Život u „gradu duhova“ ili „gradu koji umire“, kako mnogi nazivaju Srebrenicu, posebno u oblasti kulture i zabave svodi se na nekoliko dana manifestacija „Dani Srebrenice“ jednom u godini i poneki donirani koncert ili predstavu, ali i to rijetko jer nema ljudi, posebno mladih koji bi došli da to gledaju ili slušaju.

Svoj lični doprinos, da na tom planu bude bolje, barem jednom godišnje, već 20 godina daje Mirsad Mustafić. Svake godine on napiše, objavi i promoviše novu knjigu.

Mustafić je zasigurno „najplodniji“ književnik iz Srebrenice jer sutra promoviše 20. roman „Nije nam bilo suđeno“ čija fabula je rat i ratna sudbina Srebreničana kao i u ostalih 19 knjiga koje je prije ove, do sad napisao i objavio.

On o svom rodnom „Srebrengradu“, kako naziva Srebrenicu, piše onako kako je on pamti iz prošlih vremena, ali i o ratnim i poratnim danima, a ponajviše o ljudima koji su bili simboli grada i kojih više nema. Iako su imena svih likova u njegovim romanima promijenjena, stari Srebreničani prepoznaju svoje nekadašnje sugrađane, a i sam pisac kaže da tu pomalo ima i „autobiografskih natruha.“

Kad knjiga izađe iz štampe promoviše se najprije u Tuzli, dok je promocija u Srebrenici uvijek prvom polovinom jula, kada najviše Srebreničana dođe u svoj grad.

Tako je i ovog puta promocija njegovog dvadesetog romana u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci „Derviš Sušić“ u Tuzli.

Mirsad Mustafić je u bivšoj Jugoslaviji stekao zvanje profesora srpsko-hrvatskog jezika i književnosti kojim su govorili i pisali svi danas konstitutivni i ostali narodi u BiH.

U penziju je otišao kao profesor bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika u Ekonomskoj školi u Tuzli.

Na početku rata on je sa porodicom otišao u Tuzlu gdje i danas ode, povremeno da vidi kćerke koje tamo rade, dok on i supruga veći dio godine provode u svom zavičaju, Srebrengradu, kako on naziva Srebrenicu.

Jedno vrijeme se bavio i novinarstvom, a onda počeo pisati knjige i promoviše dvadesetu i tu ne misli stati.

“Sve moje knjige su na temu Srebrenice, jedne predratne ambijetalnosti, ratne i poratne, a najviše sam pisao o sudbinama ljudi ovog kraja, od prije rata, a naročito poslije rata. To je široka panorama sudbina koje je profilisao i oblikovao sam rat, sve te nedaće koje su se dešavale, rastanci, tuga, odlasci… Jedan poseban segment je i ta poratna morija koja je zavladala poslije svega, ovdje su ljudi umirali od posljedica te tragedije. Pokidana su mnoga prijateljstva, neka se i obnavljaju”, kaže Mirsad Mustafić za N1.

On za N1 o onom što se u Srebrenici ovih dana govori, najčešće potiho u uskim krugovima.

“Svjedoci smo ovih dana da se javljaju ponovno ti atavizmi za koje smo mislili da su se primirili. Ponovno je bezrazložno, unesen nemir među narod, a taman su se počela vraćati stara prijateljstva i poznanstva. Narod se bio počeo družiti ponovo o čemu svjedoči i to da su gosti svih lokala u Srebrenici tako da kažem, multietnički, odnosno da u njih dolaze svi bez obzira na vjeru i naciju. Ljudi sjede normalno i razgovaraju i siguran sam da bi se ti odnosi harmonizovali da nije politike.”

O osjećajima povratnika Bošnjaka u Srebrenici ovih dana on govori ovako:

“Šta i kako da se osjeća jedan povratnik u Srebrenici ako svaki dan sluša prijetnje i uvrede lidera pola države. Umjesto da vraćaju povjerenje među ljude oni prave još veći razdor. S toga je narod i malo uznemiren pogotovo oni koji su preživjeli genocid. No, oni koji su odlučili provesti svoj život do kraja ovdje, posve sam ubijeđen nikuda više micati sa svog topraka. Ja sam se ovdje vratio i ne mislim više nigdje ići”, kazao je Mirsad Mustafić za N1 uoči sutrašnjeg glasanja o prijedlogu rezolucije o Srebrenici o kojem će se glasati na Generalnoj skupštini UN i promocije svog jubilarnog 20-og romana „Nije nam bilo suđeno“ sa temama iz Srebrenice.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad