Nimalo optimistična epidemiološka situacija u Bosni i Hercegovini. Raste broj zaraženih morbilima. Na udaru su oni najmlađi i najosjetljiviji. Uprkos mogućim, pogubnim posljedicama, ali i novčanim kaznama, veliki broj roditelja i dalje odbija vakcinisati djecu.

Kada je bilo potrebno, Smajila Radovović ispoštovala je obaveznu vakcinaciju i zaštitila svoju kćerku. Na isti način, sada je vakcinisan i njen unuk. Napominje da se ne bi trebalo petljati u riječ struke, ali i da je svjesna da mlađi roditelji osjećaju svojevrsni strah

Smajija Radovović:

“Tako da je normalno da mi slušamo šta kaže struka, zdravstveni radnici, doktori. Ne možemo mi to samo svojom voljom. Upravo je to zbog neobrazovanosti, neupućenosti roditelja. Roditelj treba da se edukuje u svim oblastima, pa i u zdravstvenim. Treba skupiti roditelje, otići u škole, objasniti šta znači to ako dijete nije vakcinisano, da će onda i sva ostala biti.”

Prema podacima SZO u BiH konstantno se smanjuje stopa vakcinacije djece. Pa je tako 2000.godine ona iznosila 74%, a danas tek 60%.

Posljedice su već sada osjetne, i to u vidu epidemije morbila. Od početka ove godine, u Kantonu Sarajevo zaraženo je preko 3100 djece. U Tuzlanskom kantonu više od 600, u Zeničko dobojskom kantonu više od 300. U Republici Srpskoj, najozbiljnija situacija je u Bijeljini, gdje je zaraženo 138, u Banjaluci 21. U Brčko Distriktu 112, gdje je nedavno proglašena epidemija morbila.

Kolektivni imunitet je narušen, napominju ljekari. U Domu zdravlja na Ilidži svakodnevno susreću u prosjeku sa 10 ili više novooboljelih.

Doktorica Mirela Lisičić-Konaković, specijalista pedijatar:

“Nažalost, jedno od pet djece biva hospitalizirano i to najčešće zbog dehidratacije ili upale pluća, srednjeg uha. Nažalost, roditelji nisu dovoljno zdravstveno prosvjećeni. Čak se obraduju da je dijete prebolovalo morbile, to je porazno zato što se radi o virusu koji je neurotropan. Svjetske statistike govore da nakon 7 do 10 godina, jedno od hiljadu djece koja je imala morbile može da razvije ozbiljnu progresivnu neurološku bolest sa visokim stepenom smrtnosti.”

Ednan Drljević, infektolog:

“Sva sreća da u sadašnjoj epidemiji nemamo smrtnih slučajeva, u ranijim epidemijama imali smo ogroman broj djece sa komplikacijama i veliki broj smrtnih slučajeva, naročito u populaciji djece do godinu dana, odnosno novorođenčadi i dojenčadi.”

Iako se u Kantonu Sarajevo otvaranjem punktova ove godine vakcinisalo oko 7 hiljada djece, što je za 2 hiljade više u odnosu na cijelu prošlu godinu, to i dalje nije dovoljno. No, čak ni kazne ne podstiču pojedince da vakcinišu djecu.

Enis Hasanović, ministar zdravstva KS:

“Mislim da je zakonski od 100 km do 2000 KM, inspekcija iz nekog razloga ide sa najnižim kaznama. Oni nastave isto. Neke zemlje, Njemačka npr uvela je obaveznu vakcinaciju da bi bili primljeni u vrtiću. Mi za sada to nemamo, ja sam apsolutno za vakcinaciju, obaveznu. Ta djeca ne mogu sama o sebi odlučivati, nemaju ni znanje ni mogućnosti da donose te odluke, ali roditelji ne mogu donositi odluke na štetu djece.”

Ipak, zbog straha od vakcinacije roditelji odustaju. Uprkos tome što stručnjaci upozoravaju da bi jedini strah trebao biti od komplikacije bolesti.