U Novu godinu, Balkan će ući sa istim starim problemima. Dok politički diskurs postaje sve napetiji, izjave zvaničnika sve oštrije, društvo sve manje senzibiliteta prema onima koji su gotovo nevidljivi na brdovitom Balkanu. Dokazuje to i primjer iz susjedne Srbije gdje su stanari jedne zgrade u Boru, 21 porodica od ukupno 31 , izjasnili za uklanjanje rampe podignute zbog Nikole Smolovića koji ima samo sedam godina i tešku bolest celebralnu paralizu.

Kako prenosi RTV Bor, prema ocjeni većine stanara razlozi za rušenje rampe su objektivni. Stanari deklarativno žele da pomognu malom Nikoli i to nije sporno, ali žele i da uklone rampu. Jedno sa drugim ne funkcioniše, a roditeljima malog Nikole ostaje da se i dalje muče kao i do sada. Otac malog Nikole još kaže da sa komšijama više ne ispija kafu, jer su se, odljudili i to je izgleda, ocjenjuje, glavni problem našeg društva.

A koliko se odljudilo bh. društvo ? Da su brojne prepreke sa kojima se suočavaju i osobe s invaliditetom u BiH, ističe za N1 Merima Dervović historičarka umjetnosti i profesorica italijanskog jezika, koja je, kao osoba s invaliditetom nailazila na brojne probleme.

“Nepristupačnost objektima je osnovni problem sa kojima se osobe sa fizičkim invaliditetom suočavaju. Iako zakon štiti OSI, realnost je mnogo drugačija. Poražavajuća je činjenica da sam svjedočila nemogućnosti prilaza zgradama kao što su domovi zdravlja, koji bi trebale biti svima dostupne. Veliki problem je posebno vidan kada se radi o zgradama koje su izgrađene u vrijeme kada se osobe sa invaliditetom nisu uzimale u obzir, niti zakonski, niti iz humane perspektive. I to je promjena na koju moramo staviti fokus što prije. Humanost jeste bitna, često se OSI oslanjaju upravo na pomoć drugih, ali nekada ta pomoć izostane, upravo zato je bitno problem pristupa riješiti sa institucijama koje imaju moć da te probleme isprave, npr. Službom za urbanizam. Mislim da se pojedinac treba nastaviti boriti u saradnji sa Udruženjima koje podržavaju osobe sa invaliditetom, jer će se na taj način najbrže doći do promjene koja je potrebna i moguća”, kaže Dervović.

Psihologinja Nermina Vehabović Rudež za N1 ističe da je neempatisanje izuzetno primjetno kod ljudi sa ovih područja, iako su ranije bili poznati kao oni koji pomažu drugima.

“Traume dovode do toga da osim što kod nekih ljudi proizvedu veću količinu empatije za tuđe patnje, kod nekih zalede osjećanja, i ljudi se okrenu protiv drugih. Bitno je samo kako je njima. Čitav splet stresova : društvenopolitičkih, ličnih, ratnih trauma dovodi do ovakvih priča i ovakvih situacija u kojima je važno samo kako je meni, daj da ja preživim. Mi želimo da postoji inkluzija, jer je to u svijetu najnormalnije, da se ljudi s određenim poteškoćama uključuju u život , kako bismo bili senzibilizirani. Ovakvim procesima ne možemo učiti djecu, upravo ono što bi ih škole trebale da podučavaju da drugačiji ljudi nisu opasni . Da to što neko ima neku smetnju ne znači da je manje čovjek, da nije dobar i da nema neku potrebu. Ne možemo učiti nove generacije prihvatanju različitosti, prilagođavanju tuđim potrebama , ako mi odrasli nismo spremni da to prepoznamo, odnosno nismo uradili sa svoijm stresovima,predrasudama, traumama ništa.”

Na društvenim mrežama i primjer snage volje i ljubavi jednog oca koji je za nepokretnu kćerkicu osmislio pomagala za hodanje.

Ova devojčica je rođena nepokretna ali njen tata nije dozvolio da ne oseti čari hodanja.
On je osmislio pomagala za hodanje, koja su povezana sa njegovim stopalima, a gornji deo tela devojčice vezan je za njegov struk pojasevima i kaiševima.Njen osmeh govori više od hiljadu reči. pic.twitter.com/ILXnymFvuy

— 💫 Safir 💫 (@safir_mala) December 29, 2021

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad