Adila Bolić-Muharemović je 1993. godine izgubila supruga i sa dvoje djece i dva cekera se našla na ulici nakon što je protjerana s Grbavice. Ova samohrana majka, heroina, nakon što je izvela na put svoje dvije djevojčice odlučila je postati hraniteljka devetogodišnje djevojčice sa downovim sindromom koja je bila smještena u instituciji za djecu sa poteškoćama u rastu i razvoju i bez roditeljskog staranja. U Novom danu na N1 donosimo inspirativnu priču Adile i njene Fetke, danas već djevojke koja uživa u kuhanju i putovanjima sa svojom hraniteljicom.

Djeca nose veliki strah od razdvajanja

Adila Bolić-Muharemović je kompletan život posvetila roditeljstvu. Mlada je, priča za N1, ostala bez supruga, glavnog člana porodice i prije je shvatila životne izazove.

“Nije nas život mazio, ali nismo se dali pokolebati. Izvela sam dvije kćerke, obje su fakultetski obrazovane, rade i imaju svoje porodice. Mlađa je imala priliku da radi sa djecom sa poteškoćama i stvorila se ljubav između moje biološke kćerke i kćerke koja je u tzv. hraniteljstvu. To je za mene roditeljstvo i nema nikakve razlike”, kaže Bolić-Muharemović.

Svakom djetetu je, ističe, potrebna ljubav i bez ljubavi ništa ne funkcioniše.

“Mnogo mi je pričala kćerka o toj djevojčici. Na prvi mah nisam prihvatila tu priču. Sebe sam stavila na test da li ću moći odgovoriti na sva pitanja djeteta sa poteškoćama. Veliki je čin prihvatiti dijete u svoj dom i podijeliti svu tu ljubav“, navodi Bolić-Muharemović.

Djevojčica sa downovim sindromom je ostavljena u dom od bioloških roditelja. Imala je tada samo tri i po mjeseca. Bolić-Muharemović kaže da nije jednostavno prihvatiti kad se nađe dijete sa poteškoćama, jer potrebna je velika podrška i odricanje.

“Sva djeca koja dolaze tako iz institucija u koje su predate, oni nose veliki strah, strah od razdvajanja, jednostavno, plaše se da to ne izgube, imaju jako veliki strah”, ističe  Bolić-Muharemović, i dodaje:

“Hranitelji su mali ljudi velikog srca. Stvori se ogromna ljubav i neraskidiva veza između djeteta i hranitelja.”

Ispričala je i kako su se upoznale i kakav zagrljaj ih je spojio.

“Na nagovor moje kćerke sam posjetila tu instituciju gdje je moja djevojčica boravila. Jednostavno taj prvi zagrljaj gdje mi je sklopila ruke oko vrata, kao da mi je govorila ‘idem teta sa tobom’, kao što me i sada zove ‘teta’, i jednostavno samo sam sebi rekla ‘to je to’, i odmah sam ušla u priču i krenula sa edukacijom”, govori Bolić-Muharemović.

Najteže je donijeti odluku

Strah je vladao i postavljala je sebi pitanja – da li će moći sve pružiti djetetu i odgovoriti mu na pitanja, ali vremenom je došlo sve na svoje.

“Svaki vikend koji je boravila kod mene se nadograđivao na prethodnim. Boravila je i tokom raspusta, i tada sam imala više vremena da se prilagodimo. Išlo je korak po korak i danas smo 13 godina zajedno“, sretna je zbog toga Bolić-Muharemović.

Koliko su komplikovane procedure da neko bude hranitelj, pitali smo.

“Barem za mene nije bila teška procedura. Najteže je donijeti odluku, ali kad se uđe u tu priču ide se naprijed, vrlo rijetko ljudi odustaju. Kad uđete u tu priču, to je posebno stanje i kod hranitelja i djeteta”, navodi ona, dodajući:

“Porodica je zakon”.

Prema posljednjim informacija, ukupno 72 posto djece sa poteškoćama živi u institucionalnim oblicima zaštite.