Jedne subote uvečer početkom marta 2021. godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pojavio se na televiziji uživo, sjedio za dugačkim drvenim stolom, u društvu premijerke i ministra unutrašnjih poslova. Vučić je rekao da ima važno saopštenje o hapšenju kriminalne bande odgovorne za višestruka ubistva. Ministar unutrašnjih poslova upozorio je gledaoce da svoju djecu odmaknu od televizora. Na ekranu iza njega bljesnuo je niz slika: odsječena glava, tijelo bez glave, torzo. Vučić je govorio polako, često pauzirajući i zamišljeno zureći u sto ispred sebe, blago pogrbljenog tijela od dva metra visine. Pohvalio je policiju i istražitelje koji su vodili istragu; rekao je da su i sami rizikovali da budu ubijeni.

Bila je to šokantna prezentacija, čak i u zemlji kao što je Srbija, gdje mnogi odrasli građani imaju bolna sjećanja na jugoslovenske ratove devedesetih godina i zvjerstva počinjena u tom periodu. Ali konferencija za novinare bila je samo početak kampanje grozomornih otkrića. U sedmicama nakon hapšenja u februaru, novi detalji su počeli da cure u medije. Za klan se govorilo da je svoje žrtve mamio u „kuću strave“ u jednom beogradskom predgrađu, gdje su ih mučili, komadali, mljeli u industrijskoj mašini za mljevenje mesa i njihove ostatke bacali u Dunav.

Interesovanje među Srbima za tu priču je bilo veliko, i to ne samo zbog krvavih slika. Vođa bande bio fudbalski huligan i trgovac kokainom Veljko Belivuk, zvani Velja nevolja, već poznata ličnost u Beogradu. U prošlosti je optužen za ubistvo i niz drugih teških zločina, ali nikada nije ostajao dugo u zatvoru. Pričalo se da ima bliske odnose sa srpskom policijom i obavještajnim službama. On i njegovi ljudi fotografisani su u društvu moćnih ljudi, uključujući i predsjednikovog sina Danila Vučića.

Poslije konferencije za novinare, Belivuk je svoju stranu priče iznio na sudskom saslušanju iza zatvorenih vrata. Rekao je da je njegova banda organizovana „za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića“, ako je vjerovati spisima predmeta. On je opisao neke od prljavih poslova za koje je banda tvrdila da je uradila za vlast, poput zastrašivanja političkih protivnika i sprječavanja navijača da skandiraju protiv Vučića na fudbalskim utakmicama – što je dragocjena usluga u zemlji u kojoj predsjednik može da se uzdigne ili da propadne na fudbalskom stadionu. Belivuk je upozorio da će, „ako Vučić „nastavi svoj postupak protiv njega“, imati još mnogo toga da kaže.“ Vučić je ljutito negirao svaku tvrdnju o povezanosti sa ubicama. Ali činilo se da je slučaj Belivuk primio k srcu, i ponekad aludirao na to da se radi o zavjeri protiv njega. U jednom bizarnom televizijskom intervjuu nekoliko mjeseci poslije hapšenja, tvrdio je da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili „ljudske ćevape“ i slali ih Belivukovom šefu, Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još u bjekstvu Vučić mu je uputio izazov. „Pozivam ga da me ubije“, rekao je. „Nemam problem s tim, jer je bolje biti pretvoren u mljeveno meso nego pustiti da ovi gadovi vladaju Srbijom.“ Kako se suđenje približavalo, počele su da cure činjenice o dugogodišnjim vezama između klana i raznih pripadnika Vučićeve vlasti, koji su ih navodno nadgledali, pomagali i štitili. Belivuk je ponekad izgledao kao predsjednikov mračni blizanac, čovek koji otjelotvoruje kriminalno podzemlje države koja je tokom protekle decenije stalno postajala sve autokratskija. Vučić, koji je predsjednik od 2017. godine i ima potpuno kontrolu nad vladajućom partijom u Srbiji, već dugo govori da želi da svoju zemlju — i dalje među najsiromašnijim u Evropi — vodi ka većem prosperitetu i članstvu u Evropskoj uniji. Istovremeno je oslabio mnoge demokratske institucije Srbije, a često se čini da kriminalne bande u mafijskom stilu operišu potpuno nekažnjeno.

Afera Belivuk, drugim riječima, nije samo mračna priča o sječenju glava i kokainu. Banditizam koji je procvjetao pod Vučićem, uz povremene prijetnje Srbije da će „zaštiti“ etničke Srbe u drugim zemljama u regionu, mogao bi na kraju da ugrozi dogovor zahvaljujući kom je 1995. godine obnovljen mir na Balkanu. Evropljani su toga svjesni, kao i Vladimir Putin, koji ima nove razloge da ih podijeli i odvrati im pažnju. Kremlj ima dugu istoriju podrške srpskim nacionalistima kao ugroženoj slovenskoj braći i više motiva nego ikad — zahvaljujući ratu u Ukrajini — da izazove nevolje na Balkanu. Ali rizici za Evropu idu dublje od toga: Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije liči na onaj njegovog saveznika Putina, a širenje neliberalne demokratije — koja već jača u nekim dijelovima Evrope — predstavlja jednaku, možda i zloslutniju prijetnju. Slučaj Belivuk otvorio je pogled u moguću mračnu budućnost, u kojoj Vučić iznutra podriva evropski projekat, gradeći državu u kojoj je demokratija puka fasada, a kriminalne bande koristi za širenje straha. To bi samo po sebi bilo dovoljno uznemirujuće. Radi se o onoj istoj taktici koju su koristili ljudi koji su gurnuli Balkan u katastrofalan rat prije tri decenije.

Do trenutka kada se Belivuk prvi put pojavio u sudnici prošlog oktobra, već je na mračan način postao slavan i njegov uspon i pad svakodnevno su pratili tabloidi u bezbroj članaka. Uveli su ga u prostoriju sa lisicama, nosio je bijelu polo majicu i farmerke. Lice mu je bilo mekano i zaobljeno, gotovo dječije, sa velikim praznim očima. Uprkos tome što je Belivuk krupan čovjek sa masivnim torzom – izgledao je čudno, kao uvećana beba, kao da život pun nasilja koji vodi na njemu nije ostavio traga. On i tridesetak drugih optuženih, uglavnom razbacanih muškaraca sa tetovažama i obrijanim glavama, izgledali su neobično opušteno, cereći se i ćaskajući i tu i tamo dobacujući uvrede jedni drugima. Možda su očekivali da će se to suđenje završiti kao i u slučaju većine njihovih prethodnika imala, sa proceduralnim greškama, neispravnim dokazima i prijevremenim puštanjem na slobodu.

Poslije nekoliko formalnosti, tužilac je izašao za govornicu da pročita optužnicu. Kada je opisao kako su Belivuk i njegov pomoćnik udarili žrtvu „sjekirom u vrat i odrubili joj glavu“, pomenuti pomoćnik je zijevao i gledao u plafon. Neki od njegovih kolega okrivljenih su zadrijemali. Kada je Belivuk uzeo riječ, naslonio se na govornicu sa obje ruke i odmah prešao na stvar. Njegova banda je, rekao je, od samog početka bila državni projekat. Izdeklamovao je neke usluge koje je pružao i čak opisao sastanak za koji je tvrdio da je imao sa Vučićem u privatnoj kući u Beogradu, dajući adresu ulice i broj stana i ime vlasnika. Tamo su se sreli samo jednom, dodao je on, „jer, kako je rekao šef, da nas neko vidi ili nas snima, to ne bi bilo dobro za njega.“ Vučić je odmah demantovao te optužbe i čak ponudio da o njima razgovara sa istražiteljima i da se podvrgne detektoru laži. Pravno posmatrano, vjerovatno neće trpjeti nikakve posljedice zbog tog suđenja. Nijedan visoki državnik funkcioner nije optužen, a vrlo malo ih je uopšte i ispitano. Značaj slučaja Belivuk leži drugdje. Taj slučaj je primorao cijelu Srbiju da se suoči sa obiljem posrednih dokaza da je Vučić dozvolio kriminalcima da postanu virtuelna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi ljudi dobijali od policije i ministarstva unutrašnjih poslova u protekloj deceniji opsežno je dokumentovana sudskim svjedočenjima, prisluškivanim telefonskim razgovorima i fotografijama. Tvrdnje da je sve to moglo da se odvija bez Vučićevog znanja u Beogradu nailazi na podsmijeh. Prije nego što je Vučić bio predsjednik, bio je premijer, a prije jedne decenije reorganizovao je srpske službe bezbijednosti. Sada vrši skoro potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života. Od Parlamenta do sudova do policije na posao, prema Vučiću se odnose sa strahopoštovanjem; Srbi izbjegavaju da mu se zamjeraju. U stvari, hapšenje Belivuka i njegove bande možda je jedna od rijetkih ključnih odluka posljednjih godina koje Vučić nije kontrolisao. Najveći dio dokaza u tom predmetu dobijen od tima evropskih policijskih službenika koji su slučajno naišli na njih. Proveli su dvije godine pokušavajući da dešifruju aplikaciju za razmjenu telefonskih poruka pod nazivom Ski-ECC, koja je bila omiljeno sredstvo trgovaca kokainom u kontejnerskim lukama sjeverne Evrope. Kada su konačno razbili kod, otkrili su mnogo više od lokalne kokainske mreže. Sa najmanje 70.000 korisnika, Sky se pokazao kao virtuelni Kamen iz Rozete u globalizovanom svijetu organizovanog kriminala, sa brutalnim porukama i fotografijama koje trepere u etru u vrtoglavom mnoštvu jezika i dijalekata. „Kao da stojite ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla“, rekao mi je jedan funkcioner Europola, policijske agencije Evropske unije.

