"Safet Oručević je bivši gradonačelnik i dogradonačelnik Mostara, u periodu od 1994. do 2002. godine; čovjek koji je u najkritičnijem periodu agresije na Mostar odlučio vratiti se u svoj grad i zajedno s ostalim patriotama konsolidirati odbranu Bosne i Hercegovine u njenom južnom regionu, a nakon okončanja rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma bio je jedan od vodećih ljudi reintegracije, pomirenja i obnove Mostara. Trenutno obnaša dužnost direktora Centra za mir i multietničku saradnju - Mostar", navodi u novom tekstu za Preporod, Mirnes Kovač.

“Sa Safetom Oručevićem smo se sreli u Jablanici, a priču smo otpočeli od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, napada JNA i srpsko-četničkih agresora, odnosa u Mostaru i širem regionu Hercegovine, pa sve do ključnog datuma, 9. maja 1993. godine, kada počinje napad HVO-a. Gospodin Oručević nam na početku našeg razgovora priča o tim ključnim danima i događajima. „Moj stan je bio u zapadnom dijelu grada, sve su to opljačkali, tražili me, potjernica je bila za mnom, sve sam ostavio i prešao u istočni Mostar. Tada su svi bježali iz istočnog dijela grada u opsadi, koji je bio bez struje, hrane, vode… HVO i HV su išli da uzmu Mostar i da završe s Armijom RBiH. Dođem u istočni dio grada, haos, loši odnosi, tenzije, svak svakog okrivljuje za stanje. Ja pokušam, pomalo, koliko mogu na neki moj autoritet koji je od ranije postojao među tom rajom, a i činjenicu da sam se dobrovoljno vratio u to smrtno grotlo”, – kazuje nam Oručević na samom početku ovog intervjua za Preporod.

PREPOROD: Niste se morali vratiti?

Oručević: Naravno da nisam, kao i hiljade drugih. Ali ulazim u grad u opsadi i jednostavno počinjemo organizirati život i opstanak naroda i Armije RBiH. U to vrijeme predsjednik SDA Ismet Hadžiosmanović sve nas izdaje. Priklonio se Mati Bobanu i pozvao na predaju Armiju RBiH. Pozovem našeg predsjednika Aliju Izetbegovića preko radioveze. Obavještavam ga da sam ušao u grad i da sam s Arifom Pašalićem i Midhatom Hujdurom Hujkom ponovo skupa. Kaže mi: „Svaka čast Safa!“ Kažem mu: „Trebam od Vas ovlaštenje da pokrenem SDA ponovo i civilne vlasti, ovdje se svašta događa. Kaže on meni: „Safa, imaš sva ovlaštenja i neka ti je Dragi Allah na pomoći!“ Mi se više nismo čuli dok nismo oslobodili Mostar. Ja sam tada zajedno s komandantima koji su bili i danas su moji prijatelji pravio plan da se deblokira grad. Gurao sam to na sve moguće načine, jer je to bilo pitanje opstanka Mostara, kome je bila namijenjena sudbina Srebrenice.

– Tada počinje udar, kada ste vi ustvari formirali liniju?

Oručević: Ujedinili smo se u jedno Operativno tijelo. Tako se zvalo. Tu su bili komanda korpusa, komandanti brigada, ratni predsjednici Nevesinja, Gacka, Stoca, Čapljine, Mostara, MUP, DB, naš muftija Seid-ef. Smajkić. U organizaciji da to krene najviše je pomogao komandant Semir Drljević Lovac. Tajnim glasanjem sam izabran za predsjednika. I kreće borba za preživljavanje. Uvodi se red u gradu, jer bi inače bilo svega što ne treba i ne valja. Mi smo za dvadest dana bili spremni za operacije. I grad nam više niko nije mogao uzeti.

Generacija koja je odbranila i izborila se za nezavisnost Bosne i Hercegovine

– Poštovani gospodine Oručeviću, pred nama je 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U kakvom ozračju naša domovina dočekuje 32. godišnjicu od obnove svoje nezavisnosti i samostalnosti?

Oručević: Prije svega dozvolite mi da svim građanima Bosne i Hercegovine čestitam 32. godišnjicu nezavisnosti naše domovine. A sada ću se vratiti na vaše pitanje. Dakle, osnovna je stvar da postoji sigurno, kako u meni, tako i u svakom drugom Bosancu i Hercegovcu, posebno Bošnjaku, višestruki osjećaj sreće da smo mi generacija koja je odbranila i izborila se za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koja je odbranila njenu državnost i u tom periodu napravila odgovor za one koji su htjeli da nas počiste i unište kao jedno „muslimansko pleme“ koje im se zateklo na putu. Mi smo se kao narod politički definisali u tim najtežim vremenima kao Bošnjaci, te ravnopravno sjeli na sve pregovore. I prvi put u historiji našeg naroda smo napravili Armiju Republike Bosne i Hercegovine u jednom potpunom obruču, Armiju koja je završila kao jedina antifašistička komponenta s ovih prostora na čuvenoj vojnoj paradi 9. maja 1995. godine u Parizu. Dakle, to je prvi osjećaj, biti ponosan na sve to. Sljedeći osjećaj je da sve to ugrožavaju isti oni koji su napravili agresiju na ovoj zemlji. To su sada promijenjena lica iste ideologije. Tužno je gledati da nakon 32 godine mi se budimo s istim strahovima. Tužno je da živimo s istim osjećajima nelagode za budućnost, nakon svega što smo prošli, misleći da smo se jednom za to izborili za sva ova vremena.

– Kakva je to nelagoda o kojoj govorite?

Oručević: Vodili smo jednu dugu političku borbu sve ove godine da dobijemo i jedne i druge u želji da gradimo ovu zemlju. Očigledno je da u zadnjih 20 godina nema napretka i da nam se ponavlja svaki dan s istim i sve gorim problemima, dakle, te ratne agende. U to vrijeme dali smo ogromne žrtve i s uspješnim vođstvom na političkom i vojnom planu se odbranili iako danas znamo da smo možda mogli postići mnogo više od toga. Dobili smo simpatije cijelog svijeta, i Istoka i Zapada, što se danas, kad pogledamo unazad šta nam se događa, dobijamo osjećaj da gubimo simpatije. Čime? Svojom dugogodišnjom pogrešnom ili nedovoljno prilagođenom politikom promjenama u svijetu. Napravili smo nekoliko velikih političkih i ekonomskih grešaka koje su rezultat nezrelosti i nepotrebnog rivaliteta naših lidera i još uz to podmetanja nogu jednog dijela tzv. međunarodne zajednice. Zato što ne postoje stalni prijatelji, ne postoje ni stalni neprijatelji, sve se to mijenja, a mi smo stajali na istom mjestu kao žrtva tražeći sve ono što se više nije primalo kod tog novog svijeta. Morali smo i mi mijenjati politike u tom cijelom periodu i tražiti saveznike u onima u kojima možda nismo nekada ni očekivali da budu, da bismo došli do svoga cilja.

– Šta je razlog za takvu politiku koju ste identificirali?

Oručević: Ja ću reći nešto što nije lijepo i prijatno za čuti. Dakle, mi stalno u ovom periodu imamo protiv sebe dva neprijatelja, srpski i hrvatski faktor koji želi da podijeli Bosnu i Hercegovinu. Srpski to radi transparentno, ali definitivno i hrvatski „u rukavicama“, koji nije zadovoljan rješenjem iz Washingtona i koji je stalno igrao na dvije linije. Jedna linija je da li će se steći uslovi da se napravi treći entitet, a druga linija je da s njom jednostavno oni žive, bogate se, koriste državu, da koriste sve resurse države kroz Federaciju BiH i državne institucije, čak i radeći samo do tih margina koliko uvijek ima prostora da bi mogli sutra u nekoj novoj svjetskoj konstelaciji zaokružiti svoju teritoriju. Mi, nažalost, moramo priznati da imamo također dvije linije. Apsolutno je jedna koja je za cijelu integralnu Bosnu i Hercegovinu, koja prepoznaje taj historijski kontekst i bit naše domovine. Naša tzv. „druga linija“ je pomalo umorna i zadržala bi sigurno bošnjački dio Bosne i Hercegovine odbranjen u ratu . To je najlakši model upravljanja, vladanja, življenja. Ili su umorni ili su već zadovoljni postignutim ciljem. Ta linija nije otvoreni neprijatelj multietničke Bosne i Hercegovine, ali nije ni aktivni borac za nju, pa zato imamo usporene procese gdje mnogi ne rade ništa. Ključ za opstanak cijele države je borba za povratak, boriti se za cijelu Bosnu i Hercegovinu, boriti se za zajednički život. Neumorno!

Ostatak teksta pročitajte na originalnom linku.