"Dvoje arhitekata osmislilo je rješenje u gradu koji je nekada bio među najstresnijim na svijetu: Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine", navodi se na početku priče uglednog New York Timesa o radu sarajevskog arhitekte Vernesa Čauševića.

“Više od 30 godina prošlo je otkako je Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine i nekada uzor multikulturalnog sklada, postalo streljana.

U 47-mjesečnoj opsadi Sarajeva tokom bosanskog rata 1990-ih, više od 11.000 stanovnika je ubijeno, a 50.000 ranjeno, uglavnom od minobacačkih granata i snajpera neprijateljskih nacionalističkih snaga. Oštećeno je 65 posto gradskih zgrada, a uništeno je 80 posto njegove komunalne infrastrukture”, navodi Times.

Vernes Čaušević, 37, bio je malo dijete tokom opsade. Nakon što je njegov otac teško povrijeđen, njegova porodica je pobjegla u London, gdje je gospodin Čaušević odrastao i postao arhitekta koji nije se nije osvrtao nazad.

Danas, on i njegova partnerica Lucy Dinnen, s kojom je osnovao studio Project V Architecture u Londonu, istražuju arhitekturu kao alat za poslijeratni povratak, rekonstrukciju i pomirenje.

“Nikada nije postojala ozbiljna državna strategija za održivi povratak u Bosnu i Hercegovinu”, kaže Čaušević, misleći na više od 2 miliona građana te zemlje raseljenih tokom rata.

“Par je 2017. godine osnovao drugi dom i ured u Sarajevu, a 2021. godine platili su oko 80.000 dolara za stan od 538 kvadrata na Grbavici. Taj kvart u srcu grada bio je ozloglašeno okupiran u ratu i korišten kao baza za napade, ali je sada privlačio nove stanovnike”, dalje piše NY Times.

Mala jedinica u zgradi iz socijalističkog doba postala je ne samo njihov dom, već i model za stvaranje fleksibilnog, zdravog okruženja. Umjesto da briše sjećanje na traumatične događaje, dizajn odaje počast otpornosti građana Sarajeva i predlaže ideje za suočavanje s izazovnom budućnošću opterećenom klimatskim promjenama.

Za projekat – koji su nazvali Zemlja, bosanska riječ za “zemlju”– arhitekti su uklonili tri unutrašnja zida i postavili vunene zavjese boje terakote koje se protežu duž plafonskih staza. Izvijajući se oko jedinice, zavjese odgovaraju na promjenljive potrebe stanara za društvenom interakcijom i privatnošću. Ograđujući ili proširujući prostore koji se koriste za izležavanje, rad, spavanje ili jelo, tkanina reguliše svjetlost i mijenja raspoloženje povlačenjem ruke.

Zavjese takođe imaju historijski odjek. Tokom rata Grbavica je bila odsječena od ostatka Sarajeva, a snajperisti su se pozicionirali unutar njenih zgrada. “Oslobađanje od zidova stana bilo je simbolično rušenje tih barijera”, rekao je Čaušević, ali zavjese se odnose i na posteljinu i cerade razvučene između zgrada izvan susjedstva kako bi zaklonile pogled onima koji su pucali.

„U našem radu i istraživanju inspirisani smo izuzetnim primjerima kreativnih intervencija građana koje su omogućile ljudima da prilagode arhitekturu svojih domova i ulica kako bi preživjeli pod opsadom,“ rekla je gospođa Dinnen (38).

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

"Zemlja"

Zemlja

“Sobe” stana su usidrene namještajem po mjeri, uključujući radnu jedinicu u obliku slova L sa ostavom u radnoj zoni koja služi kao ormar za spavaću sobu na svojoj poleđini i povezuje se s policom za knjige od poda do stropa u dnevnom boravku. .

Ova fiksna, funkcionalna ostrva su ono što Zemlji daje osjećaj prostranosti, rekao je Čaušević.

“Često je strategija u malim stanovima da se uradi suprotno – odveze namještaj, tako da se kotrlja ili mijenja stanje – ali je “neudobno i nezgodno” transformirati krevet u sofu ili “živjeti ispod svog radnog prostora“, rekao je on.

Rekonstrukcija, koja je arhitekte koštala 25.000 dolara, odgovara na pitanje: “Kako stvoriti stvarno smirujuću životnu sredinu za stresno urbano područje?”, kaže Lucy Dinnen za NY Times.

“Današnje Sarajevo ne samo da nosi ratne ožiljke, već se nosi i s korupcijom, zagađenjem i rascjepljenom administracijom. Granična linija koja je nakon rata podijelila Bosnu i Hercegovinu na dva entiteta — jedan s većinom bosanskih Srba, a drugi s većinom bosanskih Muslimana (Bošnjaka) i bosanskih Hrvata — nalazi se manje od jedne milje od njihovog stana.

Arhitekte su tražile resurse koji bi mogli poboljšati ljudsko i ekonomsko zdravlje – uključujući lokalno uzgojeno drvo, kojeg ima u izobilju (više od polovine zemlje je pošumljeno). Smreka zamjenjuje plastiku koja se obično nalazi u prozorima, smanjujući kondenzaciju i rizik od plijesni. Podovi od riblje kosti su uljeni bijeli hrast. Namještaj je od parene bukve.

Glina koju je par pronašao lokalno korištena je za stolić za kavu od nabijene zemlje i police u dnevnoj sobi. Od njemačke kompanije Claytec kupili su i glinenu žbuku za premazivanje zidova i plafona, aplikaciju za regulaciju vlage koja se u Sarajevu nije koristila decenijama prije rata.

Drugi materijali došli su iz kamenoloma, rudnika i fabrika u regijama koje vode različite vlasti kako bi se spojila paleta koja predstavlja kulturnu raznolikost zemlje. Čaušević je to nazvao „metaforom za pomirenje“.

Građevinari su se našalili da su zavese u stanu izgledale kao u pozorištu, ali su bili impresionirani efektom i voleli su rad sa prirodnim glinenim malterom, prisećaju se arhitekte.

„To je bio jedan od ključnih ciljeva, da inspirišemo ovu generaciju građevinara, koji su bili navikli da rade samo na određeni način“, rekao je Čaušević.

U osnovi, međutim, projekat se temelji na sarajevskoj arhitektonskoj tradiciji odražavajući individualne potrebe, a ne gradske kodove. To se odmah može cijeniti u jedinstvenom tretmanu balkona na eksterijeru zgrade.

“Jedna stvar koju slavimo u našem dizajnerskom radu i podučavanju je ad-hoc-izam Sarajeva,” rekla je gospođa Dinnen. “Ovaj način izgradnje i mijenjanja i popravljanja vlastite jedinice stvara ovu nevjerovatnu teksturu”, zaključeno je u priči NY Timesa.

O projektu “Zemlja”

U društvu koje se još oporavlja od rata 90-ih, “Zemlja”, smještena u sarajevskom naselju Grbavica, nastoji obnoviti osjećaj mjesta, doma i zajedničkog identiteta kroz arhitektonske inovacije.

Postavlja se pitanje: može li obnova doma dati ideje za obnovu zajednice, grada ili čak zemlje? “Zemlja” pruža tračak nade za održivu alternativu kroz održivu rekonstrukciju. Utjelovljuje holistički pristup dubokoj društvenoj, ekološkoj i ekonomskoj sanaciji i iscjeljivanju, promovirajući proizvodnju i upotrebu lokalnih i održivih materijala i znanja, suprotstavljajući se neodrživim poslijeratnim građevinskim praksama, pojasnio je Čaušević.

Originalni zapušteni stan radikalno je transformisan u prostran i adaptabilan dom, radeći u kompaktnoj površini od 50 m2, zamjenom nestrukturni pregradni zidova pokretnim zavjesama koje pretvaraju četiri mračne, male sobe u jedan velikodušan svijetli prostor s adaptabilnim prostorijama. To omogućava nesmetnu cirkulaciju kretanja, protoka vazduha i dnevne svjetlosti.

“Zemlja” je gotovo u potpunosti napravljena od prirodnih materijala – zemlje, gline, prirodnih tkanina i drveta, koji su sve pristupačniji od uvoznih alternativa. Ovo ne samo da doprinosi cirkularnoj ekonomiji, već i simbolično povezuje stan sa prirodom. Prirodni glineni malter je završni sloj zidova i plafona, što predstavlja prvi savremeni primjer glinenog maltera u Bosni i Hercegovini, ukorijenjen u tradicionalnoj gradnji sa glinom.

Pored projektovanja, Projekt V Arhitektura su vodili i cijeli proces izgradnje, uključujući izvođenje specijaliziranog namještaja.

Više o “Zemlji” nađite OVDJE.

Originalni tekst NY Timesa pročitajte OVDJE.