Sky nije bio prva aplikacija koju su svjetske policije optužile da služi narko bosovima. Ali je bila najpopularnija i najsmjelija. Kompanija, osnovana u Vankuveru 2010. godine, hvalila se da je njena četvoroslojna enkripcija neprobojna; na kraju je zaradila stotine miliona dolara prije nego što je protiv njenih rukovodilaca podignuta optužnica 2021. godine. Ispostavilo se da je veliki dio dokaza sa Sky aplikacije sa Balkana, a posebno iz Srbije. Prenošenje tih podataka bilo je „vrlo osjetljivo“, rekao mi je službenik francuskog ministarstva unutrašnjih poslova, zabrinut da bi mogli da procure. Iako je srpska policija na kraju uhapsila Belivuka i njegovu bandu, čini se da su to učinili nevoljno. Danima prije hapšenja, njemu i njegovom najbližem pomoćniku dozvoljeno je da napuste zemlju za susjednu Crnu Goru, još jedno čvorište za trgovinu drogom. Crnogorske vlasti saopštile su da su osujetile pokušaj njihovog ubistva; crnogorski tužilac je lokalnim medijima rekao da iza zavjere stoje „određene bezbijednosne strukture“ u Srbiji, zavjere koja je skovana da bi se izbjeglo nezgodno suđenje. Tokom Vučićevih devet godina na vlasti, srpski fudbalski huligani – i kriminalne bande koje se „preklapaju“ sa njima – učeštvovali su u međuetničkim obračunama u regionu i pomogli srpske pobune u drugim zemljama Balkana. Neki od njih izražavaju odanost Rusiji. Neki Srbi su se pridružili paravojnoj grupi Wagner, koja ima historiju angažovanjaj kriminalaca, a objavila je video pozive na regrutaciju na srpskom jeziku za rat u Ukrajini. Iako je Vučić javno osudio tu grupu, Srbija je i dalje svojevrsni rasjed između Rusije i Zapada. Sve to stavlja Vučića u poziciju izuzetne moći. U krizi, mogao je da odluči da li će se balkanski region krenuti u pravcu ili će se vratiti nasilje.

Najvidljiviji rizici danas fokusirani su na Kosovu, zemlji na jugu Srbije koja je albanskog nacionalnog sastava, sa dijelovima u kojima većinom žive Srbi, posebno na sjeveru. Lideri Srbije još uvijek su duboko nesretni zbog otcjepljenja Kosova od Srbije poslije jugoslovenskih ratova 1990-ih i odbijaju da priznaju njegovu nezavisnost, koja je međunarodno uspostavljena 2008. godine. Scenario katastrofe koji plaši zapadnoevropske lidere je sljedeći: Uz izgovor da je srpska manjina ugrožena, Vučić šalje trupe preko granice i anektira sjeverno Kosovo. Srbi u drugim zemljama regiona tada napuštaju svoje domove ili zahtijevaju nove promjene granica. To bi moglo značiti kraj Dejtonskog sporazuma, kojim je posredovao američki diplomata Richard Holbruk, kojim je stavljena tačka na najteže borbe 1995. godine i kojim je preuređena mapa bivše Jugoslavije. To bi moglo da pokrene novi rat. Čak i bez nasilja, propast Dejtonskog poretka ojačao bi politiku etničke solidarnosti i autokratije širom Balkana. Drugi scenario podrazumijeva Vučićevo prikrivanje njegovih iredentističkih namjera sve dok Srbija ne bude primljena u EU. Taj „scenario trojanskog konja“ dobio je na kredibilnosti i zbog neliberalnog premijera Mađarske Viktora Orbana, bliskog Vučićevog saveznika koji je revnosno lobirao za prijem Srbije. Izgleda da se Orban nada da bi Vučić mogao da pomogne Mađarskoj, članici EU od 2004. godine, da usmjeri Uniju u populističkom i manje demokratskom pravcu.

Iz svih tih razloga, slučaj Belivuk je bio veoma delikatan za novinare. Rečeno mi je prije nego što sam došao u Srbiju da će moji pozivi biti praćeni, da ću i sam biti praćen, možda čak i zaustavljen i ispitivan. Srpske novinare koji su mi uputili ta upozorenja i sami su redovno maltretirani i zastrašivani od strane kriminalaca i srpske obaveštajne agencije BIA.

Siva zona između države i mafije u Srbiji je stvarna. Ujedno je okružena spoljnim zidovima glasina i paranoje koji otežavaju posao novinara. Razgovarao sam sigurno desetak Srba čiji su sinovi ili muževi ili djeca ubijeni pod nerazjašnjenim okolnostima. Većina njih nije imala pojma ko su ubice, ali su mi detaljno govorili o korumpiranim funkcionerima, narko bosovima, prodaji oružja i inkriminišućim fotografijama. Neki su angažovali privatne detektive. Svi su djelovali ubijeđeno da se istina svjesno prikriva od njih. Ipak, neki od ljudi sa kojima sam razgovarao jasno su skrivali neke stvari od mene. Proveo sam sat vremena razgovarajući sa jednom udovicom čiji je suprug bio među unakaženim tijelima na fotografijama u dokazima uz optužnicu protiv Belivukove bande. Bila je visoka i ozbiljna izgleda, duge crne kose. Njena priča je bila dirljiva, ali kada sam počeo da pitam o kriminalnim aktivnostima njenog muža — odslužio zatvorsku kaznu zbog učešća u ozloglašenoj bandi balkanskih kradljivaca dragulja – njeni odgovori su postali hladni i jednosložni. Imao sam osećaj da bi mogla da mi ispriča mnogo zanimljiviju priču da nije bila zabrinuta zbog posljedica saučesništva svog supruga, a možda i svog.

Vučić nije odgovoran za tu močvaru straha i endemskog kriminala. To je na Balkanu gotovo dio folklora, toliko da su stranci naziv tog regiona vijekovima koristili kao sinonim za etničku mržnju i nasilje – „pozornicu za egzotične trilere o korupciji, brzih ubistava i lakog kriminala“, kako je napisao istoričar Mark Mazover. Ali Vučić ima demagoški dar da udahne novi život ponižavajućim stereotipima. On je sjajno iskoristio problem mafije u Srbiji, stvarajući ambijent u kome tanka linija između organizovanog kriminala i države igra u njegovu korist. Nije slučajno da i Vučić i Belivuk vuku korijene iz fudbalskih navijačkih grupa. Možda više nego igdje drugdje, fudbalski stadioni u Srbiji su mjesta moći u najsirovijem obliku, odakle se regrutuju kako paravojne formacije, tako i kriminalci. Stadioni su bili svojevrsni katalizator etničkog nacionalizma koji je uništio Jugoslaviju, a te brutalne emocije formirale su Vučića i njegove savremenike. Čak i danas, kada se približavate fudbalskom stadionu na dan utakmice osjećate se kao da ulazite u oluju sa grmljavinom. Policajci su poređani duž bulevara, a kako se približavate, srećete patrole militarizovane policije sa oklopom i štitovima. Navijači ponekad pjevaju uvrede koje podsećaju na one koje su se koristile u kampanjama etničkog čišćenja devedesetih godina. Odanost svom klubu gotovo je religioznog intenziteta. Direktor Crvene zvezde, najpopularnijeg kluba u Srbiji, jednom je izjavio da Crvena zvezda „nije samo fudbalski tim, već ideologija, filozofija i nacionalni simbol. Crvena zvezda je čuvar srpskog identiteta i pravoslavne vjere.“

Pokojni fudbalski navijači ukrašavaju slikane murale širom Beograda, pored plaketa, statua i drugih spomen-obilježja koji svjedoče o njihovom statusu, kao svojevrsni glas naroda. Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom 1990-ih, i huligani su isto bili ti koji su pomogli rušenje nacionalističkog vladara Slobodana Miloševića. Od tada, pa sve do danas, srpski političari su se plašili stadiona i pokušavali su da huligane zadrže na svojoj strani.

Nije lako razgovarati sa srpskim huliganima. Neki su opasni. Većina onih koje sam upoznao bila je namrgođena i oprezna, bez sumnje djelom i zbog slučaja Belivuk. Poslije dvije sedmice potrage, jedan srpski kolega mi je pomogao da pronađem ono što sam tražio: čovjeka koji je odrastao uz Vučića na stadionu i koji je bio voljan i sposoban da govori o njihovom zajedničkom porijeklu. Radi se o 46-godišnjaku koji i dalje sebe naziva huliganom, iako ima ženu i djecu i rijetko se više tuče. Upoznali smo se u kafiću daleko od njegovog kraja, da ga ne bi prepoznali. Govorio je pod uslovom anonimnosti, pa ću ga nazvati B, njegovim inicijalom. Nabijen je i obrijane glave, a dok je hodao kafićem, pogled mu je bio toliko direktan i prodoran da sam imao osećaj da se nameračio na mene. Sjeli smo i naručili pivo. Brzo je govorio na engleskom jeziku, povremeno je prelazio na srpski kada nije mogao da nađe pravu reč. B. mi je rekao da je stadion bio rijedak prostor slobode i anonimnosti u strogo kontrolisanoj državi, komunističkoj Jugoslaviji. To je bilo i mjesto gdje ste, krajem 1980-ih mogli da vidite kako se zemlja raspada iz dana u dan. Mladići su počeli da formiraju bande i donose bejzbol palice na utakmice, slične uličnim bandama u američkom filmu „Ratnici“ iz 1979. godine. Stariji huligani su govorili B. i njegovim prijateljima da pronađu sličnu grupu mladića koji navijaju za drugi glavni beogradski klub, Partizan, i izazovu ih na tuču „da se vidi koje je hrabar, a ko nije.“ Taj sistem još uvijek postoji, rekli su mi drugi beogradski huligani, a ponekad novi pripadnici moraju da „puste krv“ drugom navijaču da bi napredovali u hijerarhiji i dobijali „zadatke.“ To može da podrazumijeva neko krivično djelo ili prebijanje nekog određenog protivnika. Svi mladi huligani na sjevernoj tribini bili su nacionalisti u povoju, priča B., uključujući i Vučića. Pjevalo se „Srbija, nikad Jugoslavija.“ Posle jedne utakmice 1988. godine, kaže B., on i njegova grupa čuli su za tuču između Srba i etničkih Albanaca. Krenuli su „u lov“ na Albance u Beogradu poslije utakmice, nadajući se da će im razbiti neku prodavnicu i naučiti Albance pameti – Završilo se uličnom tučom. „Tu je bio i predsjednik Vučić“, priča B. „I moram da kažem da mi se sada ne sviđa, ali bio je hrabar u tuči.“ (Vučićevi portparoli su odbili da mi daju komentar na ovo).

Vučić je rekao da je bio na tribinama tokom legendarne fudbalske tuče iz 1990. godine koja je ponekad opisivana kao pravi početak rata na Balkanu. To se desilo tokom utakmice između Crvene zvezde i Dinama iz Zagreba i ubrzo je na cijelom stadionu izbio haos. Navijači sa obje strane bili su očigledno spremni za obračun: Kamenje je bilo nagomilano u štekovima na stadionu, spremno za upotrebu. Decenijama kasnije, srpski mediji su objavili mutne fotografije utakmice na kojima se u masi vidi mladić, koji je identifikovan kao Vučić. Već 1990. godine nasilje je izmaklo kontroli. Bilo je na hiljade mladih huligana koji su tražili kavgu, i, prema B-ovim rečima, neko je morao da smiri tu grupu, jer ih se Slobodan Milošević plašio“.

Tako je Milošević, koji je tada bio predsjednik Jugoslavije, izabrao vođu za huligana. To je bio prvi put da jedan politički lider stupi u takav odnos, i to je postavilo presedan koji će Vučić kasnije nastaviti. Miloševićev čovek je bio Arkan. Imao je dječačko, osmjehnuto lice iza koje se krila sklonost ka izlivima bijesa. Nešto u njemu je zavređivalo je poštovanje. Arkan je bio čuvena ličnost srpskog podzemlja, koji je ime napravio u nizu smjelih pljački banaka i bjekstava iz zatvora širom Evrope 1970-ih i ’80-ih. Arkan je na kraju postao jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca devedesetih. Fotografije njegove paravojne grupe, Tigrova, pomogle su da se zapadno javno mnjenje i definitivno okrene protiv Srbije. Na jednoj od njih može se videti pripadnik Tigrova kako šutira glavu umiruće Bošnjakinje.

„Dakle, Arkan je okupio naše vođe, dao im dobru platu da svi budu mirni,“ priča B. „Rekao je: „Ne tuci se s njim. Sada se moramo boriti za Srbiju. Biće rata.“

Ako je fudbalski stadion formirao Vučićev karakter, u ratu je naučio politiku. Direktno sa pravnog fakulteta 1991. godine, učio je zanat uz ekstremno desničarskog političara Vojislava Šešelja. Te iste godine Slovenija i Hrvatska su proglasile svoju nezavisnost, što je izazvalo brutalne ratove koji su Jugoslaviju na kraju razbili na nekoliko državica. Šešelj, zagovornik etničkog čišćenja, bio je koristan za Miloševića, koji je mogao da uperi prst u njega kao dokaz da su neki Srbi bili još ekstremniji od njega. Šešeljeva radikalna stranka angažovala je paravojsku koja je postala ozloglašena po svojim vršljanjima u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gdje su pljačkali, mučili, ubijali i protjerivali nesrpsko stanovništvo. Šešelj je jednom prilikom rekao da će njegovi ljudi zahrđalim kašikama kopati oči svojim neprijateljima, mada je kasnije tvrdio da je to crni humor. Na kraju je optužen i osuđen za zločine protiv čovečnosti pred sudom Ujedinjenih nacija za ratne zločine u Hagu. Vučić je bio oduševljeni pristalica Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi poslanik u Skupštini Srbije. 1995. godine, tik poslije masakra oko 8.000 bosanskih Muslimana oko Srebrenice, Vučić je održao govor u kome je izjavio: „Ako nas bombardujete, ako ubijete jednog Srbina, pobićemo stotinu muslimana“. U decenijama koje su u međuvremenu protekle, Vučić se nikada nije u potpunosti izvinio zbog zločina izvršenih u ime Srbije ili zbog svoje retorike. Tretirao je neke osuđene ratne zločince kao heroje prilikom puštanja iz zatvora u inostranstvu.
Vučić je 1998. godine postao ministar informisanja pod Miloševićem, što je bila njegova prva prava funkcija sa stvarnom moći. Za njegovog ministrovanja došlo je do gušenja medija i naplaćivanja ogromnih novčanih kazni organizacijama koje su kritikovale vlast. Bio je to početak svojevrsne preokupacije medijima koja je pomogla definisanje Vučićeve političke karijere.

Ali ako su Milošević i njegov zamjenik uspjeli da ukrote medije, gubili su kontrolu nad tribinama. Mnogi fudbalski huligani su se borili u ratovima, a kada su se vratili kući, „osjećali su da mogu biti arbitri nacionalnog identiteta“, rekao mi je Ivan Đordević, antropolog Etnografskog instituta u Beogradu, koji je napisao disertaciju o fudbalu i nacionalizmu na Balkanu. B, moj huliganski kontakt, to opisuje malo drugačije. Na stadion je „došla nova generacija kojoj se je..e za Arkanovo bogatstvo ili njegovu glamuroznu suprugu, pjevačicu Cecu.“ Odlučili su da im je dosta i Miloševića, koji je Srbiju doveo u ekonomsku propast i status države parije u Evropi. Na stadionima su fudbalski navijači skandirali: „Ubij se, Slobodane!“ Huligani su se povezali sa političkom opozicijom i počeli da rade kao neformalno obezbjeđenje tokom protesta.

Veliki trenutak došao je 5. oktobra 2000. godine, kada su jednosedmični ulični protesti kulminirali upadu u Skupštinu Srbije, a navijači su krčili put. Milošević je sljedeće noći podnio ostavku, a Srbi su u narednom, kratkom periodu, bili na sedmom nebu. U znak priznanja za ulogu koju su igrali u Miloševićevom svrgavanju, nekim navijačima je pobjednička demokratska koalicija obrisala dosijee u policiji. „Ništa u policiji, ništa na sudu“, priča B. „Slobodni smo. Kao anđeli. Čistih dosijea.“ Euforija je ubrzo splasnula. Privreda Srbije je bila propala, a Evropska unija nije željela da iz dugova izvlači zemlju koja je smatrana brlogom nepokajanih ratnih zločinaca. Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvijesnosti za sopstvenu političku budućnost. Godinama kasnije, dao je čudan intervju koji nagovještava njegova osjećanja bijesa i osujećenu ambiciju. „Sjedio sam kod kuće i posmatrao to kao tragediju za srpski narod“, rekao je tada. „Onda sam izašao napolje, neki narkomani su me napali, pa sam morao da ih prebijem.“ Obojicu je prebio i nokautirao, kako priča. Ipak, nekako su ti misteriozni napadači ustali i ponovo krenuli na njega, a on ih je još jednom prebio. „Vratio sam se kući“, rekao je Vučić, „i znao sam, naravno, da Srbiji prijete godine propasti i razaranja.“

Vijekovima je nacionalni identitet Srbije formiran osjećajem gubitka i ranjenog ponosa. Srbija je pala pod tursku okupaciju nedugo poslije legendarne bitke 1389. godine, datuma ukrašava zidove širom zemlje. Nije uspjela da u potpunosti povrati nezavisnost skoro 500 godina. Ta osjećanja su ponovo probudila 1990-ih, kada su mnogi Srbi smatrali da su nepravedno prikazani kao negativci u jednom kompleksnom građanskom ratu. Ujedno su duboko zamjerali Americi i NATO zbog bombardovanja 1999. godine, koje je prisililo srpsku vojsku da napusti Kosovo, pošto je optužena za etničko čišćenje i ubistva. To protjerivanje omogućilo je Kosovu, nekada smatranom srcu Srbije, da postane nezavisno, što je bio još jedan udarac za Srbe. Vučić i njegova Radikalna stranka postali su nosioci nagomilanog resantimana njihovih sunarodnika. Vučić je 2007. godine predvodio grupu demonstranata u znak podrške Ratku Mladiću, vojnom komandanta koga neki nazivaju Balkanskim kasapinom. Godinu dana kasnije, kada je ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić uhapšen, Vučić je ponovo bio na ulici i policija ga je propustila kroz šake. Ali vjetar je promijenio pravac. Istraživanje javnog mnjenja je 2008. godine pokazalo da većina članova Vučićeve stranke želi da Srbija pristupi Evropskoj uniji. Vučić je pomogao da se osnuje novi blok, Srpska napredna stranka. Kritičari su ga ismijavali da se radi o istoj staroj partiji novog ruha. Ipak, četiri godine nakon osnivanja, Vučićeva koalicija osvojila je veliki broj mjesta u parlamentu. Njegova stranka je vješto igrala u centru srpske političke scene, obećavajući prosperitet, pošteniju vlast i članstvo u EU čak i istovremeno podilazila desničarima po pitanju Kosova i drugih nepravdi. Vučić je bio suviše mlad da bi postao premijer, ali je stekao kontrolu nad strankom. Data mu je i nadležnost nad kompletnim službama bezbijednosti. Zamijenio je sve šefove službi ljudima odanim njemu.

Vučić je ubrzo počeo da se prikazuje kao borac protiv korupcije. Naredio je niz zvučnih hapšenja, a mediji su počeli da ga nazivaju srpskim Eliotom Nesom. I dok su neki legitimno uhapšeni, više od 100 uhapšenih bili su funkcioneri Demokratske stranke koja je upravo bila svrgnuta na izborima. Kritičari su to nazivali političkim obračunom. Ali antikorupcijska kampanja bila je popularna kod javnosti i naročito kod članova Napredne stranke, koja se udvarala starijim i manje obrazovanim građanima. Rejtinzi stranke su eksplodirali. Ljudi su željeli krivca, a Vučić im ga je dao.

Među kriminalcima za koje se Vučić ponosno hvalio da ih je stavio iza rešetaka bio je Darko Šarić, najmoćniji narko bos balkanske regije. Šarić, „kralj kokaina“, predvodio je globalnu krijumčarsku mrežu i optužen je u odsustvu nakon jednogodišnje istrage u kojoj je učestvovala američka DEA. Vučić, koji je upravo pobijedio na parlamentarnim izborima 2014. godine i trebalo je da postane novi premijer Srbije, nazvao je hapšenje trijumfom za red i zakon u Srbiji. Šarić, koji se dobrovoljno vratio u Srbiju i predao policiji, imao je drugačije viđenje. Glavni sudija u tom predmetu mi je rekao da je na sudu pitao Šarića zašto je odlučio da se preda. Šarić je, kako se sjeća sudija, odgovorio da se u Srbiji osjeća sigurnije pod novom vladom koju predvodi Vučić.

Kao i Vučića, Belivuka je formirao rat u Bosni, iako je bio previše mlad da bi u njemu igrao bilo kakvu ulogu. Jednog jutra krajem zime 1995. godine, kada je rat bio na vrhuncu, eksplozija je odjeknula u porodičnoj kući Belivuka u Beogradu, usmrtivši tri osobe. Forenzički inspektor na licu mjesta tog dana bio je čovjek po imenu Časlav Ristić, veteran na svom poslu. Kada sam ga upoznao u Beogradu, bio je penzioner u njegovoj 63. godini rumenog lica, proređene bijele kose i grubih manira. Donio je požutjele novinske isječke o eksploziji, zajedno sa sopstvenim polaroidnim fotografijama sa mjesta zločina. Belivukov otac, rekao mi je Ristić, bio je ratni veteran koji je donio oružje iz rata; držao je dvije ručne bombe u kuhinjskoj fioci. Bio je depresivan, a nakon svađe sa suprugom, otišao je i aktivirao obje bombe, naizgled namjeravajući samo da sebe ubije. Njegova supruga i svekrva bile su kolateralna šteta. Poslije toga, devetogodišnji Belivuk je „morao da prođe kroz hodnik, pored leševa, i ode do komšijske kuće“, rekao je Ristić. (Jedine vidljive povrede koje je pretrpio bile su posjekotine.) Ristić mi je rekao da je to neobičan slučaj, ali samo zato što se otac ubio sa dvije ručne bombe. „Obično bi upotrijebili samo jednu“, rekao je.

Belivuk je odrastao i postao izbacivač u beogradskim noćnim klubovima, već sa dugim spiskom sitnih krivičnih djela. Početkom 2000-ih Srbija se borila sa toksičnim Miloševićevim nasljeđem, pod kojim je iznikla snažna kriminalna klasa koja je poslužila kao sredstvo za zaobilaženje sankcija uvedenih srpskoj ekonomiji. Na vrhu, mafijaši su bili u dosluh sa šefovima obaveštajnih službi kako bi zaštitili svoj profit. Bili su toliko moćni da su 2003. godine ubili reformističkog premijera zemlje Zorana Đinđića, koji je prijetio da im stane na kraj. Na dnu su bili razbojnici poput Belivuka, obični vojnici u rastućoj trgovini kokainom.

Belivuk bi možda ostao sitan kriminalac da se njegov život nije ukrstio sa usponom Aleksandra Vučića. Oko 2012. godine, kako je Vučić sticao kontrolu nad bezbijednosnim agencijama zemlje, pojavila se nova grupa huligana na beogradskom stadionu Partizana, a Belivuka su pozvali da se pridruži. U Srbiji se za jedan ili drugi klub navija do kraja života, ali su vođe nove grupe uglavnom bili ljudi bez prethodne veze sa Partizanom. Grupa se zvala Janjičari. Janjičari su bili elitna osmanlijska vojna sila sastavljena uglavnom od dječaka otetih iz njihovih hrišćanskih porodica koje su Turci obučavali da postanu nemilosrdne ubice za otomansku državu. I dok su u prošlosti huligani uživali neformalnu i sporadičnu podršku policije, uglavnom za prodaju droge, veze ove nove grupe sa državom bile su direktne i političke. Ime njenog prvog vođe kasnije će se pojaviti u bilješkama jednog službenika policije sa oznakom „državni projekat“, u dokazima koje su otkrili srpski istraživački novinari.

Belivuk i njegov novi šef — kolega huligan Aleksandar Stanković, poznat po nadimku Mutavi — ubrzo su počeli blisko da sarađuju sa svojim pokroviteljima u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Taj odnos je potkrepljen serijom fotografija i tekstualnih poruka koje su se pojavile na suđenju godinama kasnije. U nekim od tih poruka, Belivuk je isticao svoju lojalnost, a pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova mu je odgovorio na poruku: „Ona zna. Šef zna. Veliki šef zna“. U porukama se ne precizira o kome je riječ, ali ministrov neposredni nadređeni bila je žena. Vučić je tada bio premijer i načelnik bezbijednosti. Belivuk će kasnije na sudu tvrditi da su Janjičari pomogli da se u centru Beograda izvede rušenje objekata koje je napravilo mjesto za projekat Beograda na vodi, koji jedan od Vučićevih saveznika posredovao sa liderom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj slučaj, kada su desetine maskiranih muškaraca buldožerima srušili čitavu ulicu u kojoj su objekti stajali na putu pomenutom projektu, i dalje je neriješen.
Zanimljivo je da su Janjičari takođe za Vučića pomagali da se sačuva bezbijednost parade ponosa. To baš i nije bilo u skladu sa svjetonazorom homofobičnih huligana, koji su u prošlosti izazvali krvave sukobe istim povodom. Ali Vučić je očigledno shvatio da to nasilje postaje prepreka za put Srbije prema EU. Prema riječima B, koji nije bio lično prisutan, Vučić je organizovao sastanak iza zatvorenih vrata sa grupom navijačkih vođa, dok se na stolu nalazila debela gomila sudskih spisa. Tada im je obećao da će svaka postojeća krivična prijava protiv njih biti obustavljena ukoliko budu održavali red i mir za vrijeme parade ponosa. Parade ponosa su se posle toga nesmetano održavale.

Nisam uspio da dobijem definitivnu potvrdu da je Vučić stvarno održao takav sastanak. (Vučić rijetko daje intervjue sa stranim medijima, a njegovi portparoli nisu odgovorili mojim upitima za intervju.) Ali se čini da je Stanković – Belivukov šef – stvarno obustavio krivične prijave. Kada je postao vođa klana, već je bio osuđen na pet godina zatvora zbog trgovine drogom i ilegalnog posedovanja oružja. Narednih godina, izvršenje kazne je desetak puta odlagano zbog lažnih ljekarskih izvještaja, na ljekarskim formularima za koje se kasnije ispostavilo da su falsifikovani, prema dokumentima do kojih je beogradski sedmičnik Vreme. Ubrzo potom, Vučić je u jednom intervjuu pitan da li planira da učini nešto u vezi sa porastom huliganskog nasilja. Odgovorio je da nema ovlašćenja da to učini, jer nije postojao „opšti društveni konsenzus“ po tom pitanju. Bio je to klasični Vučić: malo alarmizma, malo provokacije, i sve ubrzo biva zaboravljeno u neprekidnom vrtlogu stvarnih i fabrikovanih kriza u Srbiji.

Dok je konsolidovao svoju vlast, Vučić je neprekidno pretvarao Srbiju u autokratiju. U 2019. godini, neprofitna organizacija Fridom Haus snizila je rejting Srbije na njenoj godišnjoj procjeni o stanju demokratije iz „slobodne“ na „delimično slobodnu“, navodeći kao razlog politizaciju pravosuđa i drugih institucija i izborne manipulacije i zastrašivanje. Ipak, molba Srbije da se pridruži EU nesmetano je evoluirala, kao da birokrate u Briselu nisu primetili da se Vučić kreće u pogrešnom pravcu.

Važna poluga vlasti za Vučića su mediji. Koristio je državnu telekomunikacionu kompaniju da pokupuje lokalne televizije a njegovi saveznici na čelu su konglomerata medija koji besramno podržavaju liniju SNS i samom Vučiću posvećuju ogroman prostor. Tu spada i televizija Pink koja je specijalizovana za talk-show formate i rijaliti emisije. Najbesramniji je ipak Informer, tabloid sa kombinacijom ličnih napada (na političke protivnike prim. prev) i obnaženih žena na naslovnim stranicama (prim. prev).

Početkom 2017. godine Vučić je najavio da će se kandidovati za predsjednika. Kampanju koja je uslijedila obilježile su optužbe zbog zastrašivanja birača, pri čemu su neki zaposleni u javnim preduzećima i sektoru izjavljivali da se na njih vrši pritisak da podrže vladajuću stranku, navodi se u izvještaju Organizacije za bezbijednost i saradnju u Evropi. Medijskim prostorom prevladavali su funkcioneri Vučićeve stranke, koji su blatili njegove protivnike. Vučić je uživao 120 puta veću medijsku pokrivenost od dva vodeća opoziciona kandidata zajedno, prema podacima nezavisne istraživačke agencije Birodi. Vučić je pobedio u predsjedničkoj trci sa velikom razlikom. Sa svojom strankom koja dominira Parlamentom, učvrstio je kontrolu nad svakom granom vlasti i uspio je da izabere svog kandidata da ga naslijedi na mestu predsjednika vlade, potez koji mu je zavredio poređenje sa Putinom, koji je 2008. godine postavio Dmitrija Medvedeva u predsjedničku fotelju i tako obezbijedio privid demokratije u Rusiji. Na Vučićevoj svečanosti inauguracije, navijači, uključujući i pripadnike Janjičara, pomogli su da se grubo uklone demonstranti. Vučićev stil vladanja postajao je sve otvorenije autoritaran, a njegovi saveznici su mu ulagivački javno izražavali lojalnost.

Istovremeno, Vučić se sve otvorenije dodvoravao Rusiji, Mađarskoj i Kini. Uprkos svim tim znacima skretanja sa evropskog kolosijeka, evropski lideri su nastavili da ga toplo dočekuju i investiraju u Srbiju, bez ikakvih indikacija da je kandidatura Srbije za članstvo u EU u opasnosti. (U 2020. godini, EU je donirala oko 300 miliona eura Srbiji i bila njen prvi trgovinski partner sa 62 odsto trgovinske razmjene). Razlog nije bio tajna: Status Kosova je i dalje bio neriješen. Evropljani su se nadali da će Vučić obezbijediti da dođe do sporazuma. „Ima veliku moć i neko je ko može da završi posao ako to hoće“, rekao mi je jedan njemački diplomata. „On bi mogao da bude taj koji će postići značajan napredak na Kosovu.“

Vučić je Evropljanima slao ohrabrujuće signale, ali je istovremeno imao drugačije poruke za svoju konzervativnu bazu i za srpske nacionaliste koje podržava u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori. (Po tom pitanju dijeli istu prkosnu retoriku sa Putinom, koji je više puta ponovio svoje protivljenje nezavisnosti Kosova.) Te poruke često prenosi Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova, koji se redovno žali na progon etničkih Srba u drugim zemljama Balkana. Vulin i drugi nacionalisti odbacuju optužbe da je njihov pravi cilj Velika Srbija — isti san koji je 1991. godine doveo do izbijanja rata na Balkanu.

Kriminalne bande imaju svoju ulogu u tim političkim šaradama. Sjeverno Kosovo, sa svojim pretežno srpskim stanovništvom, nominalno je pod kontrolom vlasti u Prištini. U stvarnosti njim vladaju organizovane kriminalne grupe koje su percipirane kao saveznici Vučićeve stranke i optužene su od strane američkog ministarstva finansija za krijumčarenje u dosluhu sa srpskim službama bezbijednosti. To Vučiću daje važnu polugu pomoću koje prema potrebi podiže ili spušta tenzije u regionu. Ali kao oruđe u rukama države, mafijaši umeju da budu nepouzdani. Prvi znaci stvarnih problema Vučićeve vlasti sa huliganima pojavili su se u noći 13. oktobra 2016. godine. Belivuk je upravo bio izašao iz jedne beogradske teretane zajedno sa svojim šefom, Stankovićem, kada je na njih iz crnog audija pucano iz kalašnjikova. Belivuk je uspio da se skloni iza automobila, ali je Stanković ubijen. Na mjestu zločina je ubrzo vrvilo od policije, kako stoji u detaljnom članku objavljenom u Vremenu. Jedan od policajaca, na telefonu sa svojim šefom, uzviknuo je „Ko je Belivuk?“ Kada se Belivuk javio, policajac je rekao, očigledno pozivajući se na svog nadređenog, „Rekla je da se vratite u štek.“ Klan je dobio novog vođu. Ubistvo je možda bilo vezano za Stankovićevu ulogu kao „državnog projekta“. Prema pisanju Vremena, Stanković, koji se vozio u blindiranom audiju opremljenom policijskom motorolom, primao je pošiljke kokaina po nižim cenama od ostalih kriminalaca i oni su bili ljuti. Ali šira pouka Stankovićevog ubistva bila je da je Belivukova banda upletena u sve brutalniji rat narko-klanovima regiona. Trgovina kokainom postala je profitabilnija nego ikad, a latinoamerički karteli su se okrenuli prema evropskom tržištu u ekspanziji. Iako veliki dio evropskog kokaina stiže preko kontejnerskih luka u sjevernoj Evropi, balkanska ruta je postajala sve važnija, a veliki dio je bio fokusiran na Crnu Goru, južnog susjeda Srbije. Crna Gora je sićušna – broj stanovnika je nešto više od 600.000 – ali ima određene karakteristike koje je čine pogodnom za trgovinu drogom, uključujući i dugu jadransku obalu. Kao i Sicilija, siromašna je i pod kontrolom kriminalnih klanova. I ima historiju krijumčarenja, koje su vlasti podržavale tokom građanskih ratova devedesetih.

Rat bandi počeo je nakon pada Darka Šarića, narko bosa čije je hapšenje Vučić maltene svečano najavio 2014. Šarić je napravio narko bazu u Kotoru, raskošnom srednjovekovnom lučkom gradiću na crnogorskom primorju koji je pod zaštitom UNESCO-a. Grupa kotorskih narko trgovaca naslijedila je njegov biznis zatim se podijelila na rivalske klanove oko jedne pošiljke kokaina od 200 kg. Taj rat je ubrzo postao krvav, sa uzastopnim ubistvima u Srbiji i Crnoj Gori. Zaraćeni klanovi, Kavački i Škaljarski, bili su izgradili veze sa policijom i obavještajnim službama širom Balkana, i uvukli ih u njihove krvave obračune. Stankovićevo ubistvo je u Beogradu je shvaćeno kao znak da se rat klanova otrgao kontroli. Ujutro posle Stankovićeve smrti tadašnji srpski ministar unutrašnjih poslova, Nebojša Stefanović, održao je konferenciju za novinare na kojoj je najavio da je dara prevršila meru: Došao je trenutak da se udari na mafiju. Kao što se ispostavilo, stvari su postale mnogo gore.

Jedna od prvih stvari koje je Belivuk kao novi šef uradio je promjena naziva svoje bande u Principi. U intervjuu jednom beogradskom sedmičniku — jedinom poznatom njegovom intervjuu — rekao je da je to zato što je djelovao „iz principa“. Nije precizirao o kojim principima se radi. Naziv je sadržao još jednu prećutnu asocijaciju. Na Gavrila Principa, srpskog nacionalistu iz Bosne koji je izazvao Prvi svjetski rat ubivši nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i koga i dan danas veliki broj Srba smatra herojem zbog toga što je hrabro ustao protiv Austrougarske.

Belivuk je dospio na naslovne strane nekoliko mjeseci kasnije kada je njegov prvi pomoćnik Marko Miljković, poznat kao Mesar, optuženi za ubistvo u centru Beograda. Žrtva je bio stručnjak za borilačke vještine koji je radio kao obezbjeđenje u beogradskom noćnom klubu na jednom od splavova na Savi. Na njegovom omiljenom mediju, TV Pinku, predsjednik Vučić je objasnio da je žrtva ubijena „jer je spriječila neke Belivukove i Miljkovićeve ljude da preuzmu splavove. Kada dođete u bunker na stadionu, dobijate gram droge za 50 eura, a onda se raširi po Srbiji i prodaju ga na splavu za 70. Cijena zatim samo raste. I zato je taj čovek ubijen.“ Čuvši to, Belivuk je lako mogao da shvati da je podrška države presahnula. Umjesto toga se potvrdio dobro poznati obrazac. DNK dokazi koji potvrđuju Belivukovu umiješanost misteriozno su nestali, a on i njegov zamjenik su oslobođeni (iako su proveli neko vreme u zatvoru pre donošenja presude).

Još jedan znak Belivukove nedodirljivosti bio je pojava jednog gosta na fudbalskim tribinama: Danila Vučića, predsjednikovog najstarijeg sina. Fotografije Danila zagrljenog sa članovima Belivukovog klana pojavile su se u beogradskim nezavisnim medijima, što je navelo predsjednika da bijesno optuži novinare da nepravedno targetiraju njegovu porodicu. Vučić je više puta ponavljao da je njegov sin, koji radi u prodavnici vina, privatni građanin koji nije ni na kakvoj funkciji. Ali čini se da Danilo igra dvosmislenu političku ulogu. Prije dvije godine javno je dočekao jednog srpskog ratnog zločinca nakon što je odslužio zatvorsku kaznu u Hrvatskoj, i, prema izvještajima srpskih medija, uručio mu 30.000 dolara u gotovini, i ključeve automobila i stana u Beogradu. Porijeklo tih pogodnosti nije objašnjeno. (Vučićevi portparoli nisu odgovarali na naše molbe za komentar.) Danilo je takođe fotografisan kako stoji sa vođom Narodne patrole, ekstremno desničarske nacionalističke grupe koja organizuje proteste protiv migranata i nedavno je prijetila da će preći granicu i braniti Srbe koji žive na Kosovu. Do 2019. godine Belivuk i njegova banda napravili su bunker na stadionu Partizana gdje su mučili žrtve i skladištili drogu i oružje. Interesovale su ih veće stvari od fudbala: Rat između dva crnogorska kokainska klana je na glavačke okrenuo organizovani kriminal širom regiona. „Najznačajnije organizovane kriminalne grupe odlučile su da se pridruže jednoj od ove dve rivalske kriminalne grupe“, zaključak je jednog obavještajnog dokumenta Srbije, koji se navodi u istrazi međunarodnog konzorcijuma „Projekat izvještavanja o organizovanom kriminalu i korupciji“, u maju 2020. godine.

Nisu samo kriminalci nosili rat narko klanova. Neke srpske i crnogorske policijske i obavještajne službe stale su na stranu Kavačkog klana, prema informacijama iz pomenutog projekta. (Policija u obje zemlje negira bilo kakvu povezanost sa klanovima.) Atentati su počeli na ulicama Beograda i Podgorice ali su se ubrzo proširili i na Španiju, Austriju, Nemačku, Holandiju i Grčku. Nekoliko balkanskih novinara koji su pratili rat klanova rekli su mi da je trenutni bilans veći od 70 žrtava.

Belivukova banda postala je poznata i izvan granica Srbije. Španska obalna straža je 2019. godine zaplijenila 800 kilograma kokaina na brodu na putu iz Južne Amerike. Pošiljka je vrijedela 50 miliona eura. Iako nema dokaza da su trojica srpskih mornara na brodu bila direktno povezana sa Belivukovim klanom, mnogi paketi kokaina nosili su sliku Gavrila Principa, što je bio potpis klana. Nema sumnje da su Belivuk i njegova banda danas u zatvoru jer je Europol provalio šifru na Skaj aplikaciji, otkrivši tako inkriminirajuće poruke i fotografije grupe. Ostaje nejasno jeste šta su srpske vlasti znale i šta su nameravale da tim povodom urade. Zvaničnici Europola sa kojima sam se sreo u Hagu nisu bili potpuno otvoreni u odgovoru na pitanje kako i kada su komunicirali sa Srbijom u vezi sa podacima sa Sky aplikacije. Zvanično, presretnute poruke i razgovori su predati poslije Belivukovog hapšenja, i činili su osnovnu građu za optužnicu. Međutim, čini se da je Europol (ili jedan od njegovih partnera) dojavio to Srbima nekoliko mjeseci ranije. Bivši srpski ministar unutrašnjih poslova, Nebojša Stefanović, rekao je to isto, tvrdeći da je hapšenje omogućeno presretanjem poruka sa Sky aplikacije. A u oktobru 2020. godine Vučić je, u jednoj od svojih izjava o nedjelima Belivukovog klana, rekao da već sedmicama sluša o brutalnim zločinima, a zatim je tajanstveno dodao: „I nemoj da nam cijeli grad govori o tome kako je neko nekome odrubio glavu preko Skypea.“

Taj komentar je privukao pažnju Stevana Dojčinovića, jednog od najistaknutijih istraživačkih novinara Srbije. Dojčinović je osnivač Mreže za istraživanje kriminala i korupcije i piše o Belivukovoj bandi i njenim vezama sa državom od 2016. godine. Bio je meta mnogih pretnji i napada u provladinim medijima, koji su ga označili, između ostalog, kao teroristu, špijuna, mafijaša, narkomana, izdajnika i sadomazohistu. Dojčinović je omanji čovek osjetljivog, lisičjeg lica i pirsingom u nosu. On i njegovi saradnici rade u beogradskoj kancelariji koja je tako mala i prepuna dokumentacije, da imate utisak da ulazite u prenatrpani ormar. Dojčinović mi je rekao da vjeruje da je Vučićev komentar o odrubljivanju glava (očigledno je bio pobrkao Skype sa Sky aplikacijom) možda bio konačno upozorenje bandi. „Belivukova banda je bila korisna državi, ali su izmakli kontroli, postajali su previše brutalni“, rekao je Dojčinović. „Pratili su ih i stranci, Evropljani su obavijestili srpsku policiju o presretanju komunikacije na Sky.“ Ako je Dojčinović u pravu, srpske vlasti nisu bile odlučile šta da rade sa Belivukom i njegovom bandom sve do oktobra 2020. godine. Definitivno su bili zabrinuti, jer sudski dokumenti pokazuju da je srpska policija počela da vrši nadzor nad klanom početkom avgusta, šest mjeseci prije hapšenja. Ali izgleda da nisu bili dovoljno zabrinuti da bi spriječili klan da muči i ubija ljude.

Zahvaljujući porukama sa Skya koje je otkrio Europol, danas imamo izuzetno precizan zapis o tome šta se dogodilo nekim žrtvama koje su krenule da nestaju u Beogradu 2019. godine. Belivukova banda napravila je rutinu ubistva i usavršila je, a desetine pomoćnika su igrali različite uloge. Ponekad bi žrtvu namamili potencijalnim dilovima sa drogom ili oružjem; u jednom slučaju su prevarili jednog suparnika tako da veruje da su zarobili Belivuka i da je sada mogao da ga ubije. Tekstualne poruke na Skyu često sadrže hronologiju zločina iz minuta u minut. Jedan od onih koje su vrebali bio je 33-godišnji protivnički vođa navijača Goran Veličković. Bio je istaknut i omiljen na tribinama Partizanovog stadiona. Bio je oženjen simpatijom iz djetinjstva i imao je dvoje male djece i biznis sa rođakom koji je popravljao prozore. Na fotografijama ima rumene obraze, vesele smeđe oči i masivna pleća, sa tetovažom na mišićavoj desnoj podlaktici na kojoj piše „Young Boys“, naziv njegove navijačke grupe.

Veličković je znao sve o stadionu i njegovim rivalstvima. Ono što ga je mučilo, rekla mi je njegova udovica Jelena, bila je uloga policije. „Ono što nas je zaista zabrinulo, bilo je prisustvo policije koja je pružala pomoć rivalskim grupama“, kaže Jelena. „Ako ste dio takve grupe, to vam daje nezamislivu moć. A ako ste protiv te grupe, ne možete da se zaštitite.“

Početkom avgusta 2020. godine Goran je izašao da se vidi s prijateljem i nikada se nije vratio. Prošli su mjeseci prije nego što je Jelena definitivno saznala šta se desilo. Tek kada je videla dokaze iz Sky aplikacije iz optužnice, shvatila je: Gorana je iz Beograda namamio čovek i odvukao ga na zemljani put pored puste njive. Belivukova banda ga je zaskočila, vezala i odvezla u njihovu klanicu, dok je Jelena kod kuće hranila bebe i pripremala večeru za svog muža.

Banda je pripremila mučenje u skrivenoj prostoriji kojoj se pristupalo preko garaže. Bilo je lisica i kaiševa, zajedno sa noževima vrućim peglama i radnim kombinezonima za jednokratnu upotrebu. Mašina za mljevenje mesa stajala je na jednom kraju. Prije svakog ubistva, članovi bande položili bi novu plastičnu foliju na pod i zidove.

Kako se navodi u optužnici, doveli su Gorana u prostoriju i ispitivali ga, prisiljavajući ga da otključa telefon da bi provjerili sve njegove kontakte. Vadili su mu nokte kleštima, tukli ga i na kraju mu odrubili glavu sekirom. Urezali su mu nožem uvredu na leđima, snimili par fotografija i poslali ih kontaktima u njegovom telefonu. Jedna fotografija je otišla sa tekstom: „Vidi lutko? Meksiko usred Beograda .“

Vođe klana su, kako otkriva Skyaplikacija, često uživali u mučenjima. Za vrijeme još jednog ubistva nekoliko sedmica kasnije, Belivuk i njegova desna ruka pozvali su sa svojih Sky telefona iz Crne Gore (gdje su izvršili još tri ubistva) kako bi ohrabrili svoje saradnike u Beogradu da daju „102 odsto“ u mučenju njihove najnovije žrtve. Transkripti sa Sky aplikacije pokazuju da su tražili da telefon bude blizu žrtve kako bi mogli da je proklinju i najaviti da planiraju da joj ubiju oca i brata i „sve koje je ikada poznavao i volio.“ Kasnije je Belivuk ponovo poslao poruku, tražeći od jednog od svojih podređenih da detaljno opiše mučenje i da „ne preskače sočne detalje“.

Pošto bi ubili žrtvu, uslijedio bi isti ritual. Sekirama i noževima bi sjekli tijela na manje komade, koje bi zatim provlačili u mašini za mljevenje mesa i ostacima bi punili vreće koje bi kasnije bacali u Dunav. Kese su spaljivali, zajedno sa odjećom i stvarima žrtava. Takođe bi uništavali krvavu plastičnu foliju i očistili mašinu za meso kiselinom i izbjeljivačem. Ali to nije bio kraj. U skoro svakom slučaju, kažu tužioci, slali su poruke članovima porodice žrtve, često se pretvarajući su oni žrtva, i pronašli bi načine da od njih izvuku novac, drogu i automobile. Jelena Veličković mi je rekla da joj je sve do dana kada je saznala šta se desilo njenom mužu — gledajući fotografije njegovog unakaženog tijela na televiziji — bilo teško da poveruje da je Belivuk odgovoran.

„Bio nam je skoro kao prijatelj“, kaže. „Srela sam ga više puta na stadionu. I moj suprug isto. Godinama ranije, kada je odvela svoje prvo dijete na stadion na utakmicu, Belivuk joj je čestitao. A, u skladu sa srpskim običajem, čak joj je dao novac za bebu, poklon od 50 eura. „Bio je dobar u to vrijeme“, rekla je. „Nikada nisam mogla da zamislim da momak koji nam je dao poklone za naše dijete, da taj isti momak može da ubije mog muža.“

Jelena je sitna, okruglasta ženica krupnih tamnih očiju i sa pogledom punim pomirene melanholije. Ruke su joj prekrivene tetovažama, sa jednom nedavnom koja glasi „Bol koji danas osjećam biće stura moja snaga.“

Jelenina advokatica, sjedeći zajedno sa nama, rekla mi je da vjeruje Belivuk i njegovi ljudi nisu rođeni kao monstrumi. Na kraju su to postali zahvaljujući vlastima. „Belivuk je bio žrtva nerealnih očekivanja“, kaže ona. „Imao je iluzije o sopstvenoj veličini. On i njegovi prijatelji su i sami postali žrtve. Neko ih je hranio zabludama.“ U dvije godine od hapšenja Belivukove bande, Vučić je više puta rekao da taj slučaj predstavlja odlučujući raskid sa prošlošću. „Očistićemo državne institucije od svih njihovih saradnika“, izjavio je na prvoj konferenciji za medije posle hapšenja. Kasnije je rekao grupi novinara: „Ovo je važno za nas, ali i za obične građane. Vlasnici restorana i kafića neće morati da brinu hoće li neko doći da ih reketira i onda se plaše da to prijave policiji jer ne znaju da li je neko u policiji povezan sa ovim ubicama.“ Bila je to poruka sračunata da apeluje na građane koji su bili uznemireni onim što su čuli o slučaju Belivuk. Možda je bila usmjerena i na Evropsku uniju, koja neće primiti Srbiju u članstvo dok se ne uozbilji po pitanju vladavine prava.

Bilo je više razloga za sumnju u predsednikovo obećanje. Slične stvari je govorio i u prošlosti, a Belivuk se u Srbiji naširoko smatra posljednjim u dugom nizu korisnih kriminalaca, zamjenjivih kao što je bio Aleksandar Stanković prije njega. Veći razlog je taj što srpske vlasti i dalje nastavljaju da imaju prisne kontakte sa narko dilerima i kriminalcima. Jedan od senzacionalnijih skorašnjih primera bilo je otkriće velike farme marihuane pedesetak kilometara od Beograda koju su, prema navodima tužilaštva, štitili policajci i pripadnici vojske. Izgleda da je ta farma, projektovana za proizvodnju visoko koncentrovanih oblika kanabisa, bila najveća u Evropi.

A Vučić nema kontakte samo sa srpskim kriminalcima. (tehnički ovo nije tačno, ali oni Milana Radoičića smatraju da je sa Kosova, pošto je porijeklom odatle prim. prev) 2018. godine, jedan kosovski biznismen koga je američko ministarstvo za trezor optužilo za trgovinu drogom i oružjem velikih razmjera optužen je za ubistvo tamošnjeg političara. Vučić ga je branio, nazivajući ga „čovjekom koji brani srpski narod i ognjišta sjevernog Kosova“. Paradoksalno je da je Vučićev uticaj na sjeveru Kosova dio razloga što ga Evropska unija vidi kao dragocjenog partnera. Pokazao je tu moć krajem prošle godine za vrijeme krize koja je nakratko prijetila da se pretvori u otvoreni sukob. Tenzije su porasle, možda ne slučajno, tokom sastanka na samitu Evropske unije u decembru na kojem je Vučić ponovo potvrdio svoje odbijanje da učestvuje u sankcijama EU protiv Rusije. Etnički Srbi na sjeveru Kosova blokirali su puteve, i tako i kretanje kosovskih organa. Demonstranti su se okupili na srpskoj strani granice, uključujući i pripadnike Narodne patrole, srpske nacionalističke organizacije koja ima dokazane veze sa ruskom paravojnom grupom Wagner. Beograd je na granicu uputio svoje snage, prijeteći da će se umiješati i braniti Srbe sa Kosova. Vučić je tada održao sastanak sa grupom kosovskih Srba i kriza je završena. Nepotrebno je naglasiti da su tenzije na granici privukle pažnju Evropske unije. Sredinom marta, lideri Srbije i Kosova okvirno su pristali na plan za normalizaciju odnosa pod pokroviteljstvom EU, ali je Vučić odbio da se obaveže na bilo šta u pisanoj formi. Prije skoro deceniju, američki analitičar Daniel Server pomogao je da organizuje prvi Vučićev javni nastup u Vašingtonu. Server je radio na Balkanu 1990-ih i znao je sve o Vučićevim nacionalističkim korijenima. Ali bio je razočaran bilansom drugih srpskih političkih lidera. Rekao mi je da Vučić ne daje nikakva obećanja o Kosovu, ali da je rekao da će se približiti Evropskoj uniji. Server je smatrao Vučića inteligentnim i ozbiljnim. Bilo je neke nade, rekao mi je, da bi Vučić mogao da postane kao nekadašnji američki predsjednik Nikson kada je priznao Kinu (pošto je prije toga jahao na talasu antikomunizma 20 godina prim.prev.) koji bi mogao da konzervativnu bazu svoje stranke povede u pravcu pomirenja sa susjedima Srbije.

Server mi je rekao da se njegov odnos prema Vučiću radikalno promijenio. „Vučić je sada smrtno ozbiljan sa njegovim ‘srpskim svijetom’“, kaže Server. Te dvije reči, na koje se često pozivaju srpski nacionalisti, su zapravo ideja da Srbija ima pravo da dominira zemljama u kojima žive etnički Srbi, uključujući i nekoliko susjednih zemalja. „Imao je priliku da krene u proevropskom pravcu i odlučio se na suprotno.“ Server nagađa da je Vučić zaključio da bi reforme potrebne za priključenje EU oslabile njegove izglede da sačuva vlast ili bi čak mogle da ga odvedu u zatvor. To se dogodilo bivšem premijeru Hrvatske Ivi Sanaderu, koji je predvodio veći dio priprema njegove zemlje za pristupanje EU, i na kraju bio uhapšen i zatvoren po optužbi za korupciju (i dan danas je u zatvoru). Sanaderova sudbina postala je svojevrsno upozorenje za potencijalne reformatore na Balkanu.

Sjedinjene Države i EU nastavile su da se dodvoravaju Vučiću, fokusirajući njihove politike na ekonomski rast i uglavnom ignorišući njegov autoritarizam. Trumpova administracija djelovala je posebno naklonjena Vučiću, otvoreno stajući na njegovu stranu regionalnom tarifnom sporu i dovodeći do pada popularne vlade na Kosovu. Trump je poslao specijalnog izaslanika u region, Richarda Grenela, koji je djelovao kao da mu je stalo da isposreduje „dogovor vijeka“ Srbije i Kosova kako bi poboljšao Trumpove izglede na predsjedničkim izborima 2020. (Nije mu uspjelo.)

Server i brojni drugi eksperti za Balkan kažu da SAD i Evropska unija propuštaju priliku da Vučića poguraju u demokratskijem pravcu. „Imamo više uticaja na zapadnom Balkanu nego bilo gdje drugdje na svijetu“, rekao mi je Kurt Basiner, koji je detaljno pisao o Balkanu. „A ipak gradimo našu politiku na Vučiću i ljudima poput njega.“ Da je Vučić znao da rizikuje da izgubi veći dio svoje zapadne finansijske i diplomatske podrške, kaže on, možda bi promijenio računicu po brojnim pitanjima, uključujući običaj da povlađuje kriminalcima i huliganima. Zamisao da Srbija može da bude nekakav teg koji će Zapadu donijeti prevagu protiv Rusije je u velikoj mjeri iluzija, kaže Basiner. Rusija je možda tradicionalni saveznik Srbije, ali Putin, koji se muči da obnovi sopstvenu razbijenu vojsku, ima malo suštine da ponudi običnim Srbima.

Jednog popodneva u Beogradu proveo sam sat vremena razgovarajući sa Borisom Tadićem, koji je obavljao funkciju predsjednika Srbije od 2004. do 2012. godine, kada je izgubio od Vučićeve stranke. Tadić mi je rekao da je organizovani kriminal postao toliko moćan u Srbiji da je teško utvrditi ko vuče konce. Tokom svog mandata, rekao je, sa zaprepašćenjem je otkrio da kriminalne grupe „imaju bolju opremu i tehnologiju od srpske policije“. Kokainski karteli postali su toliko profitabilni da su mogli korumpiraju bilo koga. Tadić je rekao da se borio protiv mafije sa izvijesnim uspjehom. Vučić je, kaže, „pomogao da se dovedu kriminalci na vlast,“ sa uvjerenjem da ih može kontrolisati. To je bila opasna računica.

„Koji je konačni ishod vaše moći ako uništite temelje društva huliganima i kriminalcima?“ pita se Tadić. Tadić se nelagodno osvrtao oko nas u hotelskom dvorištu. „Ko vodi ovu zemlju?“ pitao je. „Možda neki Belivukovi kompanjoni sjede pored nas.“

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad