Nekad smo zbog jedne bebe blokirali državu: Kada je BiH počela pristajati na sve

Bosna i Hercegovina je politički i ustavno potpuno drugačija zemlja. Ovdje se stranke smjenjuju, koalicije preslaguju, odgovornost rasipa između desetina nivoa vlasti i institucija, a jedan protest teško može imati isti politički cilj kao u Srbiji.

👉 Sve o temi protesti u Srbiji i izbori u Srbiji

Ali ostaje drugo, mnogo važnije pitanje: gdje je nestao osjećaj da se zbog nepravde mora izaći na ulicu?

Bosna i Hercegovina nije uvijek šutjela.

Bilo je vremena kada su građani noćili pred institucijama. Kada su hiljade ljudi blokirale centar Sarajeva zbog beba koje nisu mogle dobiti matični broj. Kada je više od 40.000 ljudi ispunilo centar Banje Luke i tražilo odgovor na jedno pitanje – ko je ubio Davida? Kada su hiljade Sarajlija izlazile na ulice uz Muriza Memića tražeći istinu o smrti njegovog sina Dženana.

Danas imamo 17 mrtvih u požaru u Domu penzionera u Tuzli. Imamo 19 izgubljenih života u Donjoj Jablanici. Imali smo smrt mladog čovjeka u tramvajskoj nesreći u Sarajevu. Femicidi su izvodili građane na ulice.

Protesta je bilo.

Ali onog dugotrajnog, masovnog i upornog građanskog pritiska kakav je Bosna i Hercegovina nekada poznavala – mnogo manje.

Bebolucija: Kada su građani zbog jedne bebe blokirali državu

Jedan od najupečatljivijih primjera građanskog bunta u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini dogodio se u junu 2013. godine.

Povod za proteste bila je tada tromjesečna Belmina Ibrišević, kojoj je bilo potrebno liječenje u inostranstvu, ali zbog političkog spora i neusvajanja zakona nije mogla dobiti jedinstveni matični broj, a samim tim ni potrebne dokumente.

Prva okupljanja počela su 5. juna pred zgradom institucija Bosne i Hercegovine. Građani nisu prihvatili samo privremeno rješenje Vijeća ministara, nego su zahtijevali trajno donošenje zakona.

👉 Dan kada je 10.000 građana izašlo na ulice Sarajeva

Dan kasnije protest je prerastao u nešto mnogo veće.

Nekoliko stotina demonstranata blokiralo je izlaze iz kompleksa Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara BiH. U zgradi se u jednom trenutku nalazilo oko 1.500 ljudi, među njima parlamentarci, ministri, državni službenici i nekoliko stotina stranih državljana koji su učestvovali na međunarodnom skupu.

Blokada je trajala više od 12 sati.

Građani su ostali pred zgradom i tokom noći, a policija je tek oko četiri sata ujutro 7. juna formirala kordon i omogućila izlazak ljudi iz kompleksa.

Pojedini zvaničnici pokušavali su izaći i ranije. Tadašnji zastupnik Martin Raguž pokušao je napustiti zgradu, govoreći okupljenima da podržava njihov zahtjev, ali su mu demonstranti poručili da se vrati unutra. Prema izvještajima iz tog vremena, neki službenici pokušavali su pronaći druge izlaze, a nekoliko njih uspjelo je izaći kroz prozor.

Tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda napustio je zgradu tokom blokade, što je kasnije bilo i predmet rasprave u državnom parlamentu. Bevanda je tvrdio da je izašao oko 16.15 sati jer je imao zakazan sastanak.

I to nije bio kraj.

Protesti su nastavljeni danima. Šestog dana trajanja okupljanja građani su i dalje bili pred institucijama, a 11. juna dogodio se najmasovniji skup – prema tadašnjim izvještajima, na ulicama Sarajeva bilo je oko 10.000 ljudi.

Okupljanja, koncerti i protestne akcije trajali su ukupno 26 dana, do isteka roka koji su građani dali vlastima, a 1. jula oko 2.000 ljudi ponovo se okupilo pred državnim institucijama u akciji "Otkaz".

Zakon o JMBG-u konačno je usvojen sredinom jula.

Bebolucija je ostala jedan od rijetkih trenutaka u kojima pitanje nije bilo ko je Bošnjak, Srbin ili Hrvat, nego može li novorođena beba dobiti dokument i otići na liječenje.

"Pravda za Dženana": Godine protesta, presuda i jedno pitanje bez odgovora

Tri godine kasnije Sarajevo je dobilo novu borbu za pravdu.

Dženan Memić je 8. februara 2016. godine u Velikoj aleji na Ilidži zadobio teške povrede, a sedam dana poslije preminuo je u bolnici.

Njegov otac Muriz Memić od početka je tvrdio da njegov sin nije stradao u saobraćajnoj nesreći, nego da je ubijen i da institucije prikrivaju stvarne okolnosti njegove smrti.

Porodica je počela organizovati proteste.

Već 8. februara 2017. godine, na prvu godišnjicu Dženanovog stradanja, više hiljada ljudi okupilo se kod Općine Ilidža i krenulo u protestnu šetnju. Tražili su novu istragu, odgovornost tadašnje glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Sarajevo Dalide Burzić te da predmet preuzmu druge policijske i pravosudne institucije.

Hiljade ljudi ponovo su izašle na ulice u julu 2018. godine, nakon oslobađajuće presude Ljubi i Bekriji Seferoviću, kojima se u prvobitnom postupku sudilo zbog navodne saobraćajne nesreće.

Borba porodice Memić s vremenom se spojila s borbom porodice Dragičević.

Na protestima 2018, ali i kasnije, Sarajevo je istovremeno uzvikivalo "Pravda za Dženana"i "Pravda za Davida". U septembru 2021. nekoliko hiljada građana ponovo je izašlo na ulice, a u Sarajevo je tada stiglo i dvadesetak autobusa podrške iz drugih gradova BiH.

Predmet Memić prošao je kroz više potpuno različitih pravosudnih procesa.

Ljubo i Bekrija Seferović pravosnažno su oslobođeni odgovornosti za saobraćajnu nesreću.

Tužilaštvo BiH potom je vodilo predmet protiv više osoba zbog organizovanog kriminala i prikrivanja dokaza o Dženanovom stradanju. U ponovljenom postupku Alisa Ramić, ranije Mutap, i Hasan Dupovac osuđeni su na po dvije i po, odnosno tri godine zatvora, dok su ostali optuženi oslobođeni.

Ali proces za samo Dženanovo ubistvo nikada nije stigao do optužnice pred Sudom BiH.

Gotovo deset godina poslije njegove smrti, odgovor na ključno pitanje – ko je Dženanu Memiću nanio smrtonosne povrede – i dalje nije dobijen.

Pravda za Davida: Više od 40.000 ljudi u centru Banje Luke

Ako je postojao građanski pokret koji je u novijoj historiji Bosne i Hercegovine pokazao koliko daleko može dosegnuti bunt zbog nepovjerenja u institucije, onda je to bio pokret "Pravda za Davida".

David Dragičević nestao je u Banjoj Luci 18. marta 2018. godine. Njegovo tijelo pronađeno je šest dana kasnije na ušću Crkvene u Vrbas.

Prvobitna policijska verzija događaja izazvala je snažno nepovjerenje porodice i javnosti. Davidovi roditelji tvrdili su da je ubijen i zahtijevali da se utvrde odgovorni.

Okupljanja na Trgu Krajine počela su gotovo odmah.

I nisu prestajala.

Građani su se mjesecima okupljali gotovo svake večeri u 18 sati. Već 21. aprila, nakon samo 25 dana protesta, na Trgu Krajine bilo je više hiljada ljudi. Pet autobusa građana koji su krenuli prema Banjoj Luci tada je zaustavljeno nadomak grada.

Sedmog jula, 104. dana protesta, prema tadašnjim procjenama na Trgu Krajine okupilo se oko 15.000 ljudi.

A onda je došao 5. oktobar 2018.

Banja Luka je tog dana bila ispunjena ljudima.

Prema izvještajima i procjenama, više od 40.000 ljudi okupilo se na Trgu Krajine tražeći istinu o Davidovoj smrti. Policija je istovremeno zaustavljala autobuse koji su prema Banjoj Luci dolazili iz drugih dijelova zemlje. Kolone prema Gradišci i Jajcu bile su duge i do 20 kilometara, a dio građana koji nije mogao autobusom nastavio je prema gradu pješice.

Bio je to prizor kakav Banja Luka dugo nije vidjela.

Desetine hiljada ljudi na jednom mjestu, povezane ne političkom partijom, ne etničkim pitanjem, nego zahtjevom da institucije odgovore šta se dogodilo jednom 21-godišnjaku.

Okupljanja su trajala do kraja decembra.

Krajem 2018. došlo je do policijskih intervencija, hapšenja Davora Dragičevića i drugih učesnika protesta, uklanjanja obilježja s Trga Krajine i zabrane daljih okupljanja grupe "Pravda za Davida".

Predmet je 2021. godine preuzelo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Ni to nije dovelo do epiloga.

Davidova smrt i dalje nije rasvijetljena.

A onda su došle nove tragedije

U noći s 3. na 4. oktobar 2024. bujične poplave i ogromne količine kamena, zemlje i otpada zatrpale su Donju Jablanicu.

Poginulo je 19 ljudi.

Ukupno je u poplavama na području Hercegovačko-neretvanskog i Srednjobosanskog kantona stradalo 27 osoba.

Mještani Donje Jablanice jesu protestovali. U decembru 2024. održali su simbolični protest od 19 minuta za 19 izgubljenih života, tražeći sigurnost svojih kuća i odgovore o kamenolomu iznad naselja.

Ali masovnog građanskog pokreta na nivou zemlje nije bilo.

Dvije godine poslije tragedije istraga nije završena. Naprotiv, zbog proceduralnih nepravilnosti prvobitni postupak je 2026. vraćen na početak, a istragu je preuzeo POSKOK Federalnog tužilaštva.

Potom je 4. novembra 2025. izbio požar u Domu penzionera u Tuzli.

Život je izgubilo 17 korisnika ustanove.

Godinu poslije, porodice su se okupile na komemoraciji.

Ali ni tragedija u kojoj je u jednoj javnoj ustanovi stradalo 17 ljudi nije proizvela građanski pokret razmjera Bebolucije, "Pravde za Dženana" ili "Pravde za Davida".

Sarajevo je ove godine ipak pokazalo da bunt nije potpuno nestao

Nakon tramvajske nesreće 12. februara 2026. godine, u kojoj je poginuo 23-godišnji student Erdoan Morankić, a još četiri osobe su povrijeđene, Sarajevo je ponovo izašlo na ulice.

Prvi protesti okupili su stotine građana.

Potom su se protesti nastavili, predvođeni velikim brojem srednjoškolaca i studenata.

Na sedmom protestu 21. februara, prema procjeni MUP-a Kantona Sarajevo, na ulicama je bilo oko 6.000 ljudi. Tražena je odgovornost za nesreću, istraga stanja u GRAS-u, promjene u upravljanju javnim preduzećima i sigurniji javni prijevoz.

Protesti su bili među najvećim građanskim okupljanjima u Sarajevu posljednjih godina.

I nakon nekoliko femicida građani, prvenstveno žene i aktivistkinje, izlazili su na ulice, tražili strožije zakone, efikasnije institucije i zaštitu žena.

Ali pitanje ostaje isto: zašto se bijes tako teško pretvara u dugotrajan pokret?

Zašto tragedija izazove nekoliko dana ili nekoliko sedmica protesta, a zatim se život vrati u staru matricu?

Bajtal: "Mi nemamo društvo, imamo ponižene etno-podanike"

Profesor Esad Bajtal upravo je o tome govorio za N1 u jednoj od emisija.

Upoređujući studentski pokret u Srbiji s Bosnom i Hercegovinom, Bajtal je kazao da osnovni problem vidi u dubokoj podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva.

"Pa zato što tamo imate društvo. Dakle, nemate ovu BHS podjelu", kazao je Bajtal govoreći o Srbiji.

Prema njegovoj ocjeni, u Bosni i Hercegovini svaki pokušaj zajedničkog bunta veoma brzo nailazi na etničke podjele, optužbe za izdaju i političku instrumentalizaciju.

"Mi nemamo društvo. Podijeljeno društvo, podijeljeno bosansko društvo, nije društvo", rekao je Bajtal.

Njegova ključna teza je da građani imaju iste probleme, ali ih sistem decenijama uči da ih ne vide kao zajedničke.

"Sve dok izmanipulirani etno-podanici, poniženi etno-podanici, ne ustanu u odbranu svojih prava kao združeni građani, nema istinske pobune i nema istinske mogućnosti za promjenu stanja", poručio je za N1.

Bajtal smatra i da važan dio najobrazovanijih i najkritičnijih ljudi u BiH više ne bira pobunu nego odlazak.

"Najpametniji popuštaju tako što naprosto bježe odavde", kazao je Bajtal ranije za N1.

Pašić: U BiH nema društvene snage koja bi povezala nezadovoljstvo

Slično je govorio i sociolog Sead Pašić.

On razliku između Srbije i Bosne i Hercegovine vidi prvenstveno u tome što u BiH ne postoji dovoljno snažan zajednički društveni okvir koji bi ljude povezao mimo etničkih i političkih podjela.

Pašić smatra da je bosanskohercegovačko društvo rasparčano u etničke zajednice, dok su politički procesi svedeni na borbu unutar tih zatvorenih krugova.

"Srbija nije kompaktno društvo, ali je ipak kakvo-takvo društvo, pa samim tim ima potencijal da evoluira u bolji i napredniji oblik. Društvo u Bosni i Hercegovini je raskasapljeno, a njegovi ostaci pretvoreni su u etničke zajednice koje same sebe nazivaju nacijama", ocijenio je Pašić govoreći o studentskom pokretu i mogućnosti sličnog bunta u BiH.

Njegova teza je brutalno jednostavna: tamo gdje ne postoji osjećaj zajedničkog interesa teško nastaje i zajednički bunt.

Koliko tragedija je potrebno da se pravda ne zaboravi?

Bosna i Hercegovina je u posljednjih 13 godina pokazala da njeni građani znaju protestovati, blokirati institucije, provesti noć na ulici i mjesecima tražiti odgovore.

Bebolucija je trajala 26 dana.

"Pravda za Dženana" izlazila je na ulice godinama.

"Pravda za Davida" okupljala se svakodnevno mjesecima, a jednog dana u Banjoj Luci bilo je više od 40.000 ljudi.

Danas je nepovjerenje građana u institucije duboko, ali ono sve rjeđe prerasta u dugotrajan i masovan pritisak za odgovornost.

Zato pitanje više nije vjeruju li građani institucijama, nego zašto nakon tragedija tako brzo splasne potreba da se istraje u traženju odgovora i odgovornosti. Zašto se nekoliko dana traže odgovori, a onda novi događaji potisnu stare, iako mnogi slučajevi ostaju bez konačnog epiloga?

Donja Jablanica, Dom penzionera u Tuzli, femicidi, tramvajska nesreća u Sarajevu, Dženan Memić i David Dragičević različiti su slučajevi, ali ih povezuje isto pitanje – zašto borba za pravdu tako često traje kraće od same nepravde?