Pitanje otpornosti stambenih objekata na prirodne katastrofe u Bosni i Hercegovini se često zanemaruje, što može dovesti do ozbiljnih posljedica, kazala je u intervjuu za Fenu prof. dr. Naida Ademović sa Građevinskog fakulteta u Sarajevu, istaknuvši važnost izrade karata rizika za područja izložena poplavama, klizištima i potresima.

Nakon tragičnih poplava i bujica u Jablanici, Fojnici, Kreševu i Kiseljaku, kao i sve češćih seizmičkih aktivnosti u regiji, Ademović naglašava da odabir lokacija za gradnju postaje ključan faktor za smanjenje rizika od prirodnih katastrofa.

Prva mjera je provođenje temeljitih geoloških, hidroloških i seizmičkih analiza, koje identificiraju rizična područja podložna poplavama, klizištima i potresima. Takve zone trebaju biti izuzete iz gradnje ili, u slučaju neizbježnosti, moraju se koristiti posebni pristupi izgradnji otpornoj na potrese i druge nepogode. Održivo urbano planiranje mora integrirati strategije prilagodbe klimatskim promjenama.

– Potrebno bi bilo izraditi karte rizika za područja izložena poplavama, klizištima i potresima. Ovo bi bila izuzetno korisna i važna mjera. Karte rizika omogućuju precizno prepoznavanje najugroženijih lokacija, pomažu u prostornom planiranju i donošenju strateških odluka u vezi s izgradnjom, urbanizacijom i zaštitom od prirodnih nepogoda. Također, ove karte mogu pružiti jasne smjernice investitorima, građevinskim inženjerima i vlastima, osiguravajući da se rizici minimiziraju i da se gradnja vrši na sigurnijim lokacijama – kazala je prof. Ademović.

Ovakve karte mogu identificirati područja visokog rizika gdje bi gradnja trebala biti zabranjena ili u najboljem slučaju značajno ograničena i to pod posebnim uvjetima, označiti zone sa srednjim i niskim rizikom gdje su potrebne specifične mjere za smanjenje štete, pružiti osnovu za razvoj planova evakuacije i hitne intervencije u slučaju prirodnih nepogoda, unaprijediti urbanističko planiranje usmjeravajući razvoj prema sigurnijim područjima i olakšati donošenje zakona i propisa koji reguliraju gradnju u rizičnim područjima, uz posebne mjere za povećanje otpornosti na potrese, poplave i klizišta.

– Nakon toga neophodno je izvršiti ažuriranje prostornih planova koji moraju uključivati podatke o rizicima. Velika je odgovornost lokalnih vlasti prilikom izdavanja dozvola za gradnju, te rješavanje pitanja bespravne gradnje – smatra prof. Ademović.

Ističe da struka, koja uključuje građevinske inženjere, seizmologe, geologe i urbaniste, mora imati ključnu ulogu u odabiru lokacija za gradnju.

– Nažalost, politički i ekonomski interesi često prevladavaju nad preporukama stručnjaka, što dovodi do gradnje u rizičnim područjima. Zbog toga je potrebno uvesti zakonske obaveze koje će zahtijevati uključivanje stručnjaka u svaku fazu procesa planiranja i gradnje, od procjene podobnosti lokacije za gradnju do izgradnje samih objekata – navela je.

Uvođenjem zakonskih okvira koji obavezuju lokalne vlasti i investitore na konsultacije sa stručnim tijelima prije odobravanja gradilišta, mogla bi se osigurati dugoročna sigurnost stambenih objekata. Osim toga, poticanje interdisciplinarne saradnje između stručnjaka različitih profila, kao što su klimatolozi, arhitekti i inženjeri različitih profila, može značajno poboljšati otpornost na prirodne katastrofe.

Konkretne građevinske mjere za područja izložena rizicima od bujica, poplava, klizišta i drugih nepogoda uključuju provođenje temeljitih geoloških, hidroloških, seizmičkih studija za procjenu rizika te implementaciju regulativa o prostornom planiranju koje ograničavaju, pa čak i zabranjuju gradnju u područjima s visokim rizikom.

Prof. Ademović kaže da se mjere zaštite od poplava i klizišta mogu klasificirati na pasivne i aktivne pristupe. Pasivne mjere su preventivne i strukturne, s fokusom na smanjenje rizika prije nego što se dogodi opasnost. To uključuje prostorno planiranje i zoniranje kao ključne pristupe za sprječavanje gradnje u poplavnim područjima, čime se smanjuje rizik od šteta. Izgradnja nasipa i brana pomaže kontrolirati tok rijeka i spriječiti širenje vode prema naseljenim područjima.

Održavanje sistema odvodnje osigurava da kanali i rijeke ostanu čisti, što omogućuje nesmetan protok vode i smanjuje rizik od začepljenja i poplava. Zeleni infrastrukturni projekti, kao što su parkovi i šumska područja, prirodno upijaju višak vode, dok sistemi za kontrolu oborinskih voda, poput propusnih pločnika, također pomažu u reguliranju količine vode koja ulazi u odvodne sisteme.

– Preventivne mjere za zaštitu od klizišta također su od presudne važnosti, osobito u područjima s nestabilnim tlom ili strmim padinama. Stabilizacija padina primjenom potpornih zidova, terasa ili drenažnih sistema pomaže smanjiti mogućnost pokretanja tla. Pošumljavanje i sadnja vegetacije osiguravaju stabilnost tla jer korijenje biljaka pomaže u njegovom učvršćivanju te smanjuje eroziju – rekla je ona.

Kontrola erozije putem upotrebe geotekstila ili zaštitnih mreža dodatno sprječava ispiranje tla, posebno u vjetrovitim ili kišnim razdobljima. Građevinski radovi u rizičnim područjima trebaju biti ograničeni, kako bi se izbjegle intervencije koje bi dodatno destabilizirale tlo. Konačno, praćenje podzemnih voda osigurava da tlo ostane suho i stabilno, jer višak vode može uzrokovati zasićenje tla, što je često uzrok klizišta.

S druge strane, aktivne mjere uključuju izravne intervencije, često tokom samog događaja opasnosti. To uključuje sisteme ranog upozoravanja, privremene barijere protiv poplava, sisteme za hitnu odvodnju i praćenje stabilnosti padina kako bi se otkrila potencijalna klizišta.

Integrisanjem pasivnih i aktivnih mjera, zajednice mogu učinkovito smanjiti rizike povezane s poplavama i klizištima te osigurati veću sigurnost i otpornost.

Zaštita od potresa uključuje kombinaciju aktivnih i pasivnih mjera, koje zajedno pružaju cjelovit pristup smanjenju rizika i posljedica seizmičkih događaja. Pasivne mjere su dugoročne i odnose se na proračun, gradnju i održavanje zgrada kako bi bile otpornije na potrese. To uključuje seizmički otpornu konstrukciju, pojačanje postojećih zgrada, te kvalitetno urbanističko planiranje koje izbjegava gradnju u visokorizičnim područjima. Također, važno je se pridržavati strogih građevinskih propisa. S druge strane, aktivne mjere fokusiraju se na djelovanje neposredno prije ili tokom potresa, kao što su sistemi ranog upozorenja, automatsko isključivanje opasnih instalacija, evakuacijski planovi i obuka stanovništva. Uz to, kontinuirano seizmičko praćenje i mobilizacija hitnih službi omogućuju pravovremeno reagovanje kako bi se smanjile štete i spasili životi.

– U Bosni i Hercegovini, pitanje otpornosti stambenih objekata na prirodne katastrofe često se zanemaruje, što može dovesti do ozbiljnih posljedica. Poplave i bujice mogu uzrokovati ozbiljna oštećenja na infrastrukturi i stambenim objektima, osobito u područjima gdje nedostaju odgovarajuće preventivne mjere. Iako postoje zakoni i propisi koji reguliraju gradnju, njihova primjena i nadzor su često nedovoljni, što može rezultirati objektima koji nisu dovoljno otporni na ove rizike – kazala je prof. Ademović i upozorila da postoji percepcija da u nekim slučajevima vlada anarhija u pogledu poštivanja građevinskih propisa i standarda, posebno u oblastima izloženim rizicima poput poplava, klizišta i potresa.

Nedostatak pravilnog nadzora i inspekcije u sektoru građevinarstva često rezultira gradnjom objekata koji ne zadovoljavaju potrebne kriterije sigurnosti i otpornosti.

– Najvažnije pitanje u kontekstu izgradnje u područjima izloženim riziku od poplava, klizišta i drugih prirodnih nepogoda odnosi se na to ko daje odobrenje za gradnju. Ovaj proces odobravanja treba biti zasnovan na temeljitim analizama rizika i multidisciplinarnim procjenama, uključujući geološke, hidrologijske, klimatske, seizmičke i druge neophodne studije. Odgovorne institucije trebaju primijeniti stroge kriterije koji osiguravaju da svi građevinski projekti ispunjavaju standarde sigurnosti i otpornosti na prirodne katastrofe. Ova praksa nije samo od esencijalnog značaja za smanjenje rizika za sadašnje i buduće stanovnike, već i za očuvanje infrastrukture i okoliša, čime se doprinosi održivom razvoju zajednica. Razvoj i primjena modela za procjenu rizika, te oštetljivosti/ranjivosti područja od ključne su važnosti za donošenje informiranih odluka o izgradnji – rekla je prof. Ademović.

Da bi se poboljšala situacija, potrebno je poduzeti nekoliko mjera. Ključni korak za smanjenje rizika od poplava je zabrana gradnje u područjima koja su podložna poplavama, poput riječnih dolina i priobalnih zona. Nadalje, treba osigurati strožije provođenje postojećih zakona i propisa koji se odnose na građevinske standarde, uključujući i obaveznu procjenu rizika prilikom projektiranja stambenih objekata.

– Prostorni planovi trebaju uključivati detaljne karte poplavnih zona, a urbanističke dozvole ne bi smjele biti izdavane za područja visokog rizika bez odgovarajućih zaštitnih mjera – upozorila je.

Održavanje i modernizacija kanalizacijskih i oborinskih sistema izuzetno su važni za sprječavanje zagušenja vode tijekom obilnih kiša. Sistemi odvodnje trebali bi biti projektovani s kapacitetom za prilagođavanje intenzivnim oborinama, a njihovo redovito čišćenje mora biti prioritet kako bi se spriječilo začepljenje.

U područjima s čestim poplavama, potrebno je izgraditi trajne zaštitne, poput nasipa ili obalnih zidova. S tim da je neophodno njihovo redovno održavanje i nadzor kako bi ostale učinkovite. Kao i kod zaštite od potresa, sistemi ranog upozorenja i učinkoviti evakuacijski planovi mogu spasiti živote. Ovi sistemi omogućuju pravovremeno informiranje stanovništva o nadolazećim poplavama ili bujicama te pružaju dovoljno vremena za evakuaciju. Pored održavanja postojećih sistema oborinske odvodnje, potrebno je uložiti u izgradnju novih kanala za odvodnju oborinskih voda u urbanim i ruralnim sredinama. Posebna pažnja treba biti posvećena regijama gdje se češće javljaju bujice nakon jakih kiša. Edukacija stanovništva o rizicima poplava i bujica, kao i o mjerama samopomoći i zaštite, od suštinskog je značaja za prevenciju katastrofa. Zajednice trebaju biti svjesne opasnosti i imati planove za hitne slučajeve, uključujući jasno definirane sigurne zone i postupke evakuacije.

– Osim toga, vlasti bi trebale provoditi redovite inspekcije građevinskih objekata kako bi se osigurala njihova usklađenost s propisima i standardima otpornosti. U slučaju bespravne gradnje, neophodno je uspostaviti mehanizme za uklanjanje tih objekata i kažnjavanje budućih nelegalnih aktivnosti. Također, potrebno je povećati svijest zajednice o važnosti otpornosti zgrada i uključiti ih u procese donošenja odluka koji se tiču urbanog razvoja. Na kraju, potrebne su investicije u istraživanje i razvoj novih tehnologija i materijala koji će povećati otpornost građevinskih objekata na prirodne katastrofe – kazala je u intervjuu za Fenu prof. dr. Naida Ademović.