Prema riječima univerzitetske profesorice moralne teologije Zorice Maros, nejasno je koji pristup prošlosti ostavlja veće posljedice - onaj kojim se zagovara nemogućnost oprosta ili onaj kojim se žrtvama nameće obaveza opraštanja da bi društvo krenulo naprijed.

U emisiji Izvan okvira na N1 televiziji autorica knjige u kojoj ispituje etiku otpora, odgovornosti i oprosta u nasilju povezanim s etničkim sukobima, profesorica Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu ističe da žrtve ne treba prisiljavati na opraštanje jer, prema njezinim riječima, to predstavlja novi oblik nepravde.

“Oprost se ne može nametati kao dužnost. Nisam sigurna što mi je teže shvatiti – one koji govore da je oprost nemoguć, ili one koji govore o tome da je oprost dužnost. To su krajnosti za koje ne mogu sa sigurnošću reći koja od njih ima gore posljedice. Najprije, oprost je dar i ne može se uvjetovati ničim, niti se može nametnuti. Oprost je dar žrtve”, rekla je profesorica Maros u programu N1 naglašavajući, kao profesorica moralne teologije, da kršćanstvo u oprostu vidi slobodu onoga koji ne dopušta da ga zlo uvede u igru.

“Specifičnost kršćanstva je da se oprost ne odnosi samo na žrtvu, već i na počinitelja, kao i na mogućnost zaustavljanja zla”, pojasnila je.

Oprost je, kako naglašava, dar koji žrtva čini:

“Opraštajući žrtva odustaje od osvete i kažnjavanja počinitelja. To je moć žrtve da svoj život više ne promatra kroz prizmu podnesenog zla, to je oslobađanje od onog što je žrtvi učinjeno, čime ona vraća suverenitet nad vlastitim životom”, rekla je Zorica Maros gostujući u emisiji Izvan okvira na N1.

Maros: Ljudi pokušavaju izbjeći kajanje

Govoreći o odnosu prema nasilju i uzrokovanoj nepravdi u prošlosti, Maros je govorila i o “kajanju” kao kategoriji koja je važna te putem koje se slabi moć zla i njegovog ponavljanja:

“Kajanje nam je potrebno u procesu samooblikovanja i samousavršavanja, ali naivno je misliti da kajanjem možemo promijeniti prošlost. Ipak, možemo kajanjem promijeniti smisao prošlosti. Koliko puta smo u životu shvatili smisao naših događaja tek nakon vremenske distance? Vjerujem da možemo intervenirati u prošlost dajući joj drugačiji smisao, a opasno bi bilo pokušati mijenjati njezin sadržaj”, rekla je Maros.

Nadalje, profesorica govori o kajanju kao mogućnosti novog početka.

“Time slabimo moć zla koje smo uradili a koje ima tendenciju repliciranja. To je logika zla. Sve što zlo dotakne želi oblikovati i učini sebi sličnim. A kajanje je mogućnost novog početka, ono je zahtijevno i nije lako pa ga ljudi pokušavaju izbjeći, ali ono nas oslobađa za nešto bolje. To je pitanje o nama samima”, zaključila je Zorica Maros koja je područje moralne teologije doktorirala 2013. na Akademiji Alfonsiana u Rimu, pod vodstvom prof. Stephena Rehrauera i prof. Martina McKeevera.

Uža područja akademskog interesa profesorice Maros su principi moralnog djelovanja, bioetička pitanja i na poseban način fenomen nasilja te mogućnost oprosta i pomirenja u postkonfliktnim etničkim i religijski pluralnim društvima. Predaje na Univerzitetu u Sarajevu.