Povratak u Srebrenicu: Koegzistencija "na maloj udaljenosti i s velikim oprezom"

Mogla bi ovo biti lijepa priča. U svakom slučaju, ima snagu simbola. Posebno jer dolazi iz Srebrenice, mjesta najgoreg masovnog masakra u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata 1995. godine. U julu te godine, više od 8.000 muškaraca i dječaka sistematski su pogubile snage bh. Srba pod komandom generala Ratka Mladića, dok su žene iz enklave, do tada "sigurnosne zone" navodno zaštićene od strane plavih šljemova UN-a, deportovane na slobodnu teritoriju. Masovno istrebljenje koje je međunarodno pravosuđe okvalifikovalo kao "genocid", piše Liberation.

Trideset godina kasnije, Isak Džanić priča drugu priču, ljudsku i snažnu. Naravno, nije zaboravio ništa od velikog masakra koji je izbjegao hodajući pet dana i pet noći kroz šumu. Njegove suze danas svjedoče o tome. Ali sada prvenstveno misli na druge, na mlade, na žive. Pravog pogleda i s bijelom bradicom, ovaj mirni 63-godišnjak vodi kung-fu klub u Srebrenici. Strastven prema borilačkim vještinama, neiscrpan je kada govori o uspjesima svojih sportista, djevojaka i mladića.

Od osnivanja kluba 2017. godine, "zmajevi", kako ih Isak naziva, često su osvajali medalje: zlatne, srebrene i bronzane na svjetskim prvenstvima u Njemačkoj, ili nedavno u Mađarskoj. Kao znak priznate izvrsnosti, sam Isak Džanić je prije dvije godine postao prvi Bosanac koji je u Sjedinjenim Državama ušao u kuću slavnih borilačkih vještina kao kung-fu majstor.

Ispod širokih grana oraha u dvorištu njegove kuće u Budaku, iznad Srebrenice, šezdesetogodišnjak uživa u trenutku. I priča o sebi uz snimke ekrana svojih diploma, ceremonija dodjele nagrada, video snimaka borbi. Prikazuje se bez hvalisanja. Mješavina osmijeha, ponosa i zahvalnosti. "Nije bilo drugog mjesta da se sve ovo postigne", raduje se

Džanić, koji je iznad svega želio da se sa suprugom Rahimom vrati živjeti u ovu zelenu Bosnu brda i izvora. Ne žali zbog svoje odluke iz 2002. da obnove kuću, uzgajaju koze i janjad i obrađuju baštu na padinama Budaka. Iako je tamo krajem 2000-ih ekshumirano više od stotinu tijela iz dvije masovne grobnice.

Natezanje konopca s Dodikom

Pored medalja i izrazito pozitivne slike koja se projicira o Srebrenici, avantura ima i vrijednost primjera. Predsjednik kluba je Bošnjak, a trener Srbin. Lijep naslov. "Otvoreni smo i u kontaktu s toliko različitih nacionalnosti. Nema mjesta zabranama, nacionalizmu", upozorava direktor kroz dim cigarete i isparenja jutarnje kafe. Zatim se smrači. Sada su svi sportisti Bošnjaci. "Bilo je dvadesetak Srba, od kojih su neki dolazili iz Bratunca, desetak kilometara udaljenog, ali posljednji je otišao prije pet godina", žali se Isak Džanić. "Ovdje je sve stvar politike".

Trideset godina nakon velikog masakra, Srebrenica ostaje žrtva upornih podjela između dva entiteta koja čine Bosnu i Hercegovinu: Federacije (u tekstu: Hrvatsko-muslimanske) i Republike Srpske (RS). Milorad Dodik, lider RS-a, niže udarce protiv jedinstvene Bosne i umnožava secesionističke zakone i akcije do te mjere da ga je tražilo državno pravosuđe. U ovom stalnom natezanju konopca, Srebrenica kristalizira dobar dio tenzija između Srba i Bošnjaka.

Nakon što je 2007. priznao realnost genocida, Dodik je posljednjih godina okrenuo ploču, zadovoljavajući se kvalifikacijom masakra iz jula 1995. kao "greške" i "ogromnog zločina". Uz blagoslov susjedne Srbije Aleksandra Vučića.

"Ključ problema ovdje je u Beogradu s njegovim projektom velike Srbije koji traje od 1990-ih. Političari sve truju", oštar je Muhizin Omerović. Prozvan "Džile", ovaj 51-godišnjak od 2007. godine vodi tehničke službe opštine Srebrenica. I on je preživio "marš smrti", tu dugu kolonu od 10.000 do 15.000 muškaraca koji su napustili Srebrenicu odmah nakon pada enklave 11. jula. Proganjan od strane ubica i pasa, mina i raketa, trebalo mu je pet mjeseci da stigne do slobodne teritorije. Izgubio je desetine prijatelja i članova porodice, ali je uvijek gajio nadu da će se vratiti. "Nakon 1995. godine, Srbi su bili uvjereni da se nijedan Bošnjak više nikada neće vratiti ovdje, čak ni kao turista", priča on na veselom francuskom koji je naučio tokom godina izbjeglištva u Švicarskoj. "Bio je to šok za njih kada su nas vidjeli kako obnavljamo i ponovo živimo ovdje. Moje kolege u opštini su se borile u vojsci bh. Srba, ali sada znamo živjeti zajedno, kao obični građani. Ovdje ima mnogo porodica koje se dobro slažu. Mi smo isti narod, ali s različitim religijama", dodaje.

Nedaleko od Džiletove kancelarije, nailazimo na Ahmeda E. Hrustanovića u centru grada zaleđenom u tišini. U rimskim sandalama, farmerkama, majici s motivom motociklista i s mirnim osmijehom, odudara od tradicionalne slike imama. Ni on sebe nije vidio da živi negdje drugdje. Živio je i studirao u Sarajevu, gdje je bio depresivan. "Morao sam se vratiti. Moj život je potpun, spokojan, jednostavan, u direktnom kontaktu s prirodom", kaže ovaj četrdesetogodišnjak, otac petero djece. Ahmed E. Hrustanović je u misiji za svoje bližnje i nestale "kako ne bi bili zaboravljeni". Pet amidža, otac, djed... Kaže da je prestao brojati mrtve nakon 50. žrtve masakra u svojoj široj porodici. "Da ja nisam ovdje, ko bi pričao o njima?", pita on ne očekujući odgovor. Ostaće da živi u Srebrenici, "gradu čije je ime drugi način da se označi genocid". Raduje se što vidi da je 21 od 23 džamije u opštini obnovljena. Posljednjih godina, često na društvenoj mreži X, Ahmed E. Hrustanović je dokumentovao uvrede, nacionalističke pjesme, glorifikaciju ratnih zločinaca, trubljenje i parade mržnje na ulicama Srebrenice. Sigurnosna situacija, naravno, nema nikakve veze s onom od prije dvadesetak godina. Tada su Bošnjaci doživljavali pucnjavu, kamenovanje, ponekad i gruba zastrašivanja, samo da bi kupili cigarete, popili kafu ili povratili svoju imovinu i zidove.

"Ti ljudi dolaze da nas provociraju automobilima, iz Bratunca ili susjedne Srbije", nastavlja imam, umanjujući značaj. "Sve je to zbog separatističkih tenzija koje stvaraju Dodik i njegovi prijatelji koji koriste religije da bi razdvojili ljude", dodaje. Kao profesor vjeronauke u srebreničkoj osnovnoj školi, radi rame uz rame sa srpskim kolegama koji "ne prave razliku između sebe i mene". Kada se malo zagrebe ispod površine, Ahmed priznaje da "nikada ne pričaju o prošlosti zajedno". A ni o religiji baš. Koegzistiraju na maloj udaljenosti i s velikim oprezom.

"Ljudi više ne žele rat"

"Prije rata smo išli jedni kod drugih na rođendane, vjenčanja ili sahrane. Jeli smo i živjeli zajedno, nismo se zanimali za porijeklo", sjeća se Fadila Efendić. Sa 74 godine, ova bivša direktorica građevinskog preduzeća vodi suvenirnicu preko puta mezarja gdje su sahranjeni njen sin i muž, masakrirani prije trideset godina. Kada se vratila 2002. godine, sama i bez ičega, bivši susjedi joj nisu mnogo pomogli da povrati svoju kuću koju su zauzele dvije porodice i da je obnovi. "Sada, kada se sretnemo na ulici, pozdravimo se izdaleka i ništa više", ddoaje. U martu se imam Ahmed "plašio da će rat ponovo izbiti" kada je bh. pravosuđe izdalo nalog za hapšenje lidera RS-a, a Dodikovi sljedbenici se busali u prsa: "Čuli smo istu naraciju kao tokom 1990-ih. Ali ljudi odavde više ne žele rat". Kao ruralna opština smještena u zelenoj i prostranoj dolini, Srebrenica je uništena. Kao ugašena i iscrpljena, iako manje depresivna nego prije dvadeset godina. U centru grada prašina se gomila ispred zatvorenih izloga. Table "na prodaju" vise sa balkona i roletni kuća koje se penju prema padinama gdje teče voda Guber, poznata po svojim ljekovitim svojstvima. Neke kuće su samo betonski i cigleni patrljci, napuštene i razorene eksplozijom ili požarom. Vlasnici su mrtvi ili se nikada nisu vratili na ova mjesta obilježena zločinima iz 1995. godine.

Da bi se našlo više života, potrebno je posjetiti jedinu samoposlugu u centru, sportske terene i dječja igrališta nedaleko od škole ili kafe-restoran Oaza. Pogođeni inflacijom, ljudi žive skromno. "Srebrenica umire", tvrdi Džile bez okolišanja, sliježući ramenima teškim od fatalizma. "Ljudi, posebno mladi, odlaze i ne vraćaju se".

"Moje dvoje djece od 22 i 23 godine nemaju budućnost, nemam pravo da ih zadržavam ovdje", ističe.

Popisa stanovništva nije bilo od 2013. godine. Tada je Srebrenica imala 13.400 stanovnika, a već je izgubila 23.000 ljudi od 1991. Danas gradonačelnik Mladen Grujičić, odokativno tvrdi da u Srebrenici zimi živi 5.000 ljudi, a ljeti blizu 8.000 kada se članovi dijaspore vrate da uživaju u svježini istočnobosanskih brda.

Ironija historije

U Srebrenici nema ni industrije ni preduzeća od velikog značaja. Sa svojih 125 službenika, opština ostaje glavni poslodavac u gradu. Ali bez velikog strukturnog projekta za opštinu. Kobna ironija historije, tu funkciju zauzima memorijalni centar žrtava genocida. Željen od strane preživjelih i branjen od strane međunarodne zajednice, otvoren je u bivšoj bazi u Potočarima.

Istovremeno muzej i mezarje, prima u prosjeku 150.000 posjetilaca godišnje i postao je drugi veliki poslodavac u regionu. Tridesetak osoba je zaposleno da brane sjećanje kroz istraživačke i obrazovne programe. Svi su Bošnjaci. "U memorijalnom centru nema Srba jer niko od njih nikada nije došao tražiti posao i kada smo objavljivali konkurse za radna mjesta u službenim novinama, niko od njih se nikada nije prijavio", precizira Almasa Salihović, glasnogovornica memorijalnog centra, porijeklom iz regiona i preživjela masakra iz 1995. Ona dodaje da bi centar, kao javna institucija, trebao imati člana upravnog odbora iz RS-a i srpske nacionalnosti. "Ali nikada nikoga nisu imenovali. Kada dođu, to je da bi obavili radove i izvršili popravke", dodaje četrdesetogodišnjakinja. U vrijeme bolnih komemoracija 11. jula, Almasa Salihović se raduje što "memorijalni centar nudi prilike mladim ljudima koji ovdje žive i žele tu i ostati".

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad