Nakon zemljotresa u Turskoj i Siriji, prizori kojima su svjedočili oni koji su iz razorenih područja izvještavali, prizori su užasa. O svemu što je doživio na terenu u Turskoj, zajedno sa snimateljem Ervinom Čolakovićem, za N1 govorio je Tahir Žustra, novinar Nove BH.

Novinar Nove BH kaže da je dolazak do Gazientepa trajao 30 sati kada su iz Sarajeva preko Istanbula krenuli na jug Turske.

“Vi kad dobijete informaciju i počnete se spremati za zadatak, nije lako. Ostavljate porodicu. Spakovali smo u kofere sve što nam je trebalo za desetak dana i pripremali smo se za katastrofu, ali nas je dočekala tragedija. Katastrofu možemo smjestiti u neki kontekst, tragedija ostavlja duboke posljedice i trajne rane. Naše putovanje od Sarajeva do Gaziantepa se pretvorilo u putovanje od 30 sati zbog otkazanih letova preko Istanbula. Već smo u Istanbulu vidjeli velike gužve, nervozu, spasilačke timove, mnogo odgođenih letova“, kaže Žustra.

S njima su na aerodromu u Istanbulu čekale porodice onih koji su pogođeni zemljotresom i panično pokušavali da dođu do aviona.

“Oni su po svaku cijenu htjeli dole. U Gaziantepu smo vidjeli mnogo ljudi koji su doslovno čekali bilo kakav avion kako bi pobjegli. Posljedice su ogromne, i trebaće decenije da se oporave te regije i gradovi”, kaže.

“Nikada nisam vidio ništa slično”

Tahir Žustra je već 13 godina novinar i kaže da nikada ništa slično nije vidio u svojoj karijeri, te je ispričao koji mu najteži trenutak bio prilikom izvještavanja iz Turske.

“Trenutak koji je meni bio najteži i gdje sam osvijestio ozbiljnost i veličinu te tragedije se desio u Hataju uz GSS BiH. Potražni pas i naša ekipa uz GSS su dolazile preko ruševina sa psom Atosom i tražili su majku i kćerku u ruševinama. Prije toga smo gledali stradale ljude i onda gledamo kako iz ruševina majku i kćerku žive izvlače. Kolega mi je rekao da je ekipi trebao par ruku, on bi ugasio kameru i otišao da pomaže. To mi je obilježilo boravak tamo“, govori Tahir.

Trudili su su da sačuvaju dostojanstvo žrtve, kao i da sačuvaju i dostojanstvo profesije kojom se bave.

“S ljudske strane, s tim ljudima želite doslovno da vrištite. Pred kamerama morate sačuvati dostojanstvo. Ne smijete kadrirati ljudsku bol i patnju. Mi smo prenosili samo činjenice i podatke zvaničnih izvora i to je to. Drago mi je da smo uspjeli uraditi posao kako treba jer je bila teško u stvarnosti. Teško je bilo izvještavati kada, dok se javljate, pored vas pronose beživotna tijela, a mi smo morali vrlo brzo reagovati kako ne bi te detalje prikazivali“, kaže Žustra i dodaje da čovjeka u potpunosti promijene ovakvi tereni i čovjek osjeti zahvalnost kada se vrati kući i zagrli drage ljude.