Rat, Dejton i budućnost BiH: Kako su pogrešni potezi Zapada i nacionalizam oblikovali našu realnost

Dana 21. novembra 1995., prije tačno 30 godina, predsjednici Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine potpisali su Dejtonski mirovni sporazum.

"Sporazum je okončao rat u BiH, ali je to postignuto po cijenu modela podjele koji i danas proizvodi ustavne komplikacije i otežava politički razvoj u Bosni i Hercegovini", piše Left Horizons.

Iako su najgora borbena djelovanja na prostoru Balkana tada prestala, opsada Sarajeva je trajala još tri mjeseca, a status Kosova ostao je neriješen - što je tri godine kasnije dovelo do novog rata.

Balkanski rat počeo je u junu 1991. godine, kada su parlamenti Slovenije i Hrvatske izglasali stvaranje nezavisnih država odvojenih od dotadašnje ujedinjene Jugoslavije.

Kako piše Left Horizons, “potencijalni raspad Jugoslavije bio je proces kojem zapadne kapitalističke sile nisu poklanjale dovoljno pažnje”.

“Za njih je kolaps Sovjetskog Saveza, uključujući Rusiju i Jugoslaviju, predstavljao ogroman ideološki trijumf. Nisu se previše bavili time šta bi moglo uslijediti, jer im je primarni cilj bio povratak kapitalizma. Ali u Jugoslaviji je pitanje “šta dalje” postalo pitanje života i smrti u državi sastavljenoj od više republika i brojnih etničkih grupa raspoređenih širom tih republika”.

Štetna uloga bivših “staljinističkih lidera”

U tekstu se navodi da je Jugoslavija bila federacija s planskom ekonomijom, “ali umjesto radničke demokratske kontrole nad ekonomijom, dominirala je birokratska kontrola privilegovane elite, po uzoru na staljinističku Rusiju”.

“Lideri su se suočavali s tranzicijom od državne kontrole ka kapitalizmu, ali su - poput birokrata u Rusiji, Poljskoj i drugim zemljama - tražili svaki mogući način da zadrže svoje privilegije”.

Navodi se da je Slobodan Milošević, predsjednik Srbije unutar Jugoslavije, odlučio “instrumentalizirati srpski nacionalizam” kako bi učvrstio svoj položaj i zagovarao “Veliku Srbiju”, uključujući i etničke Srbe u drugim republikama poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A Radovan Karadžić je, kako navodi Misha Glenny u svojoj knjizi The Balkans 1804–2012, bio motivisan da osnuje Srpsku demokratsku stranku (SDS) “manje radi nacionalizma, a više radi lične ambicije”.

Tada su Srbi tvrdili da bi trebali kontrolirati 70% teritorije Bosne i Hercegovine, iako su činili samo trećinu stanovništva.

Slično tome, Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, snažno je zagovarao hrvatsku nezavisnost i imao veliku podršku Njemačke.

“Predstavljao se Nijemcima kao branilac katoličanstva i “bedem protiv srpske dominacije”. Jedan od najistaknutijih zalagača u Njemačkoj za priznanje Hrvatske bio je vicekancelar Hans-Dietrich Genscher - tada član Slobodnodemokratske partije, ali bivši član nacističke partije do 1945.”, navodi ovaj portal.

“Milošević je u potrazi za saveznikom gledao prema Rusiji. Međutim, podržao je ruskog ministra odbrane Dmitrija Jazova i druge učesnike puča protiv Gorbačova u augustu 1991. Kada je Boris Jeljcin postao predsjednik Rusije, Milošević se našao bez oslonca u Moskvi”, objašnjava se.

Raspad Jugoslavije

Ocjenjuje se da su zapadne vlade bile “potpuno nespremne za razvoj događaja u Jugoslaviji”, što se vidjelo iz međusobno suprotnih stavova o tome kako spriječiti rat:

“Njemačka je bila spremna priznati Hrvatsku, dok Velika Britanija i Francuska nisu. Sjedinjene Države su se u početku držale podalje, tvrdeći da je to “evropski problem”. Istovremeno je Washington bio zaokupljen Zaljevskim ratom”.

Evropska unija se na kraju usaglasila s Njemačkom i u januaru 1992. godine rasporedila mirovne snage u četiri oblasti Hrvatske sa značajnom srpskom populacijom te podržala ideju nezavisnosti za ostale jugoslavenske republike, uz obavezne referendume.

Jugoslavenska federacija se ubrzano raspadala. U svim republikama postojale su etničke razlike, ali najviše ih je bilo u Bosni i Hercegovini, gdje je Alija Izetbegović izabran za predsjednika u decembru 1990.

Popis stanovništva pokazivao je: 43,5% Bošnjaka, 31,2% Srba, 17,4% Hrvata i 5,5% Jugoslavena.

U februaru 1992. srpski lideri u BiH proglasili su Republiku Srpsku, obuhvativši područja sa srpskom većinom i neka historijski sporna područja.

“Potezi ka teritorijalnim i etničkim podjelama predstavljali su ogroman udar na historijsku koheziju Bosne i Hercegovine”, navodi se.

Pokušaj da se spriječi rat uslijedio je u februaru 1992. kroz tzv. Carrington–Cutileiro plan, prema kojem bi BiH bila podijeljena u 190 općina, svaka proglašena bošnjačkom, srpskom ili hrvatskom - čak i tamo gdje nije bilo jasne većine.

Nakon dugih pregovora sve tri strane su potpisale sporazum. Međutim, Left Horizons navodi da je, prije nego što je stupio na snagu, “Izetbegović povukao svoj potpis, vraćajući se prvobitnom stavu da se BiH ne smije dijeliti”.

Izbijanje nasilja

U istom periodu, 29. februara i 1. marta, održan je referendum o nezavisnosti BiH. Ohrabren od SAD-a, Izetbegović je u aprilu proglasio nezavisnost.

“Srpska manjina je to odbila i sukobi su odmah eskalirali. Opsada Sarajeva počela je i trajala više od tri godine: djeca su odrastala i pohađala školu u gradu u kojem nisu mogla izaći na ulicu zbog snajperista na okolnim brdima.

Brutalni napadi usmjereni su protiv Bošnjaka. UN je reagirao uvođenjem sankcija Srbiji, ali - kao što je to često slučaj - sankcije su najviše pogodile one koji nisu bili mete. One su doprinijele ekonomskom urušavanju cijelog regiona”.

Vance-Owenov mirovni plan

Drugi pokušaj uspostave mira uslijedio je u proljeće 1993. godine kroz Vance-Owenov mirovni plan (VOPP), nazvan po Cyrusu Vanceu iz SAD-a i Davidu Owenu iz Velike Britanije. Plan je predviđao podjelu Bosne i Hercegovine na deset kantona.

Plan su podržali Evropska unija, bosanski Hrvati, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srbijanski predsjednik Slobodan Milošević.

Suprotstavili su mu se Sjedinjene Države, vlada BiH i Radovan Karadžić - svako iz svojih razloga.

Bill Clinton, tadašnji američki predsjednik, nije bio spreman angažirati američki kontingent od 15.000 do 25.000 vojnika, koliko je plan zahtijevao.

“Bosanska vlada se još uvijek nadala očuvanju jedinstvene, nedjeljive države.

Karadžić je, s druge strane, bio siguran da će bosanski Srbi odbaciti plan i zato je pristao da ga izvede na referendum, znajući da će biti odbačen”.

Plan nije prihvaćen, ali je broj pripadnika mirovnih snaga UN-a povećan. Većina mirotvoraca dolazila je iz Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske.

Slom bošnjačko-hrvatskog saveza

Savez između Hrvata i Bošnjaka raspao se početkom 1993. Godine.

Bosanski Hrvati počeli su granatirati pretežno bošnjački Mostar - u nekim danima ispaljivali su i preko 1.000 granata.

U novembru je srušen Stari most preko Neretve, čime je prekinuta ključna vojna linija snabdijevanja, a uništen i jedan od najvažnijih kulturnih simbola u zemlji.

Borbe su se nastavile širom zemlje tokom 1993. i u 1994. godini.

Eskalacija napada na Sarajevo

U februaru 1994. - 22 mjeseca nakon početka opsade - bosanski Srbi ispalili su minobacačke granate na Sarajevo, usmrtivši 68 ljudi.

NATO je sazvao hitan sastanak i izdao ultimatum bosanskim Srbima da uklone teško naoružanje iz okolnih brda.

Kako se približavao rok za povlačenje, Rusija se usprotivila i najavila da će rasporediti vlastite trupe oko Sarajeva, tvrdeći da bi Bosanska vlada mogla iskoristiti povlačenje vojske RS-a za oružani proboj iz grada.

Iako teško naoružanje nije u potpunosti povučeno, borbe su se smirile, a obje strane počele su predavati dio oružja mirovnim snagama UN-a.

Formiranje Federacije: preteča Dejtona

U martu 1994., pod pritiskom SAD-a i Njemačke, Tuđman i Izetbegović potpisali su Sporazum o formiranju Federacije, koji je postao temelj za Dejton 18 mjeseci kasnije.

U tom trenutku, sporazum je predstavljao primirje koje je donijelo prijeko potreban predah u područjima sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

No, već tada su u Federaciji bili postavljeni temelji kasnije podjele.

Kako primjećuje Glenny: “Nova Bosna i Hercegovina predstavljena je kao trijumf zapadne predanosti multietničkoj državi, ali je u stvarnosti potvrdila njenu potpunu podjelu”.

UN-ova Kontakt grupa (SAD, UK, Francuska, Njemačka i Rusija) ponudila je novu mapu podjele BiH na dva politička entiteta: Federacija BiH (51% teritorije), Republika Srpska (49% teritorije).

Bosanski Srbi su odbili prijedlog, jer su i dalje zahtijevali 70% teritorije.

Velika ofanziva na sjeverozapadu

Rat se nastavio. U jesen 1994. srpske snage izvele su veliku ofanzivu u strateški važnom dijelu BiH na sjeverozapadu, oko Velike Kladuše.

Područje je imalo većinski bošnjačko stanovništvo, a graničilo je sa teritorijama pod kontrolom hrvatskih i bosanskih Srba.

"Regijom je vladao moćni biznismen Fikret Abdić, koji je 1990. pobijedio na izborima za Predsjedništvo BiH, ali je potisnut u kolektivnom organu i okrenuo se jačanju vlastite lokalne moći", piše Left Horizons.

Abdić je proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna, koja nikada nije stekla međunarodno priznanje.

Do napada 1994. Abdić je pokušavao održati dobre odnose sa svim stranama u sukobu, osim s vladom u Sarajevu, s kojom je imao trajne političke sukobe.

UN je 1993. proglasio širu oblast Bihaća “zaštićenom zonom”, ali Abdić nije vjerovao 5. korpusu ARBiH i nastojao je direktno pregovarati sa Srbima.

Uslijedila je pobuna 5. korpusa protiv Abdića.

Tuđman nije želio da “Bihaćka enklava” postane veza između srpskih pobunjenika iz Hrvatske i BiH, te je pozvao na ukidanje UN-ove zaštite srpskih područja u Hrvatskoj.

"Region je zapao u haos i izbio je jedan od najtežih talasa borbi u cijelom ratu".

Genocid u Srebrenici

Napredak postignut djelovanjem Kontakt grupe počeo se urušavati.

Bosanski Srbi su nastavili zahtijevati 70% teritorije i pojačavali napade. Bosanska vlada je planirala veliki napad radi okončanja opsade Sarajeva.

Ratko Mladić, komandant Vojske RS-a, pokrenuo je najstrašnije zločine rata: niz napada na zaštićene zone, počevši od Srebrenice u julu 1995., gdje je ubijeno oko 8.000 nenaoružanih Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka.

Mladićeve snage zatim su krenule prema Žepi, i, kako piše Left Horizons, “nastavile bi dalje da Milošević i NATO nisu reagovali - NATO prijetnjom bombardovanja, a Milošević proračunatom političkom odlukom”.

“Oluja” i preokret

U tekstu se ocjenjuje da je “presudni preokret” nastao tokom operacije Oluja između maja i augusta 1995. godine.

Operacija je predstavljala najveću kopnenu bitku na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata (i ostala je takva sve do ruske invazije na Ukrajinu).

Hrvatska vojska zauzela je četiri slabije utvrđene srpske pobunjeničke oblasti u Hrvatskoj. Zatim je pokrenula ofanzivu na dva ključna pobunjenička uporišta - Kordun/Banju i Knin u Krajini.

To je potaknulo egzodus oko 150.000 Srba iz Hrvatske, što je bila najveća prisilna migracija u Evropi od protjerivanja sudetskih Nijemaca 1945. godine.

“Carl Bildt, tadašnji pregovarač EU, pozvao je da se Tuđman pojavi pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine zbog načina na koji je granatiran Knin, ali taj zahtjev nikada nije sproveden u djelo”, piše Left Horizons.

Hrvatsku vojsku snažno je podržavala Armija Republike BiH (ARBiH), što je ojačalo bh. vladu u borbama protiv srpskih pobunjenika u bihaćkoj regiji i u sukobima protiv snaga Fikreta Abdića.

“Tok rata se jasno okretao protiv bosanskih Srba”, navodi se.

Put prema mirovnom sporazumu

Portal navodi da se u to vrijeme američki predsjednik Bill Clinton pripremao za izbore.

“Vidio je političku priliku da ojača svoju poziciju pokretanjem mirovnog procesa koji je sada imao realniju šansu za uspjeh”.

Dalje navodi: “Milošević je bio spreman na dogovor, dok su Karadžić i Mladić željeli nastaviti rat. Nakon još jednog smrtonosnog minobacačkog napada na Sarajevo u augustu 1995., NATO je pokrenuo zračnu kampanju protiv položaja bosanskih Srba, uključujući komandni centar u Banjoj Luci. Vojska bosanskih Srba bila je teško oslabljena, naročito zato što Milošević nije pokušavao spriječiti NATO udare”.

Slabljenje vojnih pozicija bosanskih Srba omogućilo je predsjednicima Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine da se sastanu u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, i postignu mirovni sporazum koji je postao poznat kao Dejtonski sporazum. Sporazum je stvorio ustavni okvir (Aneks IV sporazuma) koji je i danas na snazi.

Ustavno naslijeđe Dejtona

Sporazum je predvidio jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu, ali sastavljenu od dva entiteta: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine.

“Uključene su i odredbe o povratku izbjeglica, ali se povratak nije dogodio u značajnoj mjeri, tako da je etničko čišćenje počinjeno tokom rata faktički cementirano”, navodi se.

Sporazum je također predvidio brojne teritorijalne izmjene, među njima i to da bosanski Srbi prepuste kontrolu nad Sarajevom Bošnjacima.

Ipak, srpske snage su držale dijelove sarajevskih predgrađa sve do povlačenja u februaru 1996.

Oko 70.000 sarajevskih Srba napustilo je grad i preselilo se u Republiku Srpsku.

Državne institucije: složen i etnički zasnovan sistem

U tekstu se objašnjava etnička struktura BiH, tročlanog predsjedništva, Doma naroda i Predstavničkog doma.

“Upravo ovako složen i etnički rigidan sistem čini politički život gotovo blokiranim i danas”, ističe se.

Put naprijed

Na kraju se navodi da su mladi u BiH koji danas traže politička rješenja "suočeni s ovim složenim, etnički baziranim ustavnim poretkom".

"Užas rata od prije 30 godina i dalje je svjež u sjećanjima onih koji su ga preživjeli, a nova generacija takođe ne želi vidjeti da se njihova zemlja vrati u ta mračna vremena. Oni će tražiti i pronaći put ka radničkom jedinstvu, solidarnosti i socijalizmu”, ocjenjuje Left Horizons.

Zatim se u analizi navodi kako su u februaru studenti u BiH izašli na proteste “jer niko nije odgovarao za poplave u kojima je prošlog oktobra poginulo 29 ljudi”.

U protestima su iskazali solidarnost s radničkim i studentskim pokretima protiv korupcije u Srbiji.

Slični protesti su se odvijali i u Crnoj Gori.

Autor zaključuje da su to ohrabrujući znakovi - "ako uspiju ujediniti radnike i studente pod zajedničkom vizijom socijalne pravde u BiH i na međunarodnom nivou".

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad