Tri nekadašnja saborca, 28 godina nakon, ponovo rame uz rame. Nisu se borili za goli život, ali jesu s gotovo 1.800 kilometara koje su pješke prelazili protekla tri mjeseca da bi došli na mjesto najveće tragedije, koju su pukom srećom preživjeli. Put su simbolično krenuli iz Haga, mjesta na kojem su zločinci izvođeni pred lice pravde.
“Nisam heroj što sam preživio genocid, samo me Allah ili Bog, kako hoćete ostavio živog da svjedočim, da prenosim, mogao sam i ja biti jedan od onih bijelih nišana u Potočarima”, kaže poručuje Suad Pašagić koji je i organizovao put.
Bilo je, kaže, teških trenutaka u protekla tri mjeseca. Umora, žuljeva, psihičkih padova. Ali jedan drugog su hrabrili. Danas se prisjećaju ipak još težih trenutaka, pakla koji su preživjeli tih nekoliko julskih dana 1995. Suad Pašagić je s hiljadama drugih muškaraca iz Šušnjara krenuo ka Tuzli, no stigao tek do kameničkog brda, kada je krenuo haos.
“Počela je žestoka vatra po nama, po koloni. Mi smo tad trebali da krenemo dalje, da koristimo noć, da ne budemo toliko uočljivi, međutim oni su to znali, oni su bili okolo i tu su nam napravili zasjedu. Onda je počeo pakao. Ja sam trčao desetak koraka i vidio sam neko šipražje, tu sam se zavukao, nisam bio jedini. Čuo sam metke kako padaju po tome, čuo sam kako udaraju u druga tijela meci, bilo je mrtvih, neko na meni je bio ranjen, vjerovatno zbog toga ja nisam bio ranjen”, dodaje Suad.
Ipak do Nezuka je uspio doći. Godinama nakon toga bio je u šoku.
Abdulah Halilović koji je s njim ove godine krenuo u poduhvat pješačenja iz Haga, kaže: “Moj otac i mlađi brat ostali su na toj prokletoj kameničkoj bukvi. Zaroboljeni, a kasnije strijeljanji.”
Dodaje da je posljednji put vidio brata na toj kameničkoj bukvi gdje se desio napad.
“I dan danas kad prođem pored tog drveta koje sam prepoznao prije par godina kada smo prvi put prošli poslije deminiranja tog dijela terena. Dok je trajao historijski sat, ja sam gledao čitavo vrijeme u svog brata koji je bio ispred mene, kad je ostao kako sjedi, pored njega ruksak i ona njegova oprema”, prisjeća se Abdulah.
Razmišljao je, kaže Abdulah, dok je bježao kroz šumu “da bar neko u porodici ostane živ”. I braća i on imali su porodice, o njima se neko morao brinuti, to je jedino što mu je davalo snagu i hrabrost. Dugo se, nakon što se ranjen probio u Nezuk, nadao da će brat i otac odnekud doći, istovremeno svjestan da se desilo najgore. Pored hangara u Kravici, gdje mu je otac strijeljan, kaže, prolazi često.
“Najteža rana mi je pala onog momenta kada sam prolazeći pored hangara u Kravici, znajući gdje je moj otac strijeljan, koliko je ljudi tu poginulo pored mog oca. Rana na srcu mi je ostala velika i bolna kada sam vidio da se to pokriva sa nekakvim fasadama, da je to za njih nešto veoma malo. Ja nikad neću oprostiti niti zaboraviti, a svaki moj prolazak kroz Kravicu vidim one zgrade gdje je strijeljan onakve kakve su bile, bez obzira što je na njima fasada”, dodaje Abdulah.
Treći putnik, Bego Halilović, put od Haga je izdržao dobro. U čast svih ubijenih, među kojima je i njegov otac. Rat je uhvatio u školskim klupama. Bio je treći razred srednje škole. No, ubrzo je morao postati maloljetni vojnik.
“Bio sam mlad i držao sam se kolega koji su poznavali teren, i imao sam tu hrabrost jer me vodilo to da bar iko prođe iz porodice. Nisam imao braće, ali otac kojeg nisam vidio prilikom pada Srebrenice, on je odlučio da ode s majkom gdje je Holandski bataljon. Računao je da će sto posto biti zaštićen, a mi nismo znali šta će biti s njima. Jedino sam čuo da je bio odvojen ispred očiju Holanđana u Potočarima od majke i sestre. Sestra je pitala kuda ćete s njim, rekli su vi idete prema Kladnju, a mi ćemo nešto njih ispitati oni će doći za vama. I to su bile posljenje riječi”, kaže Bego.
U isto vrijeme, i sreća i tuga majke, koja je ugledala živog sina u Tuzli, znajući istovremeno da muža više nikada neće vidjeti. Upravo zbog majki Srebrenice, Bego je pješačio protekla tri mjeseca.
“Najviše sam potresen danas radi onih majki koje još nisu pronašle kosti. Opet ja sam ukopao oca, i 11. jula otići ću mu na mezar, a gdje će otići ona majka koja ne zna gdje je njeno dijete, neke su umrle, a nisu dočekale”, dodaje.
Suad, Abdulah i Bego će sa hiljadam drugih učesnika Marša mira biti uz one majke koje će ovog 11. jula ukopati svoje najmilije.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!