.

“Uvijek mi se jedna rana poremeti u srcu, uvijek, jedna rana koja cvili čitav život i nikad neće zarasti i nikad neću biti dobro, ne mogu da budem OK, jer to je nešto što te čitav život pratiti. Svaki put kada prođem pored ‘bukve’ gdje mi je otac ostao, skupim nekako hrabrosti da napravim i te zadnje korake i da uđem dostojanstveno u Potočare”, ispričala je Sabina, kćerka poginulog Nusreta.

Otac Amara Solunovića, Edin, je uspio preživjeti. Amar njegovo sjećanje drži živim i danas učestvujući na Maršu mira.

“Danas koračam stazama svog oca koji je preživio genocid i kao uspomenu na one koji više nisu tu. Želim da, kako su roditelji na mene prenijeli, da se i naredne generacije sjećaju i nikada ne zaborave šta nam je urađeno”, kaže.

Od malih nogu otac priča šta se desilo, ali nikada, kaže Amar, nije rekao, trebaš da mrziš. Ne smije se zaboraviti, ali nikoga se ne smije mrziti.

“Svi smo Božiji ljudi”, kaže Amar.

“Otac kad priča to su bolne uspomene, koje i u njemu bude bolne emocije, vrlo često priča kroz suze, ali priča da bi prenio istinu koja nam se desila, grozote koje su doživjeli, od ubijanja pred očima najmilijih, ali opet kažem ne želim da mrzim”.

Kaže da se nada da će društvo ozdraviti, ali trenutno to ne izgleda moguće.

Hajrija Alajbegović ima tek 16 godina, treći put učestvuje na Maršu. I njen otac je preživio genocid, i to kao maloljetnik.

“Mi kada idemo kroz ovaj put ne osjetimo ni malo onoga što su oni osjećali kada su prelazili ‘95., ali kada mi babo priča šta su sve preživjeli, emocije su jake. Nisu imali hrane, nisu imali odjeće, nisu imali ništa, spavali su gdje su mrtvi ljudi, tako su preživljavali. Otac je hvala Bogu do Nezuka došao živ i zdrav”, kaže Hajrija.

Istina sjećanja

Svaki njen Marš mira, na koji je ponosna, neopisiv je osjećaj preći put koji su, kaže, oni prešli. Poziva sve vršnjake da pokušaju isto što i ona.

Amini Jusufović nije trebao poziv, ona je učesnica Marša od treće godine života, kada su je roditelji nosili na Marš. Danas je tu s djecom boraca Srebrenice, ali i s majkom, s njima pješači do Potočara.

“Svake godine je sve teže i teže psihički jer više razumijem, ali pokušavam ostati jaka radi preživjelih. Nadam se da doprinosim istini sjećanja, jer planiram i ja da organizujem iz Janje marš mira, gdje se nadam da će se odazvati dosta omladine da bi se ovo održavalo, da bi se pamtilo, da bi se sjećalo, i da se više nikad nikome, ne samo nama, nego bilo kome u svijetu ne ponovi”, zaključila je osamnaestogodišnja Amina.

Kaže da je tokom prvog dana Marša sanjala kako su roditelji dvogodišnje bebe odlučili povesti dijete, jer im je upravo ona bila inspiracija.