U Hrvatskom saboru održan je komemorativni skup povodom obilježavanja Dana sjećanja na genocid u Srebrenici. Iznesena su brojna potresna svjedočenja, među kojima je i ono Hasana Hasanovića. On je u ratu ostao bez 74 člana porodice, među njima i bez dvojice braće za koje je majci obećao da će ih čuvati. Tijelo jednog od braće uspio je iznijeti na slobodnu teritoriju. Nosio ga je 27 kilometara.

Hasan Hasanović rođen je 1973. godine u selu Likari.

“Osnovno i srednje obrazovanje završio sam u Bratuncu i Potočarima sa odličnim uspjehom. Bio sam upisao i fakultet, zbog odlaska u JNA 1991. godine odustao sam od svega”, započeo je Hasanović emotivno obraćanje.

“Pobjegao sam od agresorske vojske koja je krenula na Vukovar”

Po služenju vojnog roka u Beogradu, u tadašnjoj Titovoj gardi, njegova jedinica je dobila zadatak od Veljka Kadijevića, komadanta Generalštaba Jugoslavije da treba napasti Vukovar.

“Moja odluka je bila da pobjegnem iz vojske. Smatram to časnim činom. Pobjegao sam od agresorske vojske, koja je u Hrvatsku krenula ne da bi nešto branila, nego da bi rušila i ubijala”, naglasio je govoreći u Saboru Hrvatske.

Narednih mjeseci bio je proganjan.

“Skrivajući se u šumama odolio sam i vojnoj i civilnoj policiji”, prisjetio se.

Uspješno se vratio u rodno mjesto, no, potom je uslijedio početak rata u njegovoj Bosni i Hercegovini.

“Moj profesor spalio je moje selo do temelja. I danas živi i slobodno se kreće u Bratuncu”

“Prve granate početkom maja ubijaju mog amidžića Ševala na njegov 14. rođendan. Umro je u krilu svoje majke”, rekao je Hasanović.

“Potom je, već 13. maja, moj profesor srpskog jezika koji i danas živi u Bratuncu i slobodno se kreće, ušao u moje selo koje će do temelja spaliti. Moje i hrvatsko selo Ravno postaju prva, do temelja spaljena, sela u Bosni i Hercegovini”, naglasio je.

Već narednih mjeseci, u Srebrenicu su se počele slijevati raseljene osobe sa istoka zemlje.

“Srebrenica postaje najveći logor u modernoj Evropi. I biće logor sve do 1995. godine. Konstantno se ubijalo, na što međunarodna zajednica – ili nije, ili je slabo reagovala”, podcrtao je Hasanović.

“Moj otac je u 44. godini umro od gladi”

Uslijedila je i strašna glad.

“Kad je se sjetim – vjerujte mi da ljubim hljeb! Tokom 1993. godine 18 dana Ramazana nisam očima nikako vidio hljeba. U tom periodu moj otac od 44 godine umro je od gladi. Od mog prijatelja umrla je beba. Malo prije smrti oca, ubijena je njegova majka od 77 godina. Sa njome je ubijena i komšinica od 13 godina, i njen brat koji je imao 15 godina. Od njihove porodice, 1995. godine ubijeno je sve, ta porodica ostala je bez korijena”, ispričao je Hasanović.

Svijet je, istovremeno, obećavao da su zaštićeni.

“A kako su nas zaštitili? Uzeli su nam i malo naoružanja. Ostali smo goloruki. Srbi su utvrđivali svoje bunkere. Iz 1995. godine postoji i snimak gdje holandski bataljon pomaže Srbima da uđu u Zeleni Jadar. Nažalost, ovo je istina, za mene su oni isti”, naveo je Hasanović.

“Drže se za ruke, a mrtvi”

Njegova 74 bliža srodnika su ubijena, među njima i njegov osamnaestogodišnji brat.

“Obećao sam majci da će izaći na slobodnu teritoriju, a poginuo je prvi dan. Pored njega bio je Nazif, sa sinom Mersedom. Drže se za ruke, a mrtvi. Ubijeni su protuavijonskim mitraljezom. Na njima su bile ogromne rupe. Ubijali su teškim oružjem”, podcrtao je.

“Rekao je da mami kažem da se nije patio, da je bio hrabar…”

Sa drugim bratom nagazio je na minu.

“Bio je teško ranjen, nosit ću ga prema slobodnoj teritoriji, ne odustajući. Bilo mi je 22 godine. Zbog obećanja majci nisam odustao, ne znajući koliko ima do slobodne teritorije. Nakon 9,5 sati brat mi zatražio da ga spustim. Zatražio je i da stavim njegovu glavu u svoje krilo. Tada je izgovorio rečenicu sa kojom se budim 28 godina. Rekao je da kažem mami da se nije patio. I da je bio hrabar. Gledajući me u oči. Ni kriv, ni dužan, ubijen je”, priča Hasan.

Hasan nije odustao. On je jedini Srebreničanin koji je iznio tijelo ubijenog na slobodnu teritoriju.

“Nosio sam ga 27 kilometara. Ponosan sam na to”, naveo je.

“Prošle godine na Maršu mira pronašao sam skelet”

Na osnovu Hasanovog svjedočenja pronađeno je više od 1000 posmrtnih ostataka.

“Prošle godine, na Maršu mira, ja sam pronašao skelet. I svake godine pronađemo ostatke kad prelazimo to područje”, naveo je.

Zahvalio se Republici Hrvatskoj koja je među prvima donijela rezoluciju posvećenu žrtvama genocida u Srebrenici, ističući žaljenje što ga počinitelji negiraju.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari 11. jula ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 30 osoba, među kojima su četiri maloljetnika.

Kako bi im odali počast, Marš mira ove godine proći će blizu 4.000 ljudi.

Neke od ostalih danas iznesenih svjedočenja poslušajte u videu ispod.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad