Osvrt novinara i roditelja na dešavanja u Beogradu.

Biti roditelj nikad nije bilo lakše.

Za loše ocjene djeteta okrivit ćemo lošeg nastavnika. Ako neko maltretira dijete, naučićemo ga da vrati tri puta više.

Kada dođemo umorni s posla – smirićemo ga dajući mu telefon.

Gleda on svoje, gledamo mi svoje. Naši će se pogledi zaobilaziti u pauzama od gledanja ekrana. Postajemo stranci, sa svakom novom godinom sve dalji. On u svojoj sobi, mi u svojim belajima.

Ako je opalio ćušku vršnjaku, sigurno ga je uvrijedio, ne bi taj naš nikad prvi.

Upisaćemo ga i na kurs engleskog. Kupiti mu skupi računar i nove markirane patike. Sve ćemo mu priuštiti. Mi nismo imali ni blizu.

Biti roditelj nikad nije bilo ni teže.

Tražimo od naše djece da budu uspješna. Da budu najbolji u školi. Upisujemo ih na sport, pratimo njihove želje i ispunjavamo ih.

Svi imaju telefone, neka imaju i oni. Sva djeca imaju markirane stvari, neka imaju i oni. Zbog toga i radimo, od jutra do mraka. Zarađujemo da njima priuštimo, ali u jednom trenutku i shvatamo da nas sav taj novac odvaja od djece.

Šta oni gledaju na svom ekranu dok i mi nakon posla odmor tražimo gledajući u naš?

Koliko znamo o svojoj djeci? Kakav su danas dan imali? Jesu li se s nekim posvađali? Je li ih možda neko uvrijedio? Udario?

Ako jeste, ko je prvi počeo? Je li to važno?

Koliko smo uložili u odgoj, a koliko u skupe telefone, računare, patike, odjeću?

Razgovaramo li s našom djecom ili ih puštamo da borave u svojoj sobi pod izlikom – takva su djeca, pubertet, neka ih, samo da su živi i zdravi?

Koliko smo zapravo daleko dok dijete sjedi u svojoj sobi nalazeći sebi zabavu, a mi u svojoj razmišljajući o problemima koji nas sustižu?

Nakon tragedije koja se dogodila u Beogradu svaki roditelj je morao pomisliti na svoje dijete, doć s posla, zagrliti ga.

Odgovornost svakog roditelja nakon tragedije bila je – razgovarati sa svojim djetetom. Preispitati sebe, koliko daje sebe u odgoj, koliko zna o svom djetetu, o tome šta njegovo dijete radi, šta sluša, šta voli, ko su mu prijatelji, šta ga zanima…

A, jesmo li svi pričali s našom djecom?

Komentari na društvenim mrežama nakon nezapamćene tragedije govore da nismo svi ispunili svoju roditeljsku odgovornost.

“Za sve je kriv Tik ToK, Kristijan Golubović i Zadruga“, najčešće pišu roditelji i dežurni komentatori na društvenim mrežama.

Jesu li? A gdje je naša roditeljska odgovornost? Zašto djeca znaju ko je Golubović, ko su glavni akteri Zadruge, a ne znaju one koji bi im trebali biti stvarni uzori.

Jesu li djeca kriva? Ne. Djeca nikad nisu kriva.

Kriv je sistem u kojem žive. Krivi smo mi kao roditelji ukoliko naše dijete želi život mafijaša, skupocjene stvari i laganu zaradu.

A možda ih i mi nesvjesno učimo tome? Žudeći da im priuštimo sve, da se ne osjećaju manje vrijednim u odnosu na drugu, bogatiju djecu, radimo i dan i noć samo da im priuštimo sve te skupocjene stvarčice, a ono najskupocjenije – ljubav, razgovor, podrška – to često izostaje.

Tragedija poput one jučer u Beogradu vrlo često je rezultat dužeg zlostavljanja, isključivanja ili osjećaja odbačenosti kod djeteta.

Djeca su odbačena u svojim kućama, pa odbacuju i izopće i one koji se ne uklapaju u njihov iskrivljeni sistem vrijednosti i u školi.

Biti odličan đak danas više nije popularno. Sistem vrijednosti je izokrenut.

I danas se zgrožavamo nad komentarima mladih na društvenim mrežama, šokirani smo time što vidimo da neka djeca podržavaju ubicu i šale se s tim. A znamo li iza kojeg nicka se krije naše dijete? Šta ono piše na društvenim mrežama? Kako ono sve ovo doživljava i kako razmišlja o tome?

Na ovim prostorima se podržavaju i glorifukuju ubice već decenijama. Čija ti slika visi na zidu? Čiji ti je mural na zgradi? Kome si na Facebooku napisao da se nadaš da će nestati? Kome si opsovao majku tursku, ustašku, četničku? Ko je napisao da treba poklati?

Govor mržnje na Balkanu je postao žargon.

Nasilje normalan oblik ponašanja. Ratni zločinci heroji. Mržnja benzin za preživjeti novi dan.

Ministar obrazovanja Srbije jučer je izgovorio da su djeca preuzela “zapadni oblik ponašanja”. Zapravo, ona su oblike ponašanja i vrijednosti društva u kome žive prenijeli na platforme. Zašto sistem i roditelji svoju odgovornost žele relativizirati “zlim i izopačenim Zapadom”. Ima li zla i izopačenosti i na Istoku?

Mržnju i izopačenost smo prihvatili kao nešto sasvim normalno, kao nešto o čemu ne treba razgovarati i problematizirati.

I onda se pitamo ko je kriv, a odgovor je tu – krivi smo mi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su lični stavovi i ne predstavljaju uredničku politiku N1.