Na razgovoru ste za posao. Šta je poželjno raditi, a šta nije? Šta je poželjno pitati, a šta nije? Kako odgovoriti na teška pitanja? Savjeta za to je na pretek, međutim, rijetko se govori o onome šta poslodavac smije pitati i šta uopšte može tražiti od vas na razgovoru za posao.

Marija Đurein, prijavila je poslodavca sa kojim je imala, nažalost, negativno iskustvo na razgovoru za posao.

“Konkurisala sam za posao u svojoj struci, u marketingu. Razgovor je počeo kao i svaki drugi dotadašnji, ni po čemu poseban, međutim, shvatila sam da se u nekom momentu nismo razumjeli, jer su oni tražili osobu sa više iskustva, što u samom oglasu nije bilo naznačeno. Ja sam to otvoreno i rekla u smislu da je u redu da se razgovor zaustavi, da ne trošimo vrijeme“, ispričala je Marija Đurein.

“Međutim, dvojica, bitno je naglasiti, muškaraca, koji su me intervjuisali su vidjeli to kao priliku da nastavimo razgovor i da oni meni objasne i pokažu kako ja zapravo nisam za to, kako ne bi trebalo da se uopšte nađem tu, ne na samom razgovoru, nego u samoj branši. Njihov zajednički zaključak, usmeni, potpuno otvoren, gdje su jedan drugom prokomentarisali, bio je doslovno, pusti je ne zna ona ništa”, nastavlja Đurein.

“Od svih emocija i cijele te atmosfere, ja sam počela da plačem, na šta su oni reagovali, rekla bih opušteno, zamolili me da prestanem, rekli mi da razumiju da sam ja žena i to je možda jedna od poenti ove cijele priče, ovog razgovora. Pitanje je da li bi se to desilo da ja nisam bila mlada, ženska osoba, nego neko drugi”, kazala je Đurein.

“Zamoljena sam da prestanem, oni ne vole ženske suze, oni su jako konzervativni i oni sad ne mogu to da trpe”, nastavlja Đurein o svom iskustvu na razgovoru za posao.

“Pitanja su se nastavila do toga jesam li vozač, kako ću dolaziti na posao itd. Dali su mi ponudu u konačnici, gdje bih išla na neku vrstu obuke, kako bih došla do tog nivoa koji je njima potreban. Ali, ta obuka znači, da su oni meni dali, ‘hljeb u ruke’ i da sam nakon obuke primorana da ostanem s njima koliko god oni odluče i da nemam pravo da odem kada ja želim”, ispričala je.

U vezi sa razgovorima za posao i pitanjima koja su nedopustiva na takvom mjestu, razgovarali smo sa eksperticom za ljudske resurse, Suzanom Tihi-Babić.

“Ovom temom se bavim već dugi niz godina. Suze nisu ni rijetke, međutim, ovakvi komentari su nedopustivi. Što se tiče neprimjerenih pitanja, ono što ni slučajno ne smijete reći, jesu pitanja o privatnom statusu, npr. bračnom statusu i djeci, planiranju djece. Trebalo bi da postoje neki propisi”, istakla je.

Marija Đurein je svoje iskustvo iznijela prvo online, jer ju je kako kaže “interesovalo kako će ovo društvo na ovu situaciju reagovati i kako će ljudi različitih starosnih dobi reagovati, zatim sam slučaj prijavila kantonalnoj inspekciji za rad. Povratnu informaciju od inspekcije nikada nisam dobila.”

Suzana Tihi-Babić smatra da je važno govoriti o iskustvima, jer je danas i firmama važno kakva im je reputacija. “Nije to samo intervju za posao, bira tebe poslodavac, jer kandidati sada procjenjuju i poslodavce i poslodavcima je bitno da im je reputacija dobra”, istakla je.

“Sve više kompanija razvija svoj menadžment, ljude, generalno, sve je više HR odjela koji se osnivaju. A, balkanizirani stil upravljanja postoji, on je patrijarhalan, to je stil u kojem jedna osoba upravlja kao sa kontrolnog tornja, ali dobro je da mlađe generacije sigurno neće pristajati na ovakve stvari”, kazala je.

“Proces promjene nije brz, ali je važno davati povratnu informaciju ljudima koji pređu granicu profesionalnog”, zaključila je Suzana Tihi-Babić.