Šta je danas atraktivan poslodavac? Da li je pojam atraktivnosti isti za sve generacije? U kojem pravcu ide tržište rada i ima li nazad nakon promjena koje je donijela pandemija? Profesorica Zijada Rahimić je jutros za N1 govorila o ovim temama.

“Trebali bismo se osvrnuti i na period prije pandemije, gdje je situacija na tržištu rada takva da utiče i na ponašanje poslodavaca. Na našim prostorima prije pandemije nije bilo izražene aktivnosti u upravljanju ljudskim resursima i potencijala”, kazala je Rahimić i poručila:

“Vjerovatno visoka ponuda ili spoznaja da se uposlenik može lako zamijeniti utjecala na takav pristup. Smatram da je to kratkoročan pristup jer čovjek je i prije pandemije i poslije najvažniji resurs u firmi za postizanje uspjeha. U pandemiji se pokazalo koliko je bitno kvalitetno upravljanje ljudskim potencijalima. Svi smo se susreli sa opasnošću”.

Kada se uveliko počelo raditi od kuće, jedan od ključnih problema bila je i motivacija.

“HR odjeli su vodili računa na koji način obezbjediti dezinficiona sredstva, zaštitne maske pa do organizovanja vakcinisanja. Ali, šta je sa motivacijom? To je bio problem. Ljudi su radili od kuće. Na koji način ih motivisati? Oči nam su se otvorile i spoznali smo da se može na drugi način upravljati. Pandemija je donijela i pozitivnih stvari, ubrzala je neke procese”.

“Jeftinije je i aplikantima i poslodavcima online voditi intervjue. Istraživanja pokazuju da uposlenici već postavljaju uslove da žele raditi od kuće. Kod nas taj trend još nije izražen. Hibridni model radnog vremena je taj da se jedan dio sedmice radi od kuće, a drugi dio sa posla. Čak se i pojavio novi termin – zoomokracija. To su neki novi trendovi, ali u svakom slučaju, uslovi koje potencijalni uposlenici postavljaju na licu mjesta možemo očekivati i na našim prostorima”.

“Sve i da ne budu išli u tom pravcu, ja bih preporučila poslodavcima da nađu neki model motivacione strategije tog hibridnog radnog vremena gdje ponude kao motivirajući element jedan dan u sedmici da se radi od kuće, što može biti dobro iz više razloga”.

Jedan od težih zadataka za procijeniti bio je koliko se ljudi mogu snaći u novonastaloj situaciji.

“Ja sam provodila istraživanje u bankarskom sektoru, to su većinom strane banke, a što se tiče efikasnosti teško je to bilo procijeniti koliko neko stvarno radi. Ljudi su trebali da se snađu u novonastaloj situaciji. Ono što je interesantno vezano za uticaj digitalizacije i odnos prema poslu jeste kako se uopšteno može pratiti angažman zaposlenika. U Njemačkoj su došli do zaključka da je samo 16 posto zaposlenika predano i posvećeno poslu. To košta njemačku privredu godišnje od 76 do 95 milijardi eura“.

“Razlog odlaska najčešće su: nezadovoljstvo menadžmentom, napeti ljudski odnosi, mogućnost napredovanja, tek onda plata. Čak plata nije na prvom mjestu, nego ti međuljudski odnosi i nezadovoljstvo menadžmentom”, kazala je Rahimić.