Ermin Smajlović početkom aprila ostao je bez brata. Iznenada, u 37. godini života, preminuo je u Posebnom respiratornom centru KCUS-a.

“Prije Covida nije bolovao od bilo kakvih bolesti, a kroz život je bio istinski humanista i život mu je bio posvećen pomaganju onim kojima je pomoć najpotrebnija – djeci s posebnim potrebama. Lično sam ga ostavio u krevetu u bolnici, nadajući se da će ostati dva do tri dana i biti nazad s obzirom da nije bio na velikoj dozi kisika. Nažalost, iz dana u dan dobijali smo informacije da se stanje samo pogoršava, pa je tako nakon tri dana stavljen na respirator, te nakon dva dana na respiratoru preminuo“, ispričao je Ermin na svom Facebook profilu, u grupi imenovanoj “Kolektivna tužba protiv KCUS-a”.

Dodaje da može razumjeti da se bratovo stanje stalno pogoršavalao, ali ne može to da prije nego će biti stavljen na respirator niko porodicu nije nazvao.

“S druge strane osoblje KCUS-a je tvrdilo da je u lošem psihičkom stanju, šta god to značilo, niko nam nije mogao/htio elaborirati. Zaista ne želim nikoga kriviti, već samo bih volio da se situacija ispita radi budućih pacijenata“, navodi dalje Smajlović na ovoj FB grupi.

Tu ne prestaje Smajlovićeva agonija. Otac mu je, dalje navodi, bio hospitalizovan na Covid odjelu Opšte bolnice i otpušten kao izliječen. Ali, dva dana kasnije doživljava moždani udar.

“Po njega je došla hitna, molili smo da ga vode u Opštu bolnicu, s obzirom da je tek izašao iz te ustanove i da je njihov pacijent, međutim oni ga odvoze na KUM. Gore sam sve vrijeme bio s njim, radiolog i kardiolog ga pregledali i na osnovu CT snimka zaključili da on treba kući na liječenje. Molio sam ih da ga prime i prate tu noć, jer sam čuo da se ti udari ponavljaju, međutim, kategorično, doktori odbijaju i puštaju ga kući. Ja veću bahatost i nonšalantnost stvarno nisam doživio u životu“, piše dalje Emir Smajlović navodeći da je otac čitavu noć u kući bio u lošem stanju.

“Odmah ujutro smo privatno otišli na MR mozga, koji kaže da je otac preživio višestruke moždane udare i ima velike krvne ugruške u čitavom tijelu te da mora biti hitno hospitalizovan. Nakon toga ga smještamo u Opštu bolnicu jer se nadam da više nikada neće morati da na KCUS ide još jedan član moje obitelji“, završava svoju ispovijest Emir Smajlović.

Spasili su mi život, bukvalno

Potpuno suprotno iskustvo ima Mirza Hulušija, dijabetičar i hronični srčani bolesnik. Mirza je zbog komorbiditeta bio sa najtežom kliničkom slikom Covida. U bolnici dobija infarkt, slijedi hitna operacija srca. Prvi je oboljeli od Covida-19 koji je na KCUS-u operisan zbog infarkta. Petnaest dana je proveo u intenzivnoj njezi KCUS-a. Izašao je kući prije sedam dana. Hulušija napominje da mu je supruga istovremeno 15 dana bila smještena na Podhrastovima sa najtežim oblikom Covida-19.

“Spasili su mi život. Bukvalno. Najteži oblik korone, dijabetičar sam i pod koronom sam imao srčani napad i operisan. Infarkt sam dobio drugi dan oko 11 sati na Infektivnoj. Pratili mi stanje sve vrijeme. Svaki sat EKG. Operisan sam u tri sata ujutru. Smješten na Intezivnu. Do mene čovjek na respiratoru. Svaki dan gledao vrstu njege koja dobija. Kako ga peru, hrane, sve. Mijenjaju posteljinu. Sve na Intenzivnoj. Od čistačica do svega. Za 15 dana vidio sam borbu ljekara naročito medicinskih sestara za pacijente, bukvalno ginu. Djeca su mi svaki dan dobijala informaciju o meni i supruzi. Nekad odmah. Nekad par poziva“, kaže za N1 Hulušija.

Dat im je lijek, kao navodi, Tocilizumab.

“Nazvan mi je sin i rečeno mu je ako može neka kupi, u kritičnom sam stanju. Isto i za suprugu. Dali su nam oboma lijekove. Odmah nam donijeli prazne bočice. Ostavili uz nas. Imam dva računa o kupovini istih. Zvao sam Zavod za refundaciju. Rekli su da kopiram i napišem zahtjev. Komisija će biti oformljena u aprilu. Koliko sam shvatio, refundiraće za lijek. I za Clexane koje platih oko 300 KM“, priča nam Hulušija.

Dvije priče sa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, dva potpuno različita iskustva.

Ispovijest Smajlovića završava riječima: “Sada se molimo za njega (oca, op.a) da prebrodi najkritičniji period, kako ne bi došlo do novih napada, sve uz nadu da nismo kasno stigli”, a Hulušija za N1 zaključuje: “Sva javnost je na fonu viktimizacije ljekara. Ne negiram druga iskustva, ali moje je drukčije i svjedok sam zaista kako rade ljekari na intenzivnoj njezi. Transparentan sam i otvoren jer tako se funkcioniše. Moralno je”.

U razgovoru sa ljekarom, Bosancem i Hercegovcem, ali miljama daleko od domovine, tražili smo mišljenje o (ne)povjerenju u ljekare u doba Covida-19 zbog velike smrtnosti, ali ispovijesti pacijenata. Pulmolog i intenzivista, prof. dr. Emir Festić radi u najtežem odjelu Klinke Mayo.

“Ja sam u medicini dvadeset i više godina i to u segmentu medicine gdje ljudi zaista često umiru. Vrlo dobro znam šta to znači, prošao sam nebrojeno puta kroz te situacije i zaista suosjećam sa svim tim ljudima. Ali, ti slučajevi umiranja su daleko manji, nego slučajevi izliječenja. Trenutno, ne samo ljekari, nego i sve zdravstveno osoblje koje radi po bolnicama prolazi kroz jako teško vrijeme. U nedostatku sredstava i opremljenijeg načina liječenja sa više radne snage, sa više podrške i od nadređenih i od javnosti, pa i medija, prolaze kroz vrlo, vrlo teška vremena. Da li ima grešaka u liječenju? Naravno. U svakoj bolnici na svijetu postoje greške u liječenju, možda čak ni greške, nego propusti. Ali u ovakvim slučajevima, kad su bolnice pretrpane, čak je i za očekivati da će toga biti više. To ne znači da treba kritikovati one koji rade, koliko mogu“, zaključio je prof. dr. Festić.