Pisma koja je pisala tokom rata u vrijeme sukoba Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru, objavljivao je Radio Mostar. Bila je to nada za sluđene građane i glas razuma. Serijal emitovan na mostarskom radiju zvao se "Enisino ćoše".

Enisa Babović, rođena u Mostaru, kaže da je imala divno djetinjstvo uz svoje roditelje Abdulaha i Zejnu, dva brata i sestru. Odgajani da ne mrze, roditeljsku ljubav su pronosili kroz život.

Školu je završila kao odličan đak, a nakon toga završava i ekonomski fakultet.

“Zahvaljujem roditeljima što su nas tako odgojili da pomažemo i da gledamo ko je dobar čovjek, a ne nacionalnost. To je bio moto našeg življenja. Mi smo se redovno sastajali u našoj porodičnoj kući gdje smo se družili sa prijateljima”, kaže Enisa.

Pokušavajući vratiti slike s početka rata u BiH, kaže da je Jugoslovenska narodna armija bilo nešto u što nije bilo nikakve sumnje. “Možda je bilo problema u državi, ali je u armiji nije moglo biti. Tako smo učeni.”

Dočekala je kaže, da ta armija, što je bilo nezamislivo, okrene oružje na svoj narod.

Pogibija muža i ubistvo majke

“To je armija kojoj sam vjerovala kao članica Saveza komunista. Govorila sam ovo će stati. Izgubila sam muža koji je poginuo od granate 1992. od te armije.”

Sa mlađim sinom, koji je tada imao 15 godina, bila je u stanu 1993. koji se nalazi na desnoj obali na adresi Mustafe Golubića, današnja Mile Budaka, prekoputa MUP-a. Stariji sin je ranije prešao sa UNPROFOR-om na lijevu obalu nakon sukoba u Vranici.

“Nisam sumnjala dok nije puklo. Danima sam ja ležala u krevetu i slušala zvukove na ulici i svako auto koje se zaustavilo mi je izazvalo takav bol mesa od straha da će doći i da ću ja nesto reći, pa da će mi ubiti mlađeg sina. Pred MUP-om je moj ulaz i tu su bili pripadnici HVO-a u MUP-a i niko nije pitao gdje ćete s tim ljudima kada su došli po nas i komšije. Potrpali nas ko stoku i odveli. Nisam vjerovala da sam i ja na spisku, trebali su im stanovi i odluzeli su sve. Kod katoličke crkve nas istjerali, pucali iznad glava i potjerali nas na lijevu obalu. Kada sam došla, osjetila sam nevjerovatno olakšanje”, sjeća se Enisa.

Niko od komšija nije reagovao kaže Enisa, možda zbog straha. “Jedino je Slobo Pudar, potpukovnik bivši JNA i moj komšija rekao: ‘Niso, hajd’ kod mene’. Nisam na to pristala da njemu ne učine neko zlo”.

“Majka mi je ubijena 17. septembra. Danima sam osjećala potrebu da jo napišem pismo i napisala sam, sedam dana kasnije su je ubili HVO vojnici u bratovom stanu. Došli su misleći da ona snajperiše. Bila je drčna žena i hrabra, opominjala ih je. Udarili su je, slomili joj ruku, bacili na krevet i ubili je. Brata odvode u logor i bio je tamo preko 300 dana, a drugi brat je otišao na početku kod svastike u Ameriku”, kaže Enisa.

Na lijevoj obali, u porodičnoj kući, skupljale su se komšije i tu pričali o svojim tragičnim sudbinama i nemogućnosti da odu i sahrane najmilije zbog konstantnog granatiranja HVO-a. Enisa je odlučila da ovu tragediju građana Mostara, i njenu ličnu, počne zapisivati. Pozivala je na razum, pozivala bivše komšije da ne rade to što rade, da je ljubav iznad svega.

Enisino ćoše

“Jedno jutro sam odnijela pismo na Radio Mostar gdje sam u svojim pisanjima pozivale ljude na razum. Donijela sam pismo, a tada je glavni na radiju bio Alija Behram. Pružio mi je ruku i rekao ‘Naš ste saradnik’. Pisala sam, izbacivala sam to iz sebe”, kaže Enisa.

“Zar nije tragično ovo što se dešava!? Zar ne pomisliš, prijatelju, da bi zlo moglo uzeti maha pa i tvoju djecu ugroziti?”

Ovo je dio jednog od desetina pisama koje je pisala svojim komšijama sa druge obale.

“U toku rata mi se nisu javljali, ali nakon rata kada sam se vratila u svoj stan, korektno su se ponašali, pozdravili bi se. Nikada nismo sjeli na kafu, nisam htjela da me ne podsjeti na prelijepe dane, i pakao koji je uslijedio. Izgubiti majku, muža, čekati djecu da se vrate!? Kada su mi na Radio Mostaru kazali da moja pisma objavljuju u rubrici “Enisino ćoše”, nisam ni znala. I ljudi koji su protjerivani na lijevu obalu tražili su signal za radio kako bi me slušali i to mi je bila satisfakcija za moje glupo uvjerenje da će nekome pomoći da razmisli i da ne srlja dalje”.

Pismo Bilu Klintonu i njegov odgovor

Otišla je sa sinom kod brata u SAD 1994. godine. Čeznula je za Mostarom. Imala je potrebu da patnje sugrađana čuje i predsjednik SAD-a Bil Klinton.

“Napisala sam na našem jeziku pismo. Poslala na adresu. Nikome nije ogovarao, ali meni jeste. Pred Novu godinu sam poslala pismo, u februaru je 1995. došao odgovor”, kaže Enisa.

Tražila je od predsjednika da učini nešto konačno, a on je odgovorio da sa svojim timom čini sve kako bi u tom dijelu svijeta zaustavio konflikt.

“Kada je sin završio školu i dobio posao u LA Timesu, od prve plate mi je platio kartu da se vratim u Mostar.”

Mostar je moj

Vjeruje u nedjeljivi Mostar i zajedništvo. Kaže da se i dalje drži toga, te ideje i da je najbolje među svojima. Posebno je obradovala sinoćnja promocija monografije Radio Mostara autora Sanela Kajana.

“Govorio je Zlatko Serdarević koji me je spomenuo kao ratnog saradnika, bilo mi je izuzetno drago”, kaže Enisa Babović, žena koja je u mostarskom ratnom paklu bila svjetionik nade za ljude. Svoja pisma iz rata kasnije je objavila u knjizi pod naslovom “Ljetopis boli i ljubavi”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad