Dugonajavljivani dokumentarac posvećen ratnom Sarajevu posmatran kroz prizmu muzike i umjetnosti ugledao je svjetlo dana premijernim prikazivanjem na nedavno održanom Berlinskom filmskom festivalu. Film kojeg su producirali holivudske zvijezde Matt Damon i Ben Affleck pokupio je simpatije publike, ali i filmskih kritičara, a Peter Bradshaw ga je nazvao “vremenskom kapsulom nedavne tragične prošlosti Evrope”. Ugledni Guardian donosi priču iz ugla njenih protagonista, članova sarajevske rock muzičke scene i drugih umjetnika, koji su se, kako se ističe, "izborili za svoje pravo na multikulturalni identitet". Priča kulminira velikim koncertom benda U2 na stadionu Koševo 1997. godine, za kojeg su članovi ovog irskog benda kazali da ga smatraju jednim od trenutaka na koji su najviše ponosni.

Dokumentarac prati Borisa Šibera, koji se kao radio operater tokom opsade Sarajeva koristio muzikom da ometa neprijateljske radijske valove i njihovu komunikaciju, piše Guardian u tekstu autorice Kate Connolly pod naslovom “Punk je bio moje oružje: Pobunjenička moć kulture tokom opsade Sarajeva“.

“The Clash, Jimi Hendrix i Sex Pistols, što je moguće glasnije na frekvencijama koje su koristili… promijenili bi frekvenciju, a onda sam ih ponovno pronašao. To je bio moj zadatak”, pripovijeda Šiber i dodaje: “Muzika i mikrofon su bili moje oružje”.

Drugi protagonist priče Enes Zlatar Bure, danju je radio kao vatrogasac, pomagao je u gašenju požara izazvanih eksplozivnom municijom, a ta alternativna funkcija bila je alternativa odlasku na ratište. Noću je u blokiranom gradu bio frontmen punk rock grupe Sikter.

“Naš punk rock je bio oružje kojim smo rekli: j*** se… ne možete nam ništa. Da, možeš, možeš nastaviti pucati na nas, ubijati nas… ali svejedno ćemo ti reći j*** se”, priča Bure.

Pronaći svrhu

Njih dvojica su, piše Guardian, dio underground zajednice Sarajlija koji se u novom dokumentarnom filmu prisjećaju kako je proteklo gotovo 47 mjeseci opsade u gradu između 1992. i 1996, pod stalnom neprijateljskom vatrom i kako je kultura postala njihov ključ otpora i opstanka.

“'Kiss the Future’, dokumentarac redatelja Nenada Čičin-Šaina, premijerno prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, okupio je muzičare, umjetnike i novinare koji su se muzikom i umjetnošću pobunili protiv zatočeništva i izborili svoje pravo na multikulturalni identitet dok je trajao pokušaj srpskih nacionalista da unište i njih i njihovu kulturnu baštinu”, piše ovaj ugledni medij u osvrtu na film.

Čičin-Šain rekao je da je bio inspiriran porastom nacionalizma u svijetu da se uhvati ukoštac s pričom, te je smatrao da je došlo vrijeme da je predstavi novoj publici.

“Naša je namjera bila humanizirati kako je to proći kroz nešto tako užasno, ali u toj tami pronaći najljepše znakove ljudskosti. Čak i u najmračnijim vremenima, ljudi su koristili muziku i umjetnost kao oblik pobune i preživljavanja te za pomoć drugima. Željeli su pronaći svrhu, osjećati se ljudima, osjećati se normalno”, rekao je za Guardian.

Protagonisti dokumentarca prepričavaju svoje svakodnevne borbe izbjegavanja snajperske vatre, živeći bez vode, struje, plina i grijanja usred nestašice hrane, goriva i lijekova. Noću bi se sklanjali i pravili društvo jedni drugima u podzemnim klubovima i barovima, riskirajući svoje živote dok su trčali kroz snajperske zone čak i samo kako bi došli do mjesta događaja.

Zlatar se prisjeća kako je njegov bend Sikter svirao u klubu Obala koji je poprimio legendarni status.

“Otišli bismo tamo i svirali. Ljudi bi dolazili i slušali; zabavili bi se. Bilo je to poput teleportiranja na drugo mjesto, poput Amsterdama ili Berlina, Londona ili New Yorka”, rekao je na filmskom festivalu. “Niko od nas nije razmišljao o tome šta se događa vani. Bilo je poput kapsule i to je ono što nas je cijelo vrijeme održavalo prisebnim”.

Bolno iskustvo

Prisjetio se i kako bi vlasnici Obale, kada bi uspjeli doći do benzina za pogon agregata, pozvali muzičare na svirku.

Kako je Sarajevo sa svih strana bilo okruženo tenkovima i snajperistima, smrt i ranjavanje bili su svakodnevna stvarnost, dodao je.

“Naš basist mi je došao jednog dana i rekao: ‘Naš bubnjar, izgubio je ruku na prvoj liniji’. I šta je napravio? Zalijepio je trakom bubnjarsku palicu za ruku da može svirati – i sada tako svira”.

Gino Jevđević, balkanski punk rock muzičar, skladatelj i dramaturg koji je postavio adaptaciju mjuzikla Kosa koji se tokom rata izvodio gotovo svakodnevno, prisjetio se kako je publika doslovno riskirala svoje živote, trčeći od mostova do pozorišta.

Vesna Andree Zaimović, novinarka Radio Sarajeva koja je radila kao istraživač na filmu, rekla je da je njegovo snimanje u konačnici bilo kao proces izliječenja, ali i jedno bolno iskustvo, posebno kada se ruska invazija na Ukrajinu kada je snimanje trebalo početi ponovno potaknulo posttraumatski stresni poremećaj kod jednog broja bh. filmske ekipe. Ipak, rekla je da je borba Ukrajinaca za slobodu ovom projektu dala još veću svrhu.

“Naša priča znači trenutak u historiji. Ali to je također pitanje koje je relevantno i bitno za današnju globalnu političku situaciju. Sve što se dogodilo prije 30 godina duboko je povezano s događajima koji se zbivaju u blizini danas”, naglasila je.

Procjenjuje se da je najduža opsada u modernoj povijesti koštala života gotovo 14 hiljada osoba, uključujući više od 1.600 djece. Rat je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, čime je zaustavljen gotovo četverogodišnji rat između Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Poruka Zaimović onima koji prolaze kroz sukobe u Ukrajini i drugdje bila je da zapamte da su oni “na pravoj strani civilizacije”.

Milost pod pritiskom

Prisjetila se kako ju je njen tadašnji dečko, a sada suprug Senad Zaimović, pokušavao zaštititi od snajperske vatre prilikom njihove svakodnevne šetnje do posla. Bio je glavni urednik Ratne umjetnosti, dnevnog TV programa koji pokriva sve aspekte kulture od modnih revija do komedije, a koji se emitirao iz grada putem satelita kao namjerni čin kulturnog otpora.

“Bila sam mlada i zaljubljena, tako da je to bio sraz između najuzvišenijih osjećaja koje jedna žena može imati i najbrutalnijeg užasa opsade razaranja, a tako se većina nas u Sarajevu osjećala”, rekla je.

Čičin-Šain je rekao da se bojao da će projekt možda morati biti prekinut iz sigurnosnih razloga zbog zabrinutosti da će ruski nacionalizam izazvati agresivan odgovor saveznika Kremlja u Srbiji zbog sukoba u Ukrajini.

Američki glumac Matt Damon, jedan od producenata filma, rekao je da je počašćen što je sudjelovao u projektu.

“Bilo je to nevjerojatno dirljivo iskustvo gledati neobrađene intervjue”, rekao je.

Film kulminira na koncertu slavnog benda U2 1997. nakon što je za nastup tokom opsade lobirao Bill Carter, američki humanitarni radnik povezan s nevladinom humanitarnom organizacijom. Veći dio dokumentarca temelji se na njegovoj knjizi Fools Rush In. Uz oko 45 hiljada osoba iz cijele bivše Jugoslavije koji su se okupili u gradu, koncert je bio moguć samo zahvaljujući hiljadama vozača kamiona i građevinskih radnika koji su radili sve, od rekonstrukcije mostova do renoviranja Olimpijskog stadiona kako bi bend mogao doći do ratom razorenog grada i da u njemu bude održan koncert. Diljem zemlje ljudi su izlazili na ulice kako bi pozdravili bend i njihovu pratnju dok su putovali u Sarajevo.

Frontmen grupe Bono Vox, koji je u tajnosti posjetio grad tokom rata krajem 1995. godine, izrazio je svoje divljenje Sarajlijama u intervjuu s Carterom, rekavši da su oni definicija izraza “milost pod pritiskom”.

Naslov filma dolazi iz govora koji je Bono održao ekstatičnoj publici na koncertu, promuklim glasom od emocija, u kojem im je rekao: “Fuck the past, kiss the future” (“J***š prošlost, poljubi budućnost”).

Kao predgrupa U2 nastupio je bend Sikter, koji je koncert otvorio punk rock verzijom bosanske himne.

“Ako mene pitate, to je bio najemotivniji trenutak”, zaključio je Zlatar.