Pravo svakog djeteta je da pohađa školu. Trenutak ulaska na prvi čas u životu, taj veliki korak, trebao bi da bude sreća i ponos, ostane lijepa uspomena, kako djetetu, tako i roditeljima. No, to nije slučaj u povratničkom mjestu Luka u Općini Srebrenica. Jesen je porodici Delić donijela samo nove probleme.
Miralem, jedno od troje djece, postao je prvačić. Umjesto ushićenja, veselih porodičnih fotografija, nade u bolje sutra, porodica proživljava teške dane. Škola u Potočarima udaljena je više od 50 kilometara, od čega je značajan dio puta makadam. A ići se mora.
“Ustanem oko četiri, popijem kafu, oko pet krenem, tako da mogu stići do pola osam, dole moram da sačekam, kada dijete izađe iz škole da ga povezem. Neću moći dugo, neki izlaz moram naći, jer ne može se, loš je put, daleko”, priča Šećo Delić, otac prvačića Miralema.
Uložene pare, a škola propada
Otac zapostavlja obaveze u selu, brigu za stoku, od koje porodica preživljava, zapostavlja i pripreme za tešku zimu koja u ovom mjestu već kuca na vrata. Prvačić Miralem je zbog umora na časovima dekoncentrisan. Ali nije jedini. Nekolicina porodica u selu Luka suočava se s istim problemom. A moglo bi biti drugačije.
U mjesnoj zajednici nema prodavnice, nema ni ljekara, mještani se oslanjaju najčešće na 50 kilometara udaljenu Srebrenicu, ali zato ima škola, tačnije prostor koji godinama propada. U ove klupe djeca nisu sjela, iako je uloženo oko 300 hiljada maraka, ali vlasti nisu imale interes da ova škola i profunkcioniše.
Tako barem tvrde mještani. Jer drugog objašnjenja nema za činjenicu da je obnavljana škola u koju niko ne ide. Neki kažu “ko bi ovdje dolazio da radi, nema tog automobila koji bi podnio svakodnevno putovanje iz Srebrenice u Luku”. Nekadašnji predsjednik ove Mjesne zajednice Hamo Zulanović tvrdi – lokalne vlasti nisu imale interes da ovaj problem riješe.
“Politika iz Opštine Srebrenica je takva da je njima isplatnije čini mi se plaćati smještaj toj porodici koja ima jedno dijete ili dvoje da idu u školu, plaćati smještaj u Srebrenici, nego da plaćaju prosvjetnog radnika koji bi trebao da boravi tu u toj školi da uči djecu. Unazad 10-ak godina, po pitanju te škole mi smo izgubili jedno povratničko selo”, govori Hamo Zulanović, mještanin Luke.
Porodica Delić nije bila ni te sreće da dobije smještaj u Srebrenici. Druge nema, kažu, nego iznajmiti. Uz ionako težak život, dodatno plaćati stanarinu i račune, razdvojiti porodicu.
“Ne možeš ostaviti dijete nepismeno, moraš ga slati u školu. Nemaš nekog rješenja, tako je kako je, ne možeš ništa promijeniti”, govori majka Husnija Delić.
Ni freze, ni traktora
Luku su, kažu, mještani zaboravili mnogi. Za njih se čuje ako ih zamete snijeg, što nije rijedak slučaj. Nadležni pozivaju na povratak, no o povratnicima ne brinu. Slučaj je to u cijeloj Općini Srebrenica, kaže dugogodišnji novinar Marinko Sekulić.
“Mislim da je samo jedno dijete iz Luke prošle godine, koje su vozili svaki dan do škole u Podravanju, tako da su ti ljudi posebno ugroženi po godinama i po svemu. Da ne govorim o tome da tim ljudima je pomoć izostala i iz nekih drugih, političkih razloga, oni su daleko, ja ne znam da li su oni dobili poslije rata ijednu frezu. Znam da nijedan trakotor nisu dobili, a ne znam da su dobili ijednu frezu da bi opstali na toj oskudnoj zemlji”, rekao je Marinko Sekulić, novinar iz Srebrenice.
Kako onda opstaju? Šta kada ljubav prema rodnoj grudi više nije dovoljna? Mnogi koji su ostali, ni sami na ovo pitanje nemaju odgovor.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare