Iako je obilježavanje mjesta stradanja spomenicima jedan od najpopularnijih načina za njegovanje kulture sjećanja, u Bosni i Hercegovini se primjenjuju i neke druge, unikatnije prakse. Jedna od njih su Sarajevske ruže, koje ostaju kao podsjetnik na stradanja u glavnom gradu BiH tokom njegove opsade.

Sarajevske ruže su simbol opsade Sarajeva. Još u toku rata je nastala ideja da se mjesta na kojima su padale granate označe i sačuvaju kao sjećanje.

Rijad Špiljak, mladi turistički vodič, za N1 je rekao da je opsada Sarajeva jedna od najzanimljivijih tema stranim turistima.

“Žele da čuju šta se desilo. Pored mnogobrojnih muzeja u gradu, Sarajevske ruže privlače poseban interes”, naveo je Špiljak i dodao:

“Za razliku od turista, građani Sarajeva žive sa Ružama svaki dan. One su nama svima značajne. Iako izgleda da su turistima interesantnije, nikome one ne mogu važnije nego ljudima iz Sarajeva i iz Bosne i Hercegovine”.

Muhamed Rokolj, čovjek koji je preživio masakr u Ferhadiji kaže nam da je Sarajlijama i Sarajkama o “Ružama” teško pričati. Njemu su one podsjetnik na prijatelje koje je izgubio u tom masakru.

“Vidio sam mnoge prijatelje koji su stradali. Čekao sam u redu da kupim hljeb, a u tom trenutku sam vidio bombu. Kada je eksplodirala nisam znao šta se desilo. Bilo je 26 mrtvih”, izjavio je Rokolj za N1.

Posebno je teško roditeljima koji su izgubili svoju djecu. Jedna od njih je majka i ujedno članica Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, Zdravka Gvožđar. Kaže da je sretna što je odlučeno kratere od granata sačuvati kao uspomene u obliku Sarajevskih ruža.

“Neki čak i ne znaju o čemu se tu radi. Ima nas i takvih nažalost, ali nama koji smo to osjetili na svojoj koži to jako puno znači. Sarajevske ruže su stihijski prepuštene vremenu. Trebalo bi ipak puno više učiniti”, mišljenja je Gvožđar.

Manjak institucionalizacije kulture sjećanja i podučavanja postratnih generacija o prošlosti je, prema riječima sociologa i profesora na Fakultetu političkih nauka Dine Abazovića, pitanje koje se uglavnom samo parcijalno ili nije nikako rješavalo.

“Ne možemo očekivati da će samo jedna institucija, naprimjer školski sistem biti dovoljan. To se mora raditi kontinuirano, kroz obrazovni sistem, civilno društvo, usmenu historiju kao i porodično obrazovanje. Tu nema ili. Radi se o jačanju društvene svijesti, o potrebi da svako kako individualno, tako i država kroz institucionalne segmente, radi kako bi to ostao trajni segment”, zaključio je Abazović za N1.

Priredila: Amila Mrkonja

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad