Godinu dana nakon poplava u Jablanici: Život u kontejnerima i borba s traumama

U noći s 3. na 4. oktobar prošle godine, rijeka je progutala ulice, kuće i sjećanja, a mnogima zauvijek promijenila živote.

"Pa teško je mogu vam reći prisjećajući se te noći. Jer ja sam budna bila tu noć. Muž je odšao na posao od 11 sati. Kiša je spadala normalno", počinje svoju ispovijest Humija.

Kako kaže, izašla je ispred kuće i tada je počela drama:

"Vidjela sam taj val vode koji je išao putem da je se skrenuo ispred kuće i već počeo ulaziti u hodnik, ulazna vrata jer je kuća bila prizemna."

Pokušavala je probuditi sina koji je spavao u prizemlju, ali bez uspjeha.

"Taj nivo vode je tako brzo rastao. Skoro metar je došao. U zadnjem trenutku ja sam se uhvatila za jedan stup i pobjegla sam na stepenice", prisjeća se.

U tom haosu, blato i voda nosili su automobile, komšije su zapomagale, a Humija je pokušavala spasiti što je mogla:

"Znači, ja sam vrištala. Prvo pomisao, ostao mi je sin u prizemlju. Nisam ga uspjela probuditi."

Na sreću, sin joj je uspio dati znak da je budan.

"Uglavnom, kroz prozor mi je dao znak da je budan", dodaje.

Kao da scena iz horora nije bila dovoljna, voda je nosila i ogradu, ljudi su se držali za zidine kuća, a Humija je, ne znajući kako, uspjela pomoći komšijama:

"To je bio moj komšija i njegova mama. Oni su znači ostali faktički na tom zidu. Možda metar zidića. Gdje su tu ostali preživjeli."

U tom trenutku, kako kaže, samo su vrištali i pokušavali jedni drugima pomoći.

"Ne znam šta je više bilo. Ja sam im pomogla. Izvukla sam ju na sprat. I sina ju isto prevela. Bio je povrijeđen stvarno", kaže.

Bez osnovne pomoći i medicinskog materijala, improvizovali su:

"Ja sam samo stavila kuhinsku krpu. Malo mu stegla. Da ne bi iskrvario puno do utra."

Njena hrabrost i prisebnost u tim trenucima pomogli su spasiti više života.

"Uglavnom, hvala Bogu preživjeli su. I ja i mojih dvoje djece. Te tri komšije. Da sam Bogdo mogla, ja bih pomogla i ostalima. Već nije se moglo", iskreno će Humija.

Danas, godinu dana poslije, trauma ne jenjava.

"Imam visok pritisak. Stvarno. Znam, znači, otići u hitnu. Primiti inekciju i sve to. Steže u prsima. Strah je ostao i dalje", ističe.

Najteže joj, priznaje, padaju kišne noći: "Najviše se bojimo kad kiša pada. Jer udara u lim, stvarno to je strahota. Tad ne spavamo. Ako su jake kiše, vjetrovi, mi smo znači na prozoru. Ne spavamo."

Humijina porodica danas je smještena u dva kontejnera, podijeljena na dvije lokacije:

"Trenutno smo smješteni u dva kampa. Tako da smo se rasporedili. Jedni tamo, drugi ovamo."

Zima koja dolazi donosi dodatne brige:

"Prva je zima tu da provedemo. Imamo grijalice, imamo klimu. Sad je već hladno. Znači, osjeti se hladnoća, a vidjet ćemo kako će biti sad toku zime."

Povratak u Donju Jablanicu, u kuću koju su s mukom gradili, više nije opcija.

"Pa vjerujte, tu noć, poslije te noći, sve što se desilo kad sam preživjela tu noć, ne bih nikad pomislila da se vratim dole. Vjerujte", kaže Humija.

Nadu polažu u pomoć institucija i donatora.

"Aplicirali smo za Evropsku uniju. Tu su, pomoći će. Uglavnom, hvala svima koji su tu uz nas, koji pomažu", dodaje.

Pomoć je stizala i od nevladinih organizacija, psihologa i medicinskog osoblja:

"Jer i svi su oni nakon tih poplava pružili nam pomoć. I psiholozi, i ljekari, i Merhamet, Crveni križ. Znači, svi su oni tu bili."

Međutim, osjećaj gubitka i nesigurnosti teško je izbrisati:

"Nakon poplava mi smo bili na Lugu smješteni pet mjeseci. Nakon tih pet mjeseci smo se mi onda preselili u kamp. Znači, od marta mjeseca mi smo ovdje u kampu."

Za kraj, ostaje samo nada da će budućnost donijeti mir i stabilnost.

"Ne možemo sad ništa tačno procijeniti, ali strpit ćemo se, izdržat ćemo. Bitno je da smo živi", skromna je Humija.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad