Na mjestu nekadašnjeg logora "Omarska" obilježena je 31. godišnjica raspuštanja zloglasnog logora. Kroz "Omarsku" je u tri mjeseca '92. godine prošlo više od 3.300 osoba Bošnjačke i Hrvatske nacionalnosti. Bili su izloženi torturi, fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju i silovanjima. Stotine su ubijene.

U zloglasnoj Bijeloj kući u prostoriju prepunoj balona od kojih svaki nosi jedno od 700 imena ubijenih logoraša “Omarske”, Huso, boreći se s emocijama, traži broj 196.

“Tražim sestru Hajru koja je ubijena u Omarskoj 23. avgusta. Kad smo mi otišli za Manjaču, 5. avgusta smo otišli za Manjaču”, rekao je Huso Hadžić koji je preživjeli zarobljenik logora “Omarska”.

U “Omarskoj” , “Keratermu” i “Manjači” – tri logora, Huso je proveo oko šest bolnih mjeseci o kojima teško govori. Hodajući zloglasnom Bijelom kućom Huso se prisjeća i sopstvene, ali i tragedije svoje sestre.

“Ona je mučena najviše od svih žena, 35 kojih je bilo ovdje u logoru. Tako da je ostala ona, Beširević Muvlida i Mahmuljin Velida, one su ostale ovdje u logoru da kuhaju za onih 180 logoraša koji su ostali da prikažu međunarodnoj zajednici i Crvenom krstu da smo mi živjeli u krevetima”, rekao je on.

Sa rasformiranjem logora počelo se nakon posjete međunarodnih organizacija, a prije toga – američkih i britanskih novinara, početkom avgusta 1992. Među više od 3.300 zarobljenika koji su prošli kroz logor su i članovi Zinetine uže i šire porodice.

“To su moja braća, nas dviju braća, dva brata. Ona su ubijena na onoj Glavici, jel tako. Onih 200 što je odvedeno i imam tu stričevići, a i dva brata. Eto mama ih je tražila cijelo vrijeme i držala ih u rukama, njihove glave u Šejkovači. Sina je mlađeg Frahrudina odmah poznala, zato što on nije imao jednog zuba naprijed. A onoga starijeg sina Sabahudina poznala ga je po džemperu”, kazala je Zineta Denić, sestra ubijenih u logoru “Omarska”.

Jedan od balona sa imenima ubijenih uz grudi je prislonila Sadeta. Pod balonom je ime njenog zeta koji je u logoru završio nakon što su prethodno izbjegli iz Kevljana.

“On je samo rekao nosi mi dijete, da spasim dijete svoje. Sedam mjeseci mu sin imao. A on je ovdje ubijen i onda je muž moj kasnije našao njegovu ličnu kartu da je bacio. Od tad se zna da ga nema”, rekla nam je gospođa Sadeta.

Bijela kuća, kao mjesto na kojem su vršena mučenja zarobljenika mora postati spomen soba, zahtjev je preživjelih. Na njenom ulazu su dvije spomen ploče, jedna da svjedoči o monstruoznosti, a druga da govori o mogućnosti suživota i saosjećanju.

“Mora ostati trag da kažemo da je to urađeno, da ne bi za 20 godina govorili je li to bilo ili nije. Naravno i simboli su važni. Da se pokaže da svi logoraši koji su bili ovdje, da barem imamo jedan predmet od njih”, istaknuo je Sevlid Hurtić, ministar za ljudska prava i izbjeglice.

U logoru je bilo zarobljeno i 28 maloljetnika. Među njima i tada 17-godišnji Mirsad Duratović. Prije dovođenja u logor, prisjeća se, bio je korišćen kao živi štit, baš kao i njegov 15-godišnji brat koji je ubijen.

“Obavezu osjećamo kao preživjeli da svake godine dođemo ovdje, da se prisjetimo svih koji su ovdje ubijeni na najzvjerskije načine. Da podsjetimo i one koji još uvijek nisu procesuirani za ratne zločine ovdje u Omarskoj da mi nismo odustali od svojih svjedočenja, da se nismo umorili”, naglašava Duratović.

Prva presuda i prvi proces pred Haškim tribunalom vođen je upravo za zločine počinjene u logoru Omarska. Posmrtni ostaci prijedorskih žrtava nesrpske nacionalnosti pronađeni su u 501 masovnoj grobnici na teritoriji 10 opština i tri države – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad