Protesti urodili plodom, dogovor postignut - to bi u najkraćem bio epilog današnjeg dana u Tuzli. Dok je zasjedala kantonalna skupština, roditelji djece sa invaliditetom na ulici tražili prava. Današnjom odlukom djeca sa invaliditetom i nakon navršenih 27 godina imat će pravo na dječiji dodatak.

Senibine kćerke Elvisa i Merima i imaju 24 i 34 godine i njihova dijagnoza je mentalna retardacija. Starija kćerka je već izgubila određena prava.

“I kud sada? Znači, sa 27 godina djeca se trebaju zatvoriti u kuću kao životinje. Nikud da ne idu, nikud ih ne možeš odvući, odvesti. S čime? Kako? Sa tim parama je ja ne mogu odvući, ne mogu je odvesti”, kaže Seniba Kuzić, roditelj.

A te pare su manje od 380 KM za 100% invaliditet te oko 200 za manji procenat. I dječiji dodatak koji se ukida nakon 27 godine kao i subvencija za prevoz. Oni su uvijek djeca i njima treba briga, pažnja, ali i sredstva, poručuju roditelji.

“Puno porodica ne može odvesti svoje dijete u drugi grad na vježbe logopeda koje, ako ne bude nastavilo, vraća ga u onaj početak od prije 20 godina kada je to počelo. Sve žive rehabilitacije, druženja. Mi njih ne možemo ostaviti zatvorene kod svojih kuća”, kaže Ton Vera Mujić, roditelj.

Nakon pritisaka i protesta, donesena je odluka u korist djece i roditelja.

“Postignut je jedan mali kompromis sa naše strane da smo ovaj zahtjev za prevoz bude regulisan odlukom vlade, a ovo ostalo za dječiji dodatak, ostaje”, dodaje Vahidin Nurkić, UG „ Imam pravo“ Lukavac.

“Tako da će sva djeca preko 26 godina, dok traje invaliditet do 90 i 100 %, imati pravo na dječiji dodatak”, ističe Mirsad Muhamedbegović, ministar za rad, socijalnu politiku i povratak TK.

Koliko je takvih koji imaju prava na to, ministar nema podatke, a udruženja procjenjuju da je to oko 1.400 osoba u kantonu. Dječiji dodatak od 67,50 KM smiješan je naspram miliona potrošenih u predizbornoj kampanji.

“Sa različitim politikama koje, realno, nisu bile neophdne za sprovoditi, ali su bile popularne za prikupljanje glasova, dok nije popularno biti u okolini djece koja sjede u invalidskim kolicima, ne čuju, ne vide, koja su u autističnom spektru. Nažalost”, kaže Vedad Pašić, roditelj.

“Ti moraš gledati šta će to dijete pojesti, popiti, hoćeš li ga odvesti, izvesti, obući. Oni misle da ako daju nešto mizerno te tuđe njege i invalidne, da su nam dali sve na svijetu. A niko ne zna koliko toj djeci treba za njihove potrebe”, kaže Seniba Kuzić, roditelj.

Njihove potrebe teško da zanimaju i pojedinca i društvo koje je postalo otuđeno, netolerantno i neosjetljivo na svoje najugroženije članova koji nisu krivi što su rođeni sa invaliditetom i to u ovakvoj državi